Bio je i ostao hrvatska legenda
S tugom se sjećamo istinskog hrvatskog domoljuba Zvonka Bušića-Taika (Gorica, BiH, 23.1.1946. – Rovanjska, 1.9. 2013.), kojem je srce uvijek kucalo za Hrvatsku. Danas bi, da je živ, proslavili još jedan njegov rođendan.
Ali, ne, on je razočarano, nakon što se vratio iz Udbine, odlučio otići iz ovoga svijeta, ostavivši iza sebe ljubav za Domovinu, svoju obitelj, predivnu suprugu i – dva oproštajna pisma.
U američkom zatvoru, zbog afere o otmici zrakoplova i ubojstva jednog policajca, proveo je 31 godinu, 10 mjeseci i 13 dana ili ukupno 11.639 dana i noći!
Kad se vratio u Hrvatsku (sredinom 2008.) mnogi su ga dočekali kao Junaka, a on je bio sretan što smo napokon ostvarili i njegov san.
Svi smo ostali bez riječi kad smo čuli – ubio se Zvonko Bušić.
Nakon prerane smrti posthumno smo mu dodijeli i braniteljsko priznanje – Veliku zlatnu plaketu – Da se ne zaboravi (2015.).
Tada nam je dirljivim riječima zahvalila Juliene Eden Bušić, podsjetivši na ovog velikog domoljuba. Rekla je:
- Hvala svima od srca... ovo priznanje je dragocjeno ne samo meni osobno i Zvonkovoj obitelji, nego svima koji su ga poštovali, cijenili i voljeli. Priznanje je potvrda, kako me ljudi uvjeravaju, da Zvonko nikada ne će biti zaboravljen, da će biti vječan uzor drugima, u svojoj ljubavi za Hrvatsku, svom domoljublju, svojoj spremnosti dati, sve što je imao dati, pa i vlastiti život, ako treba, u ime vječnih, časnih ideala. Znao je reći, da mi smrtnici možemo postati besmrtni na samo dva načina, kako je veliki Platon pisao u svojoj Simpoziji: kroz rađanja djece ili rađanja ideje koja će nas nadživjeti. Zvonko i ja nismo imali mogućnost dobiti djecu, jer smo u tim godinama bili u zatvoru – a američki su zatvori drugačiji nego recimo u Haagu...nikada nismo smjeli biti sami u 32 godine. Ali ideje se rađaju bilo gdje, i on ih je imao na pretek. Ideje koje će ga sigurno nadživjeti, tzv."Homerova djeca"! A jedan primjer sam jučer našla u njegovim bilješkama, pa ga želim s vama podijeliti. Citiram: "Čovjek se rodi, formira i odraste u sudbinski određenom obiteljskom, plemenskom i narodnom ambijentu, koji on cijeloga života duboko u sebi osjeća, a ono što čovjek osjeća utječe na ono što čini. Bezbrojne činjenice pokazuju da je čovjek svoj život spreman žrtvovati za svoja vlastita uvjerenja i principe, ili u obrani osobne časti, ali onaj čovjek koji se svjesno žrtvuje za svoj narod i vjeru pokazuje ne samo da ćuti bilo svoga naroda, nego da je i doista vjeran samome sebi, jer domoljublje i Bogoljublje je sposobnost biti vjeran samome sebi". Ne treba dalje tražiti razloge zašto je otišao. Ostao je vjeran samome sebi – do kraja" – istaknula je tada vidno potresena supruga Zvonka Bušića - Taika.
Nu, kako bilo da bilo, ovim riječima nije potrebno ništa dodavati, već samo još jednom reći – Zvonko, sretan Ti rođendan!
Mladen Pavković