Prikaz knjige: Miroslav Međimorec, Lovac na generala, Naklada Bošković, Split, 2013.

Okosnicu priče novoga romana Miroslava Međimorca čini poratna sudbina mladoga ratnika, Zagrepčanina Mihovila Špoljarića, koji se nakon završetka ratnih operacija, kao dobar pravnik, našao u Službi za zaštitu ustavnog poretka, a posao mu je bio prikupljati podatke o ratnim zločinima pripadnika srpskih postrojba, što su ih nad civilnim pučanstvom počinili tijekom agresije na Hrvatsku. Kao dobar poznavatelj sigurnosnoga stanja na području, koje je mirnom reintegracijom trebalo ući u hrvatski državnopravni sustav, Špoljarić je osiguravao i Vlak mira kojim hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Tuđmanom stigao u Vukovar. Međimorec pak svoj roman počinje isječkom iz Špoljarićeva ratnoga puta, koji ga je s kvartovskim prijateljima odveo u obranu Domovine na velebistke vrleti.

Nakon jednog povratka s dopusta vraća se među svoje velebitske prijatelje, nu na nesreću, te ih večeri zaskoče t. zv. niški specijalci pri čemu stradaju upravo njegovi bliski prijatelji. U toj podmukloj operaciji neprijatelj nije ostvario nikakav ratni cilj, no zato je mučenjem zarobljenika na monstruozan način – guljenjem kože zarobljenim hrvatskim vojnicima od njih pokušao iznuditi korisne informacije, a nakon toga ih likvidirao. Ubrzo je uslijedila operacija Medački džep, kojom je neprijatelj potisnut od Gospića, a kasnije su Olujom oslobođena i preostala okupirana područja u Hrvatskoj. Prvi dio romana pisan je gotovo publicističkim stilom, pa bi se iz razgovora s još uvijek živim sudionicima mogli u cijelosti rