Rijetko je koja tema u modernoj hrvatskoj povijesti tako ogolila ideološku isključivost i pragmatizam Zorana Milanovića kao njegov odnos prema Bleiburgu i poslijeratnim stradanjima Hrvata. Procijenjena kroz dinamiku njegova premijerskog mandata (2011. – 2015.), analiza Milanovićevih postupaka razotkriva dramatičnu evoluciju: od deklarativno pomirljivog lidera oporbe koji polaže vijence žrtvama, do šefa Vlade koji s najviše državne razine ukida pokroviteljstvo nad komemoracijom, relativizira masovne likvidacije i povijesnu tragediju pretvara u poligon za dnevnopolitičke obračune.

Faza oporbenog "milosrđa": Vijenci u Teznom i Bleiburgu (2008.)

Da bi se razumjela dubina kasnijeg preokreta, valja se vratiti u rujan 2008. godine. Zoran Milanović, tada mladi predsjednik oporbenog SDP-a, predvodi stranačko izaslanstvo u kojem su bili i Ranko Ostojić, Ante Kotromanović te Biljana Borzan. Cilj je bio jasan: odati počast žrtvama na Teznom i na samom Bleiburškom polju.

Tadašnji Milanović zvučao je državnički i balansirano. Tvrdio je da motiv odlaska na Bleiburg "nije bio trgovačke prirode, nego ljudski" te da SDP time jasno demonstrira osudu svakog zločina, bez obzira na to tko ga je i u ime koje ideologije počinio. Bio je to potez kojim se pokušala poslati poruka o osudi komunističkih zločina i gradnji mostova prema društvenom pomirenju. No, čim su oporbene fotelje zamijenjene Banskim dvorima, "ljudski motiv" izbrisao se pod naletom ideološkog radikalizma.

Prekretnica 2012.: Ukidanje pokroviteljstva i kirurško "odvajanje" žrtava

Dolaskom Kukuriku koalicije na vlast 2012. godine, jedan od prvih poteza Hrvatskog sabora pod vodstvom SDP-a je donošenje odluke o ukidanju saborskog pokroviteljstva nad bleiburškom komemoracijom. Službeni izgovor rukovodstva Sabora bio je otpor prema ustaškoj ikonografiji koja se pojavljivala na rubovima manifestacije. No, umjesto da se kao premijer izravno izbori za čišćenje komemoracije od ekstremizma i očuvanje pijeteta prema stotinama tisuća pobijenih bez suđenja, Milanović je odlučio amputirati sam simbol tragedije.

Tada nastupa njegova čuvena, izrazito sporna dekonstrukcija: "Bleiburg nije komemoracija žrtvama, tamo ih nije bilo. Žrtava je bilo u Teznom, gdje ih idem komemorirati."

Milanović je time pokušao odvojiti predaju vojske i civila na Bleiburškom polju od samih masovnih likvidacija koje su uslijedile na sablasnim marševima smrti – Križnom putu. Htio je službeni fokus državne politike prebaciti na Tezno kraj Maribora, a Bleiburg ponovo prepustiti političkom zaboravu.

Svoj izostanak s Bleiburga 2013. godine Milanović je pravdao stihovima grupe Hladno pivo o "mržnji i inatu za dva tri rata", dok je njegov bliski suradnik Peđa Grbin otišao korak dalje, izjavivši da komemoracija u Bleiburgu uopće nije žalovanje za žrtvama, već "žalovanje za propalom državnom tvorevinom, NDH". Poruka vlasti bila je nedvosmislena: tko god žali za žrtvama Bleiburga, žali za ustaškom državom.

