-Nisu me pozvali da dam svoje mišljenje o Zakonu o radu- kazao je Ivo Josipović povodom napada sindikata zbog njegove ne brige i ne aktivnosti po pitanju nametanja novog Zakona o radu. Čovjek bi pomislio kako predsjednik Josipović u javnom životu sudjeluje samo prema pozivu, po principu automata sa kovanicama, ubaciš pet kuna i imaš predsjednikovo mišljenje o određenoj temi. Međutim, predsjednika demantira njegova svakodnevna prisutnost u medijima i iznošenje mišljenja o često trivijalnim stvarima u odnosu na Zakon o radu. Svjedoci smo samoinicijativnih nastupa predsjednika Josipovića o brojnim temama za koje on smatra kako su bitne za narod, državu i društvo.

Pažljivi promatrači uvidjet će kako se predsjednikove „društvene intervencije“ često podudaraju sa stavovima Kukuriku vlade, dok izostaje predsjednikov angažman u situacijama kada je nužna kritika vladinih pogrešnih poteza od institucije predsjednika države. Radi se o još jednoj potvrdi teza brojnih kritičara lika i dijela Ive Josipovića koji tvrde kako Josipović nikada nije prestao biti član SDP-a te kako nikada nije izašao iz uskih neokomunističkih okvira i postao hrvatski predsjednik.

Čovjek koji je za svoj predizborni slogan uzeo pojam „Nove pravednosti“, što bi podrazumijevalo uvođenje principa pravde i pravičnosti u sve segmente društva nikako nije smio zažmiriti, pa taman bio i operiran na jednom oku, na zakon koji pokušava dokinuti osnovna radnička prava. Radi se o pokušaju dokidanja mukotrpno izborenih radničkih prava, lakšem otpuštanju radnika, uvođenju dužeg radnog vremena, ukratko, radi se o smanjenju prava jedne od najugroženijih društvenih skupina. Kada bi trebala početi djelovati ta „Nova pravednost“ ako ne u ovakvim slučajevima? Međutim, Josipović je ovaj udar na radnike, njihovu djecu i obitelji odlučio prespavati, poručivši sindikatima kako nije reagirao jer ga nisu ni pitali za mišljenje.

Prisjetimo se samo na trenutak histerije oko referenduma o braku, tada je predvodnik Nove pravednosti gotovo predvodio juriš na sve one koji su bili za definiciju braka kao zajednice muškarca i žene. Njegovo mišljenje tada nije trebalo tražiti, štoviše, Josipović se uključio i u kampanju iako je to krajnje moralno diskutabilno s obzirom na funkciju predsjednika države. Čovjek bi pomislio kako u Hrvatskoj ima više pripadnika gay zajednice nego radnika kada se predsjednik tako angažirao oko prava na brak homoseksualnih osoba. Kako Josipovićev stranački kolega, Zoran Milanović, vodi državu i gospodarstvo uskoro bi zaista i moglo biti više pripadnika gay zajednice nego radnika, a tada će nestati i svi problemi Ive Josipovića i Zorana Milanovića. Milanović neće imati problema sa radnicima jer ih neće biti, a Josipović će konačno dobiti toliko željenu populaciju kojoj će biti predsjednik- većinsku gay državu i većinski gay narod.

Ivo Josipović ima brojne mane, ali nitko mu ne može kazati kako je glup. Ima nos za namirisati trendove u politici. Tako se pred novu predsjedničku utrku nikako nije želio zamjeriti moćnom poslovnom lobiju koji nastoji liberalizirati tržište rada i smanjiti stečena radnička prava. Josipović je procijenio kako će mu za reizbor biti nužne izdašne donacije od poslodavaca, dok će radnički dio glasova pokušati namiriti na temelju ideoloških sukoba u društvu. Angažiranost Ive Josipovića na temu prava pripadnika gay zajednice nije nimalo svjetonazorski uvjetovana već se radi o osluškivanju raspoloženja multinacionalnih korporacija sa Zapada, pogotovo onih medijskih čija će mu naklonost itekako trebati u izbornoj godini.

Dakle ni vjere ni stava, ni pravednosti ni pravičnosti već osobna korist i samo korist. Mogao bi to biti novi izborni slogan Ive Josipovića, Slavka Linića i njihove kume Marine Lovrić Marzel.

Željko Primorac