Draga braćo i sestre!

Poštovani gledatelji Hrvatske televizije i slušatelji Hrvatskoga radija!

1. Evanđelist Ivan govori o proslavi Sina Čovječjega. Tko je Sin Čovječji?, pitali su Grci apostole. Čuvši to, Isus se očitovao da je on Sin Čovječji, i da će ga uskoro vidjeti podignuta na prijestolje križa!

Blaženi Alojzije Stepinac riječju i životom uči da je Sin Čovječji, Isus Krist, Sin Božji, koji je po Duhu Svetome radi nas ljudi i radi našega spasenja postao čovjekom, prošao zemljom čineći dobro, trpio, umro na prijestolju križa i uskrsnuo. Štoviše, on uči da »Isus svoje vjerne štiti, Isus svoje vjerne brani, Isus svojim vjernima pomaže, Isus svoje vjerne tješi«.¹ »Zato je Isus«, nastavlja blaženi Alojzije, »kroz čitav život naš program, Isus naša lozinka, Isus naš cilj, Isus naše sve. A kad se odlučimo za Isusa, onda to znači biti potpun kršćanin.«²

Dakle, naš nam Blaženik poručuje da je Krist, Sin Čovječji, pobijedio zlobu i zloću, laž i mržnju te uskrsnućem od mrtvih svim ljudima omogućio pristup slavi Božjoj. Isus Krist je stijena na kojoj je sagrađena sveta Crkva Božja, ne građevina od kamenja, nego od jedinstva srdaca učvršćenih Duhom ljubavi i mira, da bude »stup i uporište istine« (1 Tim 3,15). Zato joj je on dao cjelov žrtve svoga života govoreći: »Samo Bog je velik i njegova Crkva!... Što duže živim, to te više ljubim, Crkvo sveta Božja ... Bijedni ovaj život rado dajem. Kad bih mogao, dao bih i sto života, samo da živi Crkva Božja.«³

2. Čuli smo Isusove riječi: »Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilat rod.« U kolika je ljudska srca zasađeno zrno Božjeg izabranja, ali je bez svjetlosti, bez Božje milosti, to zrno istrunulo, nestalo bez ploda. Mi danas, okupljeni oko oltara Gospodnjega i žrtve života jednog Hrvata, kardinala Katoličke Crkve, pokušavamo otvoreni Duhu Božjemu razumjeti logiku umiranja na zemlji da bi se živjelo u vječnosti. Uočavamo potrebu smrti i njezino značenje. Kad sijač baca zrno u zemlju, raduje se jer sluti obilan rod. I Isus umire! Bio je to čas pun svjetla, plodnosti i radosti. Pao je u zemlju i bio uzdignut sa zemlje. Logika je to koju ljudski um teško shvaća, ali poučen vjerom spremno prihvaća. Bijaše tako i u životu bl. Alojzija Stepinca. Iz vjere u Sina Čovječjega trpio je i blagoslivljao, sabirao pozitivne smjernice života i nadvladavao negativne, osvjedočen da su vrijednosti vječnoga života vrjednije od pratećih boli.

3. Stoga kršćanske duše Kristovim povjerenjem vrednuju i samu činjenicu smrti. Poučen Evanđeljem, blaženi nas Alojzije uči ovako: tko živi pošteno i čestito, ne treba se Boga bojati ni strepiti pred ljudima ni pred smrću. On je u Lepoglavi osluškivao iz susjednih ćelija jecaje i bolno stenjanje zatočenih ljudi. Jednom, nakon što je vidio kako odnose na ukop mrtve zatvorenike, pohodila ga je njegova sestra Štefanija, udana Štengel, i predala mu buket ruža. Pod dojmom nepravednih i prinudnih udaraca kojima su ubijani zatočenici reče joj: »Ovamo ne spadaju ruže, već trnje!« Štefanija svjedoči: »Rekla sam mu: 'Šalju ti ih oni koji te vole i koji misle na te.' Uzvratio mi je: 'Ako se dogodi da ja ovdje padnem, da ti ne bi palo na pamet da me preneseš jer hoću da ležim na robijaškom groblju, među robijašima, jer na dan suda digao se ja iz kraljevske zlatne grobnice, iz dna oceana ili središta robijaškog groblja, pred Boga ću donijeti samo svoja dobra djela.'« ⁴

