Sa službene web-stranice Kinsey Instituta donosimo odlomke iz knjige „Alfred Kinsey's Work 50 Years Later“. Autor je John Bancroft, direktor Instituta od 1995. do 2004. Bancroft pokušava opravdati Kinseya, ali umjesto toga potvrđuje ono što govore Judith Reisman i mnogi drugi. Tu se zapravo vidi sve. Tu je sve jasno. Oni koji sumnjaju u tvrdnje Judith Reisman, mogu se uvjeriti iz prve ruke da sve što ona govori odgovara istini. Bancroft zapravo potvrđuje da se Institut zalaže za pedofiliju: smatra da krivnja nije na onima koji žele imati ili imaju spolne odnose s djecom, već na obitelji, okolini, socijalnoj službi, javnosti, pa i čak na policiji, što na to reagiraju negativno… Za Bancrofta, dakle, promijeniti se mora javnost, a ne pedofili. Javnost bi trebala prihvatiti pedofile kao normalne ljude i pedofiliju kao normalnu pojavu.

Možda najšokantnija od svih je ona rečenica, u kojoj Bancroft objašnjava znanstvenu etiku koju je zastupao Kinsey, etiku koju i danas zastupa Kinsey-Institut, na kojemu se 2007. i 2012. educirao i prof. Aleksandar Štulhofer, su-autor kurikuluma zdravstvenog i spolnog odgoja koji se nameće djeci u Hrvatskoj: „Iako je Kinseya njegova znanstvena znatiželja mogla odvesti i u krivom smjeru, on nije učinio nikakvo zlo, ništa „kriminalno“ niti „prijevarno“. Neki su ga kritizirali što tog čovjeka nije prijavio policiji. Svaki takav pokušaj s ovim subjektom istraživanja ili s bilo kojim drugim, bio bi protivan cijeloj etičkoj bazi ovoga projekta.“

Što bi na to rekli svi oni kojima dr. Judith Reisman nije dovoljno „znanstvena“? Evo što ona o tome kaže: „Ne morate biti znanstvenik da biste bili u stanju nešto razmotriti i reći: „Evo što su učinili dvomjesečnoj bebi“ ili „Evo što su učinili petomjesečnoj bebi“. Ljudima se oduzima pravo na vjeru u vlastitu sposobnost opažanja, i to čine vrlo arogantni pojedinci koji imaju nekakve diplome, i onda većina ljudi počinje sumnjati u vlastite sposobnosti opažanja. Je li uopće važno to što je netko znanstvenik? U redu, ja jesam, pa što? Ja sam i majka. Zar kao majka nemam istu sposobnost sagledati informacije i reći: „To je zločin?“ To se radi na sudu, zar ne? Kada dođete na sud kao svjedok, ne pitaju vas jeste li znanstvenik, nego je li nešto istina i jeste li nešto vidjeli. Puno ljudi sebe naziva znanstvenicima. I Mengele je sebe zvao znanstvenikom, a tijekom Drugog svjetskog rata mučio je žene, muškarce i djecu. Hoće li netko za njegove materijale danas reći da su znanost? Ne će. Nitko to ne čini, jer je jasno da to nije ljudski. Da, otac seksualne revolucije činio je istu stvar, a i dalje se smatra autoritetom po pitanju ljudske seksualnosti. Nešto tu ne valja. Znanstvenik mora imati osjećaj za moral kako bi mu ljudi vjerovali, a ovdje imate posla s ljudima koji konstantno lažu u svojim istraživanjima, a sebe svejedno nazivaju znanstvenicima.“

Reisman kaže i ovo: „Podatke vezane uz ljudsku seksualnost i istraživače stavljam u istu kantu za smeće. Satima gledaju pornografiju kako bi dobili svoje titule, i oni su ti koji će obučavati djecu o seksualnosti! Nikada nisu smjeli prihvatiti ono što je o seksualnosti izrekao dokazani seksualni psihopat, dr. Alfred Kinsey. Nisu to smjeli učiniti, a ipak jesu. Pisali su radove, knjige, članke, držali predavanja… Trebalo mi je puno godina kako bih shvatila da to nisu mogli učiniti zato što bi zbog toga ispali budale. Kasnije sam shvatila i da ih jako dobro plaćaju velike farmaceutske kompanije, koje ne će zaraditi ako imaju posla sa solidnim, sretnim obiteljima, jer bi onda stopa spolnih bolesti i svega sličnoga, na temelju čega oni zarađuju novac, bila jako niska. Uznemirujem ljude koji barataju ogromnim novcima, otkrivam nedostatak poštenja u njihovu radu.“

Bancroft tvrdi da Kinseya pokušavaju diskreditirati oni s „religiozne desnice“… Tim Tate, autor nagrađivanog filma „Secret History: Kinsey's Paedophiles“, koji je zajedno s Judith Reisman posjetio Hrvatsku, nije nikakav religiozni desničar, nego socijalist i ateist…

Golema većima ljudi svoju seksualnost živi u intimi svojeg privatnog života, a šačica onih, koji za to nisu sposobni, od svojih izopačenih ideja prave „znanost“, karijeru, politiku i biznis… I to je tako već više od pola stoljeća… Ma tko im to samo nasjeda ??

