Postoji cijeli niz ozbiljnih znanstvenika koji tvrde kako je boljševička revolucija, koja se 1917. dogodila u carskoj Rusiji, ustvari najveći i najmasovniji kriminalni akt organizirane bande ikada proveden u ljudskoj povijesti. Prema ovim autorima cilj Lenjina i društva nije bio osvajanje vlasti, već nesmiljena pljačka državnih riznica, banaka, privrede, a na koncu i pučanstva.

Svoje tvrdnje potkrepljuju i dokumentima iz arhivima SSSR-a prema kojima ispada kako su prve naredbe koje je izdavao Lenjin i društvo ustvari bile usmjerene na što sistematičnije pljačkanje i deponiranje zlatnih i deviznih rezervi. Boljševici nikada i nisu vjerovali kako će se zadržati na vlasti, cilj je bio opljačkati državu i pučanstvo te što brže prebaciti plijen na sigurno. Kada su se spletom povijesnih okolnosti održali na vlasti upravljanje tonama zlata i milijardama rubalja, opljačkanim od države i naroda, prepušteno je Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza. Iz ovog fonda KPSS financirala je komunističke partije diljem svijeta, organizirala terorističke grupe i atentate, ali i vodila živu investicijsku kampanju po zapadnoj Europi i SAD-u. Tako je preko fiktivnih tvrtki i raznih agenata osnova cijela mreža banaka po Zapadu preko kojih su SSSR i KPSS ostvarivali svoje interese. Iskustvo iz vremena ilegalnih financijskih operacija na Zapadu biti će od neprocjenjive važnosti za KPSS prilikom raspada SSSR-a, propasti partijskog carstva i povratka u ilegalu. Od životne važnosti za partiju bilo je desetljećima pljačkano bogatstvo prebaciti u inozemstvo, uložiti u domaća poduzeća preko trećih osoba ili jednostavno legalno staviti u opticaj. Na ovaj način, računali su partijski stratezi SSSR-a, zaštitio bi se život na visokoj nozi partijske nomenklature, ali i osigurala financijska baza za sve buduće legalne i ilegalne partijske akcije. Prema ruskim istraživačima raspadajuća KPSS osnovala je na stotine banaka, kupila bezbroj vrijednih objekata, industrijskih pogona i rudnika. Na čelu ovih operacija bili su najelitniji obavještajci bivšeg SSSR-a i stručnjaci za financije. Također, partijskim zlatom osnovane su i političke stranke u novoj Rusiji, neke čak i ekstremno desne. Na ovaj način partija je nastavila živjeti i nakon svoje službene smrti.

Ne treba posebno napominjati kako su SSSR i njegova KP bili zvijezde vodilje za KP diljem tzv. istočnog lagera. SSSR je školovao probrani partijski kadar sa svih strana svijeta, a usvojeno znanje revni partijci primjenjivali su u svojim državama. U svim državama istočnog bloka partija je imala svoje fondove, nesmetano se koristila državnim tvrtka i njihovim predstavništvima u inozemstvu te je tokom desetljeća izgradila carstvo nekretnina i bankovnih računa diljem svijeta. Bio je to partijski crni fond, rezervni plan globalnog zločinačkog pokreta zvanog komunizam. Kako je Komunistička partija Jugoslavije nastala voljom KPSS te praktički bila vođena od ljudi odabranih i školovanih od strane SSSR-a nema sumnje kako je primjenjivala metode provjerene od svoje majke, KPSS.

Iz iskaza bivših operativaca UDBE i drugih tajnih službi SFRJ pouzdano znamo kako je KPJ, kao nalogodavac ubojstava političkih emigranata, obilato koristila usluge inozemnih predstavništva tvrtki poput INE, ASTRE itd. Ova predstavništva, pored konzulata, služila  su za financiranje brojnih političkih atentata partije u inozemstvu. Praktički, bili su kasica-prasica partije iz koje su njeni vodeći ljudi uzimali koliko su htjeli i kada su htjeli. Diljem zapadne Europe, tobože zbog financiranja „borbe protiv ekstremne emigracije i revolucionarnih aktivnosti“, nicali su tajni računi kao gljive poslije kiše. U SR Hrvatskoj i SFRJ javnost je mogla vidjeti brojnu partijsku imovinu u vidu nekretnina, ali bio je to tek vrh ledene sante.