Iz toga sučeljavanja sa smrću naš je Blaženik po nunciju Hurleyju poručio papi Piju XII.: »Sveti Oče! Spreman sam umrijeti za Crkvu Katoličku ne samo općenito govoreći, nego za svaki kanon svete Majke Crkve!« A danas nam bezbožci podmeću Crkvu bez kanona i zakona, po svojoj mjeri i naumu, s ciljem da je unište. Zato nećemo ni danas otići iz Krašića, a da ne obnovimo vjernost i ljubav papi Franji kakvu je naš Blaženik posvjedočio papi Piju XII., jer u konačnici tu ljubav i vjernost ne iskazujemo ljudima nego Sinu Čovječjemu, Kristu Gospodinu, nebeskom Zaručniku Crkve koju on u kupelji krštenja i u sakramentu ispovijedi pročišćuje da bude čista i sveta, bez ljage i bore.

4. Dragi vjernici! Još nam u ušima odzvanjaju Isusove riječi: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.« U svim razdobljima svoga zemaljskog života Alojzije Stepinac poistovjećivao se s Kristom patnikom i s njegovom proslavom, jer tko se s njime ne poistovjeti, ne može ući u kraljevstvo nebesko. Tko nije kadar piti kalež muke Gospodnje, nije pripravan da sjedne za stol vječne gozbe Jaganjčeve. Ovih se dana raspisalo po novinama da je Udba sačuvala »Stepinčev kalež«. Koliko je poznato, posuđe za svetu misu u Lepoglavi doneseno mu je iz kapele Nadbiskupskog dvora u Zagrebu. Misno vino slao je po stražaru lepoglavski župnik, još živući, Mato Repić. U sakristiji pavlinske crkve nije bilo crkvenog posuđa. Gdje je Udba zaplijenila spomenuti »Stepinčev kalež«? Zašto ga je zaplijenila? Ono što je vraćeno sluzi Božjemu Franji Kuhariću kao »kalež« ne rabi se za misno slavlje, nego za čuvanje sv. hostija. Bio je to običan ciborij. No, simbolika spomenutog kaleža sadrži bolnu istinu progona Katoličke Crkve i njezinih duhovnih pastira. To nije nikome za pohvalu. To je za osudu! Govor o »Stepinčevu kaležu« oživljava rane pravnog i fizičkog ubojstva ne samo jednog nevinog čovjeka, blaženog Alojzija Stepinca, nego desetaka tisuća onih koji su radije pošli u smrt za Isusa Krista, Sina Čovječjega, nego se poklonili bezbožnom i nasilnom simbolu crvene zvijezde.

Zašto se istovremeno iz udbaških redova aktualiziraju Nadbiskupovi dnevnici koje je Udba bez potvrde zaplijenila i na 55 godina otuđila? I ne samo dnevnike. Zagrebačka nadbiskupija ni danas nije dobila objašnjenje što je s dokumentima koje je Udba zaplijenila zajedno s Nadbiskupovim dnevnicima. Štoviše, Udba je te dnevnike neovlašteno prepisivala, filmirala, uništavala, iz njih otuđila izvorne dokumente, a u nj uvrstila fotokopije sa svojim oznakama. Pri tom je ignorirala njihova zakonitog vlasnika i prekrajala njihov sadržaj s jedinom nakanom da ponizi Blaženikovu osobu. Kakve li bezočnosti! Htjeli su tim dnevnicima napakostiti blaženom Stepincu i što crnjim velom šutnje zaodjenuti papu Pija XII. jer su otpalom svećeniku Falconiju s đavolskim nakanama davali preslike iz spomenutih dnevnika, ali samo pomno biranih dokumenta! Kako ih je Bog postidio! Obistinila se riječ bl. Stepinca o tim dnevnicima: »Nadam se da će dnevnici opet doći na svoje mjesto. Pitat će se jednog dana za njih. Možda bude netko sretan da ih može vratiti. To je kulturna i moralna sramota. To je najsramotnija otimačina. Takva što ne bi se dogodilo u jednoj kulturnoj zemlji.«⁵ Kako je proročkim duhom naš Blaženik predvidio vrijeme u kojem živimo! Nažalost, ima i danas ljudi koji si tom otimačinom i sramotom žele osvjetlati lice.

