Predsjednik HSS-a Krešimir Beljak već se duže vrijeme ponaša kao političar koji ne zna „jel na nebu ili zemlji“. Umjesto da se bavi problemima poljoprivrede, odnosno sela on najčešće kao „puran“ paradira hrvatskom političkom scenom, uopće se ne pitajući: kako danas živi hrvatski seljak?

Naime, nema sela gdje se već polovica ljudi nije odselila i gdje na svakoj drugoj obiteljskoj kući stoji natpis – „prodaje se“. Ta sela nekada su bila puna krava, konja, peradi, a danas jedva u njima možete vidjeti jednu ili nijednu kravu!

Ne, za te probleme Beljak, koji sam kaže da ima tri tajnice, nema vremena.

Kada ste primjerice u Hrvatskom saboru čuli neki njegov „povijesni“ govor na temu odumiranja sela? Kada ste čuli i vidjeli da je posjetio seljake koji teško žive, ili pak da se izborio da barem jedno selo ne potone do dna? Ili da je spasio nekog poljoprivrednika od ovrha, ili da je njegovom zaslugom oživjela neka farma?

Oko njegova imena, na žalost, vežu se isključivo afere, a kako dosad nije završio onkraj brave to znaju samo on i DORH!

Poglavito pljuje po svom prethodniku Branku Hrgu, a još više po pok. Josipu Friščiću, bivšem potpredsjedniku Hrvatskog sabora, koji je za selo i seljake učinio toliko koliko ovaj neće da živi tri života. Ako ništa drugo, Friščićeva je zasluga i brza cesta Vrbovec-Križevci, a i puno toga drugog. U Zagrebu je recimo podignuo spomenik Stjepanu Radiću, što nisu mogle generacije, a Beljak nešto slično može podići samo sebi ili nekom od svojih kućnih ljubimaca!

Inače, Beljak se drži „zlatne sredine“, kao i svi oni kojima je dobro, i koji više i ne žele.

Nu, njegova je politika, odnosno moto, – „malo piški malo kakaj“. I to ga održava.

Sada se, umjesto na lošu politiku prema selu i seljacima, obrušio i na novi Zakon o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, a samim time i na Junaka Domovinskoga rata generala Tomu Medveda. Kaže da je to „sramotan i nakaradan Zakon u kojima se stvorila kasta ljudi koji misle da imaju veća prava od ostalih“. (da umreš od smijeha).

Zatim je dodao: „ I sam sam hrvatski branitelj (sic!) i ozbiljno razmišljam o tome da poderem braniteljsku iskaznicu i odreknem se svih prava koja proizlaze iz svih zakona. Mislim da se 1991., nitko nije borio za nekakve povlastice nego da bismo se obranili od velikosrpske agresije, a svi oni koji traže veća prava od ostalih građana jednostavno su ratni profiteri“, kritizira Beljak.

Majstor „svog zanata“, po kojem je iznimno poznat, ističe i ovo: „Branitelji s kojima komuniciram i s kojima sam bio na bojištu (?) jednako razmišljaju, čak 90 posto hrvatskih branitelja nije ni u kakvim udrugama.(Lupa li ga, lupa, op.p.). Sve te udruge koje predstavljaju braniteljsku populaciju sliče mi na inicijativu Željke Markić gdje se ona predstavlja kao udruga koja predstavlja narod. Tako ni branitelji ne stoje ni iza jedne udruge, to odgovorno tvrdim kao hrvatski branitelj. Velika većina branitelja ne želi koristiti nikakve povlastice nego se groze od same pomisli da bi bili dio skupina koje se predstavljaju kao predstavnici branitelja“, smatra ovaj „junak nad junacima“, poznatiji i kao „auto-šrafinciger“, zbog svojih nekih nestašluka u mladosti.

Na sve te i druge bedastoće koje je iznio (što je njegovo pravo) možemo mu samo poručiti da bi uistinu bio red da „podere braniteljsku iskaznicu“, jer, ako je i bio branitelja, kako kaže, prema svemu sudeći, još mu je u srcu Jugoslavija, koju očito nije i neće zaboraviti.

Istina je da se hrvatski branitelji nisu borili za povlastice, ali nisu se borili ni za takve političare i politikante, koji su si još za vrijeme rata izborili sve moguće povlastice!

Od pola milijuna branitelja, čija se imena nalaze u Matićevu Registru, koliko ih je ostvarilo to što je ostvario jedan Beljak, majstor „svog zanata“?

Branitelji imaju pravo tražiti veća prava, ali koliko god traže, razni beljaki im to ne omogućuju, jer onda ne bi bilo za njih ni za njihove obitelji, kameleone i druge.

Ako branitelji traže da imaju zaposlenje, da ne kopaju po kantama za smeće, da mogu pristojno školovati djecu, da mogu barem svake „desete“ godine ići na ljetovanje ili zimovanje, da se mogu voziti u automobilima starim dvadeset i više godina, da mogu platiti režije, da nemaju ovrhe, da ih obitelj može dostojno sahraniti – zbog čega bi onda oni bili, kako Beljak kaže – ratni profiteri?

Majstor „svog zanata“ ide u lažima tako daleko da tvrdi da „čak 90 posto hrvatskih branitelja nije ni u kakvim udrugama“. Ako je to točno, a nije, onda ovaj samoborski Munchhausen slobodno to „pravilo“ može primijeniti i na svoju političku stranku, jer ona stvarno ima članova koliko stane u dva autobusa, što drugim riječima znači da ovaj čovjek ne predstavlja „nikoga“, a najmanje seljačku populaciju.

Nu, optužujući druge za sve i sva, Beljak zapravo želi na taj način sakriti svoju nesposobnost.

Sva sreća što će relativno brzo doći do novih izbora, pa će ovom seljaku ili „seljačini“ ponovno dobri doći stari zanat, kojeg je magistrirao i – doktorirao, jer sa jednim ili dva posto glasova može jedino da se – slika!

 

Mladen Pavković