Žestoka paljba oporbe: Karamarkove dijagnoze Milanovićeve politike

Ovakav izrazito negativan i selektivan odnos prema stradanju Hrvata nakon Drugog svjetskog rata izazvao je oštar odgovor oporbe i dijela javnosti. Tadašnji šef HDZ-a i lider oporbe Tomislav Karamarko iznio je niz izravnih kritika koje su pogodile u sam fokus Milanovićeva stila vladanja:

  • -Ideološki dim kao maska za slabo gospodarstvo: Karamarko je višekratno optuživao Milanovića da namjerno proizvodi ideološke ratove i forsira podjele u društvu kako bi skrenuo pažnju javnosti s katastrofalnih gospodarskih pokazatelja i neuspjeha svoje Vlade.
  • -Jednostrana "dioptrija" prema totalitarizmima: Oporba je ustrajno upozoravala da Milanovićeva Vlada ima opasnu dioptriju koja vidi i osuđuje isključivo ustaški i nacistički totalitarizam, dok sustavno ignorira, pa i relativizira, masovne zločine boljševičkog i komunističkog režima. Karamarko je naglašavao da su oba totalitarizma ostavila krvavi trag te da mlade generacije moraju učiti o holokaustu, ali jednako tako i o komunističkom teroru.
  • -Zloupotreba Jasenovca i "monopol na antifašizam": Karamarko je upozoravao da se komemoracija u Jasenovcu pod Milanovićevim vodstvom pretvorila u poligon za predizbornu zloupotrebu, gdje se premijer pokušava proglasiti "jedinim autentičnim antifašistom", dok se druga strana proglašava fašistoidnom.
  • -Odbacivanje teze o Bleiburgu: HDZ je oštro odbacio tvrdnje da je Bleiburg proslava NDH, definirajući ga kao ishodište svih križnih puteva i nebrojenih ratnih zločina boljševizma. Zanimljivo je da je Reiner tada opravdano prozivao Sabor jer odbija pokroviteljstvo nad stradalištima vlastitog naroda, dok istovremeno prihvaća pokroviteljstva nad lokalnim smotrama grožđa i glazbenim festivalima.

Otpor Crkve, struke i javnosti

Odnoseći se prema žrtvama s vidljivom hladnoćom, Milanović je protiv sebe okrenuo i druge stupove društva:

  • -Kritika Crkve: Kardinal Josip Bozanić je s komemoracije 2015. godine poslao oštru poruku državnim institucijama zbog nemara u otkrivanju istine o masovnim grobnicama. Bozanić je upozorio na opasnost oživljavanja "novih ideologija antifašizma" koje izmišljanjem fašizacije Hrvatske unose razdor u društvo i ne dopuštaju da rane zacijele.
  • -Upozorenja demografa: Demograf Stjepan Šterc podsjećao je na katastrofalne, stotine tisuća prekinutih života na Križnom putu – demografski udarac od kojeg se Hrvatska nikada nije oporavila, a o kojem se u doba Milanovićeve Vlade ponovno govorilo s nelagodom i podozrenjem.
  • -Ignoriranje osobnih tragedija: Šira je javnost opravdano zamjerala Milanoviću što je izjednačavanjem Bleiburga s NDH potpuno omalovažio osobne obiteljske tragedije desetaka tisuća nevinih ljudi, mladih regruta i civila koji su bez ikakvog suđenja pobijeni u osvetničkom zanosu pobjednika.

Zaključak: Politički pragmatizam na štetu nacionalnog zacjeljivanja

Kada se podvuče crta, pristup Zorana Milanovića temi Bleiburga pokazuje porazan rezultat. Umjesto da s pozicije predsjednika Vlade iskoristi državnički autoritet, izolira ekstremiste s ustaškim znakovljem i vrati dostojanstvo desecima tisuća žrtava komunističkog režima, on se odlučio za najlakši, ali najrazorniji put – frontalnu ideološku konfrontaciju.

Njegov odlazak u Tezno uz istovremeno negiranje same simbolike Bleiburškog polja ostao je zapamćen kao jeftin manevar političkog inata. Milanović time nije ugasio ideološke vatre u Hrvatskoj; naprotiv, pretvorio je Bleiburg u trajno političko ratište. Svojim postupcima potvrdio je da mu je dnevnopolitička borba protiv oporbe bila važnija od uspostave objektivnog povijesnog sjećanja i ljudske empatije prema žrtvama totalitarističkog nasilja.

 

Piše: Istraživački tim

Share
0