5. A imamo li pravo kao vjernici, kao slobodni građani u slobodnoj Republici Hrvatskoj, postaviti i ovo pitanje: Gdje su tisuće pisama kojima su vjernici svome, mržnjom i trpljenjem okovanom, nadbiskupu Alojziju Stepincu u Lepoglavu slali potporu, utjehu, ohrabrenje, stvarajući molitvenu povezanost i gradeći duhovno zajedništvo? Što su sve pretrpjeli oni koji su ta pisma poslali? Nažalost, ni jedno od tih pisama nije našem Blaženiku uručeno. Dok ih je Udba u Zagrebu otvarala i provjeravala, istodobno je komunistički režim pred novinarima i stranim svijetom glumio pravdu i humanost. Gdje su pisma i stvari koje je Udba na putu ili u svom sijelu na Zrinjevcu otuđila krašićkom župniku Josipu Vranekoviću svukavši ga do gole kože i zaplijenivši mu pisma ili darove koje je nosio za zatočenog Kardinala? Zašto ta pisma nisu vraćena zakonitom nasljedniku? Što je bila i što jest sudbina tih pisama? A ona su nama drago sjećanje, neuništivo kao i Stepinčevo srce koje je Udba zaplijenila i spalila. Neuništive su u kostima blaženog Stepinca ostale i otrovne supstancije kadmija, kroma, olova i arsena, koje su uništile njegovo tijelo, ali ne i ljubav.

I mi vjerom u Isusa Krista Sina Božjega opraštamo sva ta bezakonja jer je ljubav neuništiva, jer »Bog je ljubav« (1 Iv 4,8). Ali ne možemo i nemamo pravo zanijekati istinu što i kako se dogodilo. Sveto pismo nas uči »istinovati u ljubavi« da bismo prispjeli do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega (usp. Ef 4,15). I blaženi Alojzije nas opominje da je Isus u najtežoj muci molio za svoje mučitelje i one koji su mu se rugali: »'Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!' Mi ne bismo bili dostojni učenici svoga Učitelja kad ga ne bismo nasljedovali i u ljubavi prema neprijateljima. Njima je vodič i lozinka mržnja. Nama mora biti ljubav koja ostaje i preko Groba, kad nema više mjesta vjeri i ufanju, jer ćemo biti u posjedu Onoga koga sad vjerom i ufanjem tražimo.« ⁶

6. Braćo i sestre! Kao sinovi i kćeri Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda s pravom ponavljamo Isusovo pitanje: »Zašto, Oče, ova gorka čaša boli?« Zašto se katoličke vjernike opet ponižava tutorstvom onih koji su im radili o glavi? Proničući zloću svojih progonitelja i uzimajući u ruke kalež muke Gospodnje, blaženi je Stepinac posvjedočio: »Nije nama zabranjeno težiti za slavom jer je ta težnja srasla s našom dušom. Ali tražiti slavu mimo volje Božje, tražiti slavu izvan Boga, tu se skriva grijeh i čudnost!« ⁷ O divne li nauke! O sretnog li naroda kojemu predvodnici u vjeri utiru staze vječnosti pijući kalež muke Gospodnje, ne iz metalnog posuđa, nego iz izvora probodenog Isusova Srca koje, umirući poput zrna, donosi plod, život uskrsnoga jutra.

To će iskusiti svi koji mu nastoje biti vjerni. Suočen s takvim iskustvom blaženi je Alojzije posvjedočio: »I mene su sudili – u ime naroda, ali [je] glav no da nisam osuđen u ime Presvetoga Trojstva za izdaju Crkve!« ⁸ To je potvrdio i 31. srpnja 1952. rekavši: »Proglasili me zločincem. Ali na Božjem sudu vidjet će se da imena ratnih zločinaca drugačije glase nego na narodnim sudovima.« ⁹