Iz knjige Johna Bancrofta „Alfred Kinsey's Work 50 Years Later“ s web stranice Kinsey-Instituta

Iako se Kinseyev rad od početka smatrao kontroverznim, podatcima koje je davao o djeci nije se obraćalo mnogo pozornosti sve do kasnih osamdesetih, kada je Judith Reisman počela iznositi optužbe da je Kinsey, da bi dobio te podatke, bio upleten u seksualno zlostavljanje djece. Te optužbe u nešto promijenjenom obliku opstaju kao glavno oružje onih, koji na religioznoj desnici pokušavaju diskreditirati Kinseya. Postoji li bolji način da se nekoga diskreditira u vrijeme kada vlada zabrinutost koja graniči s histerijom kada je riječ o spolnom zlostavljanju djece, što često dovodi do situacija u kojima se optuženi smatra krivim sve dok ne dokaže svoju nevinost?

Opovrgavanje optužbi

Od svog prvog dana u svojstvu direktora Kinsey-Instituta 1995. godine, bio sam suočen s tim optužbama i potrebom da ih opovrgnem. Kinsey nikada nije provodio eksperimente o seksualnom ponašanju djece niti je zapošljavao ili izobražavao ikoga da to za njega čini. Neki su razumni ljudi ipak bili zabrinuti zbog opetovanih optužbi da je to činio, napose zbog nekih pojedinosti koje je teško opravdati. U žarištu napadaja bili su podatci iz tabela br. 31 do 34 iz knjige o spolnom ponašanju muškarca, koje su govorile o raznim oblicima orgazma kod pred-adolescentnih dječaka u dobi od 2 mjeseca do 15 godina.

Nakon što je komentirao orgazmička iskustva kojih se odrasli sjećaju iz vlastitog djetinjstva, Kinsey je ukazao na to, da takva sjećanja mogu biti nejasna ili netočna, napose kad je riječ o iskustvu, koje dijete u to vrijeme možda nije ni razumjelo. Zato je bio veoma zainteresiran za informacije koje je dobivao od svojih ispitanika, koji su svjedočili orgazmima koji se događaju kod djece.

Neke je podatke dobivao od roditelja ili učitelja koji su promatrali djecu, no najviše je dobio od muškaraca koji su imali seksualna iskustva s dječacima i koji su pritom promatrali njihove orgazme. Kinsey je jasno naglasio da je riječ o odraslima, koji imaju ilegalne seksualne kontakte s djecom, i nastavio: „Devetero naših odraslih muških subjekata promatralo je takve orgazme. Neki od tih odraslih su tehnički izobraženi ljudi koji su vodili dnevnike ili druge zapise, koje su stavili nama na raspolaganje; iz njih smo izvukli informacije o 317 pred-adolescenata koji su bili promatrani ili pri masturbaciji ili u kontaktima s drugim dječacima ili starijim odraslim osobama“. (Kinsey, A.C, Pomeroy, W.B., & Martin, C.E. (1948). Sexual Behavior in the Human Male. Philadelphia: W.B. Saunders, p. 177)

Tabele 31 do 34 odnose se na tih 317 dječaka; tabela 32 daje detalje o brzini orgazma (mjereno štopericom), dok tabele 33 i 34 daju detalje o višestrukim orgazmima. Zato se postavilo razumljivo zabrinuto pitanje: kako se takve informacije moglo dobiti na dovoljno sustavan način, da je bilo moguće sastaviti tablicu rezultata? Odatle i optužbe da su Kinsey ili članovi Instituta to promatrali, ili da su izobražavali zlostavljače da promatraju za njih.

Izvori podataka u tabelama 31 do 34

Odlučio sam provjeriti izvore tih informacija i otkrio sam da su – bez ikakve sumnje – svi podatci u tabelama 31 do 34 dobiveni iz brižno vođenih bilježaka jednoga čovjeka. Od 1917. do sredine četrdesetih, kada ga je Kinsey ispitivao, taj je čovjek vodio svoj zapisnik o širokoj lepezi seksualnih iskustava ne samo s djecom, nego i s odraslima obaju spolova.

