Iako je Vojno-redarstvena operacija "Oluja" službeno započela u zoru 4. kolovoza 1995. godine, ona je samo kruna niza drugih operacija vođenih na području BiH, diplomatskih aktivnosti i ključnih odluka tadašnjeg hrvatskog vojno-političkog vrha.

Sve je započelo koncem listopada 1994. godine i operacijom “Cincar”, kojom je oslobođen Kupres, da bi se stezanje obruča oko Knina nastavilo operacijama “Zima 94”, “Skok” i “Skok 2”, kojima su Hrvatske snage ušle u dubinu Livanjskog polja i planine Dinare.

Ključni preokret dogodio se potpisivanjem Splitske deklaracije (22. srpnja 1995.), kojom su hrvatske snage konačno dobile pravni okvir za djelovanje na području BiH kako bi spriječile pad Bihaća i potencijalnu novu katastrofu.

Samo tri dana poslije, pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine, započela je operacija "Ljeto ’95", koja je dovela do ulaska hrvatskih snaga u Bosansko Grahovo i Glamoč, 28. i 29. srpnja, te potpunog presjecanja cestovne prometnica Knin-Drvar. Time je stvorena izravna prijetnja vojna pobunjenom Kninu, a Srpska vojska Krajine ostala je bez logistike, a hrvatske snage izbile su na prijevoje Dinare, samo desetak kilometara od Knina, i to iz pravca koji je dotad smatran vojno nesavladivim.

„Ljeto 95“ u punoj je mjeri potvrdilo zajedničko usklađeno djelovanje snaga HV-a i HVO-a. Hrvatske su snage u operaciji imale 23 900 pripadnika (12 400 iz HV-a i 11 500 HVO-a).

Osim što su silovitim udarom spasile područje zapadne Bosne od genocida poput onog u Srebrenici, operacijom „Ljeto ’95“ Hrvatske snage su napravile zadnji potreban korak za pokretanje VRO „Oluja.“ Srpski su pobunjenici u Krajini ishodom operacije „Ljeto ’95“ dovedeni u poluokruženje , čime je sudbina pobunjeničke tvorevine na području Hrvatske bila zapečaćena, što je povijesna, pobjednička vojno-redarstvena operacija Oluja, provedena samo nekoliko dana kasnije, i potvrdila.

Dok su se na terenu odvijali posljednji okršaji i neuspješni pokušaji srpskog protunapada, politička i vojna priprema ulazila je u završnu fazu. 31. Srpnja na Brijunima predsjednik Franjo Tuđman okupio je državni i vojni vrh kako bi utvrdili završni plan napada. Razmatrani su raspored snaga SVK-a, uloga topništva i specijalne policije te brzina obuhvatnih pravaca.

Nekoliko dana kasnije, točnije 03.kolovoza, dolazi do propasti Plana Z-4, I to zbog činjenice da je pobunjeničko vodstvo u Kninu uporno odbijalo prihvaćanje ustavnopravnog poretka RH i planove mirne reintegracije. Posljednji pregovori u Ženevi uoči samog početka “Oluje” nisu donijeli nikakav pomak.

Sudeći prema danas dostupnim informacijama, zapovjedništvo pobunjenih Srba u Kninu dobilo je informaciju o točnom vremenu hrvatskog udara, 3. kolovoza, u popodnevnim satima, no njihove snage više nisu imale ni ljudstva ni manevarskog prostora za učinkovitu obranu.

Dana 4. kolovoza 1995. u 5:00 sati ujutro, Hrvatska vojska i specijalne jedinice MUP-a krenule su u opći napad na bojišnici dugoj više od 630 kilometara. Hrvatske postrojbe s Dinare i iz pravca Bosanskog Grahova, krenule su tenkovima prema Kninu, zahvaljujući ranije izborenim pozicijama i izgrađenim cestama kroz vrleti Dinare, te tako napale Knin s leđa.

 

R.H.

Share
0