Kada smo prešli liniju koja dijeli javni interes i opće dobro od golog interesa i profita? Kada smo Republiku Hrvatsku zamijenili lošom verzijom trgovačkog društva? Država, kao servis građana, po svojoj organizaciji, zamisli i smislu postojanja treba svojim građanima osigurati usluge koje su postale opće prihvaćene vrijednosti moderne civilizacije.

Međutim, u Hrvatskoj u posljednje vrijeme često možemo čuti kako nešto nije isplativo te kako to, prema tržišnoj logici, treba zatvoriti, ugasiti, spojiti ili raspustiti. Živimo li onda u organizaciji trgovačkog društva ili u državi koja mora brinuti za svoje građane, osigurati im pristupačnost usluga i skrbiti nad standardom?

Počelo je sa ukidanjem poštanskih ureda u depopulacijom opustošenim područjima Zagore, proširilo se na ukidanje i spajanje sudova, a kulminaciju doživjelo na primjeru dokidanja liječničkih usluga i pojedinih ordinacija u manjim mjestima. Sve navedene slučajeve pratilo je isto objašnjenje-nema novaca za takav pogon u tako malom mjestu!

Prema zaključcima državnih tijela koja su pružala odgovore opstaje samo onaj ured ili usluga koja ima dovoljno prometa, odnosno zarade kako bi se održala na tržištu. Po zakonu brojeva ispada kako su uredi i ustanove koji zadovoljavaju tržišne kriterije smješteni samo u napučenim, odnosno većim sredinama. Ako je obveza države da na cijelom svom teritoriju osigura jednaku vrstu i kvalitetu javnih usluga svim svojim građanima, znači li to da se Republika Hrvatska odriče suvereniteta nad slabo napučenim i iseljenim područjima jer nisu isplativa za javne službe?

Kako objasniti starici u malom mjestu Like i Zagore kako nema pravo na rendgen jer živi u malom mjestu, nije li to očit primjer diskriminacije građana iz malih sredina u odnosu na veća gradska središta i to još od strane državnih vlasti? Selo nikada neće biti grad i ne bi bilo dobro kada bi se izgubila linija koja ih dijeli, ali osnovne usluge u vidu obrazovanja, zdravstvene zaštite, pošte i autobusnih linija moraju biti dostupne i u Zagrebu i u Runovićima.

Državna vlast koja nije u stanju osigurati funkcioniranje ustanova i pružanje javnih usluga na cijelom svom teritoriju treba odstupiti, jer pored diskriminacije pojedinih dijelova države pokazuje i elementarnu nesposobnost upravljanja državom.

Koliko god kriza bila duboka i nestašica novca prisutna država ne smije uštede postizati u područjima koja su postala sastavni dio civilizacijskih postignuća društva. I ne, nisu ovo socijalističke i komunističke mantre već zaključci brojnih povelja i deklaracija UN-a, od osnivanja do danas.

Raspravljati o školstvu i zdravstvu u 21. stoljeću kao o teretima društva čini se pomalo nadrealno, ali i to je moguće u današnjoj Hrvatskoj. Riješili smo se telekoma, brodogradilišta, Plive, Ine, hotela, autocesta, CO i HPB-a, a sve jer su, navodno, donosili gubitke i nismo znali upravljati navedenim sustavima. Vladi je ostalo još nekoliko resora kao poluga središnje državne vlasti, a sada priznaje kako ni njima ne zna upravljati te kako proizvode gubitke.

Najbolje bi bilo da i zdravstvo, sudstvo i školstvo privatiziramo pa da rade samo one bolnice, sudovi i škole koje donose profit. Vladi i središnjoj državnoj upravi ostavit ćemo da se koncentriraju na gay brakove, strategiju Perkovićeve odbrane i zaštitu lika i dijela Jože Broza, sve ostalo za njih je presloženo i strano.

Željko Primorac