Kinsey je bio impresioniran sustavnim načinom na koji je taj čovjek vodio svoje bilješke, i smatrao ih je od znatnog znanstvenog interesa. U svojoj knjizi, Kinsey netočno govori o izvoru tih podataka kada kaže da dolaze od nekolicine muškaraca a ne samo od jednoga, iako je vjerojatno da su podatci koji se nalaze na drugim mjestima u tom poglavlju, podatci o raznim oblicima orgazama, dobiveni djelomično od drugih devetero muškaraca.

Ne znam zašto je Kinsey u tome ostao nejasan: sigurno ne zato da bi prikrio da izvor informacije dolazi od kriminalnih seksualnih kontakata s djecom, budući da je to već bio prilično jasno rekao. Možda je želio prikriti da je riječ o jednom jedinom izvoru, jer se moglo dogoditi da taj čovjek postane predmet pozornosti i da se od Kinseya traži njegov identitet (što se događa sada, iako je već odavno mrtav). Tipično je za Kinseya da mu je bilo važnije zaštititi anonimnost predmeta svog istraživanja (i uvjeriti čitatelja u znanstvenu vrijednost informacije) nego samoga sebe zaštititi od optužbi koje bi mogle uslijediti.

Podatci o orgazmima

Kinsey, koji je bio primarno zainteresiran za raznolikost, bio je zaintrigiran raznim načinima na koji se doživljava orgazam. U knjizi o seksualnosti muškarca (Male volume, pp. 160-161) Kinsey uspoređuje činjenice dobivene iz gornjeg izvora sa 196 pred-adolescentnih dječaka, čije je opise dobio od odraslih ili njihovih partnera, temeljem čega je stvorio listu od šest raznih vrsta orgazama.

Dvije vrste uključuju znakove koje se u drugim okolnostima može smatrati znakovima žalosti, kao što su jecanje ili plakanje ili hiperosjetljivost, što se pokazuje kroz „grčevite pokušaje da se izbjegne vrhunac, iako se u situaciji uživa… i brzo vraćanje da bi se dovršilo iskustvo ili imalo još jedno iskustvo“. (Male volume, p. 161).

Budući da se ti opisi odnose kako na pred-adolescentne dječake tako i na odrasle, neki su ih iskoristili da bi ustvrdili da su djeca bila mučena. Kinseyu nikada ne bi palo na pamet da odgovori koji su povezani s orgazmom, bilo kod djeteta ili kod odraslog, mogu biti tumačeni na taj način, budući da je orgazme vidio kao vrhunac ugodne stimulacije.

Suzdržanost prema podatcima iz tablica 31 do 34

Gledajući unatrag, može se propitkivati zašto Kinsey nije anticipirao da bi moglo doći do takvih pogrešnih interpretacija i zašto je toliko naglašavao bilješke tog jednog čovjeka. Taj ekstremno aktivan „omnifil“ koji je, vodeći tako detaljne zapise, možda pred samim sobom opravdavao svoju seksualnu karijeru kao „doprinos znanosti“, može se usporediti s druga dva lika iz književnosti: s anonimnim autorom knjige My Secret Life, koji je krajem devetnaestog stoljeća davao detaljne opise brojnih seksualnih susreta, među kojima su bile i mnoge djevojčice, i s jednim Australcem koji je detaljno bilježio svoje seksualne susrete sa stotinama dječaka u pubertetnoj dobi. On je bio glavni lik knjige pod naslovom Čovjek zvan monstrum. (Wilson, P. (1981). The Man They Called a Monster. North Ryde, New South Wales: Cassell Australia) Autor Paul Wilson razgovarao je s mnogim muškarcima koji su, kao dječaci, imali posla s tim „monstrumom“. Oni su potvrdili njegove izvorne zapise.

S takvim izvorima informacija trebalo bi ipak postupati jako oprezno. Ironično je da nas podatci iz tabela 31 do 34 ostavljaju bez odgovora na neka temeljna znanstvena pitanja, i nije iznenađujuće da nema nikakvih daljnjih podataka koji bi nam mogli dati odgovore. Iz onoga što su nam odrasli govorili o svojim sjećanjima iz djetinjstva znamo da određeni postotak pred-adolescentne djece doživljava orgazam, ali ne znamo koji postotak, niti da li većina ili sva djeca imaju fiziološku sposobnost za pred-pubertetni orgazam. To je samo po sebi vrlo zanimljivo.

-       Ako su samo neka djeca sposobna za orgazam, kakvu to važnost ima za kasniji seksualni razvoj?

-       Pokazuju li djeca koja su sposobna za orgazam drugačiju shemu seksualnog razvitka od one koja nisu?

-       I ako je kod nekih pred-adolescentnih dječaka moguć višestruki orgazam, koji to mehanizam nastupa u pubertetu, da ta sposobnost uglavnom nestaje?

U gornjim su podatcima Kinseya jako zanimala takva pitanja, i to ga je ohrabrivalo da podatke podijeli sa znanstvenom zajednicom. Iako je Kinseya njegova znanstvena znatiželja mogla odvesti i u krivom smjeru, on nije učinio nikakvo zlo, ništa „kriminalno“ niti „prijevarno“. Neki su ga kritizirali što tog čovjeka nije prijavio policiji. Svaki takav pokušaj s ovim subjektom istraživanja ili s bilo kojim drugim, bio bi protivan cijeloj etičkoj bazi ovoga projekta, u kojemu je Kinsey ljude poticao da s njim podijele svoje seksualne tajne, a zauzvrat im je jamčio povjerljivost.

Kinseyevi zaključci o seksualnom razvoju u djetinjstvu

Kakve je zaključke Kinsey izveo o seksualnom razvoju u djetinjstvu? Fiziološki odgovori, koji bi u kasnijoj životnoj dobi bili doživljeni kao seksualni, čini se da se pojavljuju kod određenog broja vrlo male djece. Kinsey nije znao koji je postotak djece sposoban za takve fiziološke odgovore, i mi to još uvijek ne znamo. Kinsey je za podatke o 317 pred-pubertetnih dječaka rekao da je riječ o odabranoj skupini „više ili manje ne-inhibiranih dječaka“, i da to nije reprezentativno za dječake općenito (Male volume, p. 177). Kinsey je u nazočnosti njihovih roditelja „ispitao” određeni broj male djece u dobi od 2 do 5 godina. Metoda koju je opisao (Male volume, p. 58.) služi se tehnikama koje danas posvuda koriste dječji psiholozi. Kinsey nikada nije analizirao niti izvještavao o podatcima koje je dobio na taj način (to je trebala biti tema posebnog proučavanja i knjige), iako je komentirao neka od svojih promatranja. Zaključio je riječima da se „odnos prema golotinji, anatomskim razlikama između spolova i verbalnom spominjanju seksa … razvija u vrlo ranoj životnoj dobi“ (Kinsey, A.C., Pomeroy, W.B., Martin, C.E., & Gebhard, P.H. (1953). Sexual Beahvior in the Human Female. Philadephia: W.B. Saunders, p. 16).

Klasne društvene razlike u seksualnom ponašanju bile su vidljive već u ranim godinama (Male volume, p. 441), i jasno je da su roditelji igrali važnu ulogu u oblikovanju tih ranih stavova, koji su utjecali na djetetovo kasnije reagiranje na seksualno relevantna iskustva. Seksualne igre među djecom, o kojima je govorio značajan postotak njegovih subjekata, najčešće su se događale u razdoblju između 8 i 13 godina (Male volume, p. 167), i u toj životnoj dobi „najučestaliji faktori u prenošenju seksualnih navika su djeca“ (Male volume, p. 445). Kinsey je uočio da promjene u seksualnim navikama i ponašanju koje se događaju u društvu uglavnom ovise o „odstupanju od roditeljskog modela, koje se događa kod pred-adolescenata i adolescenata“ (Male volume, p. 447). Što se tiče seksualnih kontakata između djece i odraslih, Kinsey tvrdi sljedeće: „Nemamo dovoljno podataka… da bismo mogli doći do općih zaključaka o značenju tih kontakata“ (Female volume, p. 120). Pitanja o tim iskustvima nisu se rutinski postavljala muškarcima; što se žena tiče, 24% žena je govorilo o takvim iskustvima, u kojima se nešto manje od polovice odnosilo na seksualno dodirivanje neke vrste (Gebhard, P.H., & Johnson, A.B. (1979). The Kinsey Data: Marginal Tabulations of the 1938-1963 Interviews Conducted by the Institute for Sex Research. Philadelphia: W.B. Saunders). To se može usporediti sa 17% žena koje su spominjale iskustva „seksualnog dodirivanja“ u djetinjstvu u recentnom istraživanju u SAD (Laumann, E.O., Gagnon, J.H., Michael, R.T., & Michaels, S. (1994). The Social Organization of Sexuality. Chicago: University of Chicago Press). Kinsey nije pridavao preveliku važnost posljedicama takvih iskustava. Dok je 80% njegovih ženskih subjekata, koje su govorile o nekoj vrsti seksualnog iskustva s odraslima „zbog tih kontakata bilo emocionalno uznemireno ili prestrašeno“, samo „mali postotak je bio ozbiljno poremećen“ (Female volume, p. 121). U nedavnom istraživanju u SAD (Laumann et al., 1994), 70 % žena koje su bile seksualno dodirivane kaže da je to iskustvo utjecalo na njihov život.