7. Čuli smo Isusov vapaj: »Oče, izbavi me iz ovoga časa« (Iv 12,27). Nije riječ o tragičnoj molbi, nego o potvrdi gorčine časa čija je tragičnost nadvladana molbom: »Oče, proslavi ime svoje!« (Iv 12,28). Ova nas evanđeoska poruka stavlja pred dvije činjenice: čas i proslavu Sina Čovječjega, još više čas i proslavu njegova učenika, svakoga vjernika, Alojzija Stepinca napose. Što je bio njegov čas? On je, naime, 20. veljače 1958. rekao župniku Vranekoviću sljedeće: »Ako naglo ne svrši moj život, vidim da ću mnogo patiti. Počela me boljeti i desna noga. Ali strpljivi moramo biti sve do prolijevanja krvi. Da, ali to je kod mene malo drukčije, i nasmiješi se rekavši: 'Sveci su prolili pet litara krvi – i u raju su, a ja već trideset litara i još sam jadni grešnik i borim se... Gospodine, zašto si to učinio? – to ne smijemo pitati!'«¹⁰

Slično svjedočanstvo nalazi se zapisano u pismu p. Ivanu Kukuli, provincijalu Družbe Isusove: »Ne sumnjam da će doći dani kada će za Crkvu Katoličku svanuti sigurna i potpuna sloboda, pa makar i ja morao umrljati svoj kardinalski grimiz vlastitom krvlju.« ¹¹

Što je bio Alojzijev čas? Zašto je krvarilo njegovo srce? Bio je prvak Katoličke Crkve i svjestan Hrvat u vrijeme kad su komunistički prvaci nakon školovanja u Rusiji, nakon Staljinove škole mržnje i smrti, prema svjedočanstvu Ivana Supeka provodili svoj strateški plan: »Na brzinu u Hrvatskoj iskorijeniti radićevsku, [to znači narodnu, seljačku] i katoličku tradiciju.«¹²

Što je bio njegov čas? Iskorjenjivanje poganskih običaja ubijanja nerođene djece, pijanstvo, proždrljivost, nezakonito i protunaravno suložništvo, idolopoklonstvo.

Što je bio njegov čas? Zapostavljenom narodu pružiti utjehu i ponos. Potpora izdanju „Hrvatske enciklopedije“, povratak Višeslavove krstionice u domovinu, podizanje domova za bolesnu i nezbrinutu djecu, hrvatsku, židovsku i srpsku: Sv. Male Terezije na Vrhovcu u Zagrebu, u Poredju, u Klinča Selu, u Šestinama, dom Gospe Lurdske u Zagrebu, internat Hrvatskog radiše u Zagrebu, paviljon Bolnice milosrdnih sestara u Vinogradskoj, Zakladna bolnica Rebro, Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke; svijest je to ljubavi prema hrvatskom narodu koja nadilazi političke zamisli i nacionalističke okvire svjestan da ga je tu u Brezariću, u Krašiću, rodila Hrvatica majka i usadila mu u dušu ljubav prema svome narodu, katoličkoj vjeri i božanskoj istini, zasvjedočenoj u krašićkoj himni: »Čuvaj, Bože sa visine, ovu grudu djedovine, / Ovdje se je mnogo dalo, za istinu umiralo.«

Što je bio njegov čas? Djelima ljubiti Boga i bližnjega svoga. Spašavati srpske prognanike, poljsku djecu i stradalnike u Crikvenici i diljem hrvatske domovine, zauzimati se za Židove i njihove bračne drugove katolike i nekatolike, uzdržavati uz pomoć Caritasa više od 50.000 izbjeglih slovenskih svećenika i vjernika, štititi komunističke prvake i njihove simpatizere, ideologe i diverzante. Četiri puta je intervenirao za oslobađanje komunističke djelatnice Branke Nemet, zaručnice inženjera Goldsteina.