Najveća financijska operacija u povijesti financija na ovim prostorima, po uzoru na onu u SSSR-u, počinje nakon osamostaljenja Hrvatske i početka privatizacije. Nekadašnje društveno vlasništvo jeftino će, partijskim zlatom i novcem iz inozemstva i iz domaćih zaliha, prijeći u ruke nekadašnjih dužnosnika i kadrova. Ovaj put ne prvog ešalona kadrova, kako ne bi privukli nepotrebnu pozornost javnosti, već često drugog i trećeg ešalona kadrova. Kako bi se javnost zabavila, a istodobno skrenula pozornost sa nesmiljene pljačke u režiji partije i njenih kadrova lansira se priča o „dvjesto Tuđmanovih obitelji“ koje su popljačkale Hrvatsku. Ovih dana u medijima izlaze liste sa imenima najbogatijih Hrvata, procjenom njihove imovine u milionima, milijardama te u dionicama. Koliko poklonika Tuđmanove i nacionalne ideje na tim listama možete prepoznati, a koliko nekadašnjih kadrova partije ili njihove djece? Kada bi bila točna priča o „Tuđmanovih dvjesta obitelji“ zar te obitelji, na tragu nacionalne ideologije i vrijednosti ne bi stvorile nacionalne medije koji bi branili ideologiju koja im je dala kruh, ali i svoje vlastite interese? Najbolji pokazatelj moći i bogatstva nacionalne političke opcije u Hrvatskoj te njene sprege sa privredom, koju je navodno stvorila, upravo su mediji.

Nacionalne portale i tiskane medije u Hrvatskoj moguće je izbrojiti na prste jedne ruke. Pogledate li portale dnevno.hr, hrsvijet.net i hkv.hr te list Hrvatski Tjednik jasno ćete vidjeti kako navedeni mediji nemaju niti jedne reklame na svojim stranicama, ako se poneka i nađe ona je uglavnom lokalnog karaktere, ne spada u grupu velikih privrednih subjekata. Stvar je jasna, privredu kontroliraju kadrovi partije koji su je osvojili partijskim novcem pa prema tome formiraju i medijske korporacije i klanove koji štite njihove interese.

Brižno skrivane partijske tajne teško su dopirale do javnosti. Javnost bi s njima bila upoznate ili teškim propustom kadrova, nepažnjom režimskih medija ili za vrijeme sukoba i podmetanja različitih struja unutar partije. Tako je ipak isplivalo nekoliko zanimljivih detalja o partijskim tokovima novca. Jedan od njih svakako je i prodaja vile u Zagrebu koja je bila u vlasništvu SDP-a kao sljedbenika partijskog zlata tj. nekretnina SKH te pripadajućih tajnih inozemnih računa. Spomenutu vilu za potrebe veleposlanstva kupila je Savezna Republika Njemačka, a stotine tisuća maraka, dobivane prodajom, SDP je odmah prebacio na račune u inozemstvu. Starih se navika partija teško rješava pa i računa u inozemstvu. Zašto prebacivanje novca u inozemstvo? Iz SDP-a je stigla štura obavijest kako je partija spomenuti račun u inozemstvu koristila za potrebe financiranja izbora. Opa! Je li to jedini račun SDP-a, odnosno partije, u inozemstvu i je li u Hrvatskoj plaćen porez na transfer novca? Eto posla za Linićeve inspektore ako žele raditi, kumice bi mogle predahnuti.

Drugi slučaj za vrijeme kojeg je javnost imala prilike samo površno zaviriti u carstvo tokova partijskog novca i nekretnina je nedavni slučaj vile-hotela Gorana Radmana, aktualnog ravnatelja HRT-a, u Sloveniji. Slučaj Radman je zanimljiv iz nekoliko aspekata, na njemu se sijeku putovi partijskih nekretnina, partijskih kadrova i možebitnog sumnjivog partijskog novca. U slučaju Radmanove vile, danas hotela u Sloveniji, radi se o nekadašnjem vlasništvu KPH koje je naslijedio SDP. Imovina je od strane SDP-a prodana posljednjem ravnatelju TV Zagreb, visokom partijskom, a kažu i KOS-ovom dužnosniku, za novce čije porijeklo Radman do danas nije objasnio niti ga je itko za porijeklo novca ikada pitao.

Radi li se i u slučaju Gorana Radmana o tajanstvenim putovima partijskog zlata, odnosno novca i je li ovaj put nekadašnji visoki partijski dužnosnik samo odigrao svoju dionicu u transferu novca iz inozemstva na domaće račune? Prema raspoloživim podacima Radman je slovensku vilu od SDP-a kupio za oko 700.000 eura 2003. Spomenute 2003. održavali su se parlamentarni izbori, a SDP-u koji je gubio tlo pod nogama, bio je potreban novac za kampanju. Kada presuši na domaćim računima uvijek se posegne za crnim fondovima u inozemstvu. Kada bi pratili daljnji tok partijskog novca bilo bi interesantno vidjeti osnivački kapital slovenske tvrtke Gorana Radmana, koja je nominalni vlasnih hotela, i njenu ostalu imovinu u Sloveniji.

Treba li nas onda čuditi što je Goran Radman ravnatelj HRT-a? Koliko je Radmana oko nas i do kud sve sežu tokovi partijskog novca i zlata? Sve su to pitanja na koja bi nam Slavko Linić mogao dati odgovor, ali on više voli iscjeđivati bakice po tržnicama nego otkrivati tj. prisjećati se fondova i računa svoje partije u inozemstvu.

Željko Primorac