Kinsey je bio sklon mišljenju da veću štetu nanose reakcije društva na iskustva između odraslih i djece, neko seksualni kontakt sam po sebi (Female volume, p. 121). Prije nego što komentiram te Kinseyeve zaključke, želio bih reći svoje stavove. Nadam se da ću tako umanjiti mogućnost da me se optuži na poticanje seksualnih kontakata između djece i odraslih. U klimi koja je stvorena, svaka tvrdnja, koja sa zgražanjem ne osuđuje svaki oblik seksa između djece i odraslih, može se protumačiti kao sklona seksu između djece i odraslih. Vjerujem da bi sva djeca trebala biti zaštićena od iskorištavanja od strane odraslih ili adolescenata, i da bi svako takvo iskorištavanje trebalo biti protuzakonito. Šteta koju takva aktivnost donosi djetetu može, ipak, biti varijabilna. Složio bih se s Kinseyem da u mnogim slučajevima djetetu veću psihološku štetu može nanijeti reakcija obitelji, socijalne službe i policije – nego sama seksualna epizoda i njezine zakonske posljedice. Zato je važno imati na umu potencijalnu štetu koju nanose oni, koji reagiraju na takve epizode. Velika je razlika između epizoda koje uključuju relativno nepoznate ljude od onih koje uključuju bliže članove obitelji, napose roditelje. U slučaju ovih drugih, kod djeteta se javljaju dodatni faktori koji uključuju izdaju povjerenja, prijetnju obiteljskoj strukturi i snažne osjećaje odgovornosti, što može izazvati znatne psihološke poremećaje. U slučajevima koje je susretao, Kinsey se nije potrudio naglasiti te razlike. Prema tabeli 147 u Kinseyevim podatcima (The Kinsey Data, Table 147), 10% prvih pred-pubertetnih iskustava događa se s odraslom osobom kao što je roditelj, djed, ujak ili srodnik. Čini se da Kinsey i njegovi kolege koriste izraz „incest“ u doslovnom smislu, kada je riječ o spolnom odnosu s članovima obitelji. Podatci koji su obilježeni kao „incest“ odnose se samo na post-pubertetne članove obitelji (The Kinsey Data, table 279), osim površnog spominjanja incestuoznih kontakata među pred-adolescentnom djecom (Male volume, p. 558). Izraz „incest“ ne pojavljuje se u knjizi o ženama. Važno je ipak priznati, kao što to čini i Kinsey, da u tim kontaktima bar neka djeca osjećaju seksualno zanimanje i užitak. Proširena sklonost mišljenju da se podrazumijeva da su djeca aseksualna može imati dvije nesretne posljedice: za djecu koja pokazuju bilo kakav oblik seksualnog ponašanja pretpostavlja se su da su bila spolno zlostavljana; svako dijete koje je žrtva seksualnog zlostavljanja, a koje je iskusilo seksualni užitak u nekom trenutku zlostavljanja, suočeno s pretpostavljenom aseksualnošću djetinjstva može pomisliti da je nenormalno i zato možda odgovorno za zlostavljanje. To je jedan važan mehanizam koji vodi do seksualnih problema u kasnijem životu osoba koje su u djetinjstvu bile seksualno zlostavljane.

Seksualno zdravlje djece

Mogli bismo zaključiti da je Kinseyeva briga za seksualno zdravlje djece bila više usmjerena na posljedice koje negativni i inhibirajući utjecaji koji izazivaju osjećaj krivnje mogu imati na seksualno zdravlje i sreću u odrasloj dobi, nego na posljedice seksualnih iskustava po sebi u djetinjstvu, bila ona auto-erotska, s drugom djecom ili s odraslima. Ne možemo znati kako bi Kinsey reagirao na nedavna otkrića o dugoročnim negativnim posljedicama seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu. Možemo sa sigurnošću zaključiti jedino to da, kada bi činjenice pokazale da je neki posebni oblik seksualne aktivnosti izazvao probleme u vrijeme doživljaja ili kasnije u odrasloj dobi, Kinsey bi se takvim aktivnostima protivio.

Preuzeto s web stranice Kinsey-Instituta

Vidi i http://zdravstveniodgoj.com/

Lidija Paris