Što je bio njegov čas? Čuvati Božji zakon i jedinstvo Katoličke Crkve s Petrovim nasljednikom u Rimu. Prosvjedovati protiv vođenja naroda i države u propast, protiv jugofašita i bezbožnih komunista, protiv nerazumnog ubijanja svećenika i vjernika, uvijek braneći vjeru u Sina Božjega, Sina Čovječjega, osvjedočen »kad se s Isusom trpi onda sve biva lako«.¹³

A što je naš čas? Danas, kad nas bezbošci žele učiti ljubiti Crkvu, kad nas agnostici poučavaju kako slušati papu, kad nas zabludjeli u kršćanstvu upućuju što i kako treba vjerovati, kada nas pritajeni i razotkriveni komunisti žele poučiti koji socijalni nauk zastupa Evanđelje. O tempora, o mores! Ne veličaju oni papu da uzdrže ljubav prema njemu, nego da pridonesu podjeli Crkve nastojeći učiniti razdor između pape i biskupa. Dakle, naš čas je Stepinčeva oporuka: čuvati živu vjeru u Sina Božjega i do groba vjernost Crkvi Katoličkoj, u zajedništvu s biskupima na čelu s papom.

8. Stepinčev čas nedjeljiv je od Isusova časa. I naš čas nedjeljiv je od Stepinčeve žrtve. U svim kušnjama i strahotama progona srce mu se ispunjalo utjehom pomisli na Boga. Taj njegov stav davao je snagu obespravljenim vjernicima i svećenicima logorašima koji su zbog vjernosti Crkvi, svome svećeničkom pozivu i služenju, čamili u Staroj Gradiški, Srijemskoj Mitrovici, na Golom otoku i u tolikim mjestima što ih je Udba osmislila s nakanom izbrisati Božje ime na zemlji, poniziti svećeničko zvanje, katoličku vjeru, dostojanstvo ljudske osobe. Taj čas zagorčivao je režim neljudskim postupcima prema svećenicima i vjernicima okivajući ih u lance, prisiljavajući ih da leže prostrti na goloj zemlji ili betonu, u čamotinji vlažne paučine i ljudske izopačenosti, mjesecima bez danjeg svjetla, danima bez hrane, pod prisilom saslušavani i psovkama vrijeđani jer su odbili pjevati pjesme svojim krvnicima.

Jačani Kristovom milošću i Stepinčevim primjerom izdržali su čas kušnje. Sačuvali su čast svoga zvanja, vjernost Krist Gospodinu i Crkvi njegovoj. Znali su da je njihova muka olakšana znojem Isusovim, njihova čast uvećana bičevanjem Isusovim, njihov ponos ovjenčan trnovom krunom Isusovom, njihovo trpljenje olakšano križem Isusovim, njihova patnja olakšana kaležom muke Isusove.

Njima i nama ovdje okupljenima naš Blaženik dovikuje ohrabrenje kojim je ójačao vlč. Živka Mihelića, upravitelja župe u Cerovcu, 11. srpnja 1955. kad je, služeći se mišlju sv. Bernarda, uskliknuo: »Bog skriva ulje svoga milosrđa u posudici ‘pouzdanja’. Dakle, pouzdanje, pouzdanje!« ¹⁴ Živio je ono što je molio: »In Te, Domine, speravi – U Tebe se, Gospodine, uzdam!«

9. Za blaženoga Alojzija sve bijaše Božji dar i Božja milost. Zato ga živom vjerom u Sina Božjega prepoznajemo kao prijatelja Božjega, zaštitnika opće Crkve, ali i odvjetnika hrvatskoga naroda jer je on naš ponos, naša svetinja, putokaz kojim putem i na koji se način u protivnostima svijeta čuvaju vjera, Crkva, obraz, ponos, čast, čistoća, obitelj, narod i domovina.

On je, videći himbu režima i pokušaje da ga privole na promjenu stava, govorio: »Mislili su da će time porasti u meni neka težnja za njihovom slobodom ... No što je najvažnije: Što bi meni govorila moja savjest, kako bi bolno bilo Svetome Ocu kad bih na neki način izdao Božju stvar... A nema druge nego trpjeti i moliti. Tako je volja Božja. Ako treba, bolje je časno poginuti nego sramotno ostati.« ¹⁵ Hvala Ti blaženi Alojzije za ovaj nauk vjernosti Bogu do smrti, do prolijevanja krvi. Koliko li si puta kao sužanj, ovdje u Krašiću, krijepio taj nauk vapajem: »Majko Božja, pomozi mi u ovaj čas!« ili ovim uzdahom: »Kako će žalostan biti svršetak onih koji vrijeđaju Tebe, Majku Spasitelja svijeta!« A mi slaveći ovaj blagdan s pravom govorimo: Blagoslovljen će biti svršetak zemaljskoga života onih koji su se poput Alojzija, živo i neustrašivo, uzdali u Boga živoga!

