Nakon formiranja druge nacionalne koalicije na desnom političkom spektru u Hrvatskoj i njenog predstavljanja javnosti postavlja se logično pitanje političke strategije i fokusiranja novoutemeljenog Saveza za Hrvatsku. Gledajući sa stajališta nacionalnih interesa formiranje „druge kolone“ na desnici može pridonijeti dodatnom objedinjavanju do sada raspršenih glasova na mnoštvo sujetnih strančica, ali može dovesti i do rasplamsavanja sukoba između bloka stranaka oko HDZ-a te novoutemeljenog Saveza. Od sukoba između dva bloka profitirati može jedino Kukuriku koalicija ojačana za nedavno pridruženi Pupovčev SDSS.

Zbog svega navedenog postavlja se pitanje mogu li blok stranaka oko HDZ-a i Savez za Hrvatsku pronaći minimum zajedničkih političkih interesa? Taj interes trebao bi biti detronizacija pošasti zvanih Kukuriku koalicija i Ivo Josipović. Ako je važnije međusobno sukobljavanje i iscrpljivanje od odstranjenja neokomunističkog i jugoslavenskog tumora sa hrvatskog nacionalnog tkiva, onda se niti jedan niti drugi blok ne zaslužuju pozivati na hrvatske nacionalne interese. U možebitnoj postizbornoj koaliciji, precizno utvrđenoj na osnovi programskih načela, savez dva nacionalna bloka mogao bi imati apsolutnu većinu u saboru. Treba naglasiti kako je sasvim legitimno u izbornoj utrci napadati stranu za koju smatraš da je pretendent na isto,ciljano, biračko tijelo. Međutim, intenzitet sukoba i težina riječi izgovorenih u izbornoj utrci uvelike će utjecati na mogućnost postizanja dogovora u postizbornom razdoblju.

Nepotrebno granatiranje iz jednog i drugog saveza teškim riječima i optužbama čini se potpuno besmislenim kada se sagledaju postizborne koalicijske. Postizborne koalicijske mogućnosti potpuno su ograničene i HDZ-ovu savezu i Savezu za Hrvatsku te ih upućuju na udruživanje u postizbornu koaliciju. Teško je zamisliti Savez za Hrvatsku u kojem su Hrast i Hsp u postizbornoj koaliciji sa SDP-om, HNS-om i SDSS-om. Također, ne čini se baš izgledna ni koalicija HDZ-a i Laburista, a o velikoj koaliciji HDZ-a i SDP- a ne treba niti razmišljati.

Dakle, hladne glave s jedne i druge strane nacionalnih saveza već sada trebaju razraditi programe postizbornih koalicija i nacionalnih prioriteta. Potrebno je postići i dogovor o podršci predsjedničkom kandidatu koji u srazu dva saveza uspije ući u drugi krug predsjedničkih izbora kao protukandidat kandidatu ljevice Ivi Josipoviću.

Međutim, na predstavljanju Saveza za Hrvatsku nije moglo proći neprimjetno koliko puta su čelnici Saveza spomenuli HDZ. Javnost je mogla steći dojam kako Savez nije utemeljen kako bi se srušila anacionalna vlada i projugoslavenski predsjednik već kako bi se naštetilo HDZ-u dovodeći ga u isti kontekst sa Kukuriku koalicijom. Takve konstatacije izazivaju protureakciju pa se već mogu pronaći komentari u kojima se ispituje prošlost pojedinih čelnika Saveza, a tu se može pronaći oficira JNA i pripadnika sigurnosnog aparata SFRJ. Ono što bi trebalo biti važno je nacionalni konsenzus koji se mora postići, a osobnim netrpeljivostima nije mjesto u politici.

Padnu li na ispitu nacionalnog jedinstva čelnici i jednog i drugog saveza mogu ponijeti povijesne titule grobara Hrvatske, jer prilike za popravni ispit neće biti, štoviše, neće biti niti Hrvatske.

Željko Primorac