Braćo i sestre! Sabrani na ovom svetom mjestu i u slavlju Kristove žrtve poslušajmo kako je na današnji dan, pred 54 godine umro onaj koji se uzdao u Boga, naš blaženi Alojzije. Župnik Vraneković svjedoči: »U taj čas, bilo je oko 14 sati, opazim kako mu je pogled umoran i oči ne gledaju više onako svježe kao do tada. Pet minuta za redom je ponovio: 'Deo gratias! Bogu hvala...' Pogledao je, pritom se uspravio na rukama, malo podigao prema slici Gospinoj i glasno rekao: 'Blagoslovljeno Božje ime', a onda: 'Fiat voluntas tua! – Oče, budi volja Tvoja!' Čvrsto je prihvatio upaljenu svijeću, ali jer je klonuo, prišao sam da mu podržavam svijeću. Sestre mole... plaču... On nas pogledava kod pune svijesti. Moli: 'Oče, budi volja tvoja!' Bila je to zadnja riječ što sam od njega čuo. Još tri ili četiri bolna uzdisaja i ispustio je dušu.

– Ovo je smrt Pravednika! – svi tu ponavljamo: 'Bogu hvala!' –
'Blagoslovljen Bog u svojim svecima'. Kroz punih jedan sat držale su časne sestre naizmjence goruću svijeću u mrtvoj ruci onoga, čija je duša već tada – uvjereni smo – gledala puno svjetlo, koje označuje goruća svijeća. Ostali smo klečati i moliti.«

Braćo i sestre! I mi smo došli moliti i proslaviti Boga. Radosno kličemo sa župnikom Vranekovićem: Blagoslovljen Bog u svojim svetima! Blagoslovljen Bog u blaženom Alojziju Stepincu! Molimo i vjerujemo da će Bog providjeti da ga što prije možemo blagoslivljati i po svetom Alojziju Stepincu. Stoga zahvalnog srca prihvatimo Alojzijevo iskustvo vjere i života: »Pečat i znamen križa uvijek je oznaka svih pothvata Božjih«,¹⁶ a »poteškoće se mogu nadvladati vjerom u Raspetoga Krista«.¹⁷ Njemu slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.

dr. Juraj Batelja, postulator

1 Himan u čast Imena Isusova

2 Blaženi Alojzije STEPINAC, Homilije za sve nedjelje i blagdane u godini, 1. dio, Zagreb, 1957., sv. XXVII., propovijed XIII., str. 46.

3 Josip VRANEKOVIĆ, Vranekoviev dnevnik, Zagreb, 2011., sv. I, str. 150; usp. isto mjesto, sv. II, str. 96, 146, 236; sv. III, str. 62; sv. IV, str. 92s., 95; sv. V, str. 32s.

4 Juraj BATELJA, Živjeti iz vjere. Duhovni lik i pastirska skrb kardinala Alojzija Stepinca, Zagreb, 1990., str. 256.–257.

5 VRANEKOVIĆ, 23. prosinca 1951., str. 52.

6 Pismo Josipu Gjuranu, Krašić, 19. rujna 1953.

7 Homilije za sve nedjelje i blagdane kroz godinu, sv. II., str. 109.

8 VRANEKOVIĆ, str. 194.

9 VRANEKOVIĆ, str. 109.

10 VRANEKOVIĆ, str. 600.

11 Pismo Ivanu Kukuli, Krašić, 13. prosinca 1952,

12 Ivo SUPEK, Krivovjernik na ljevici, Bristol,1980., str. 152.

13 Katehetske propovijedi, sv. 1., Zagreb, 1956., str. 1086v.

14 CP, sv. XII., str. 332.

15 VRANEKOVIĆ, str. 56.

16 Pismo s. Tereziji JADRO, provincijalnoj glavarici ss. karmelićanki Božanskog Srca Isusova, Krašić, 16. kolovoza 1955., u: PISMA, str. 137.

17 Usp. Pismo Srećku MAJSTOROVIĆU O.F.M., Krašić, 1. listopada 1954., u: PISMA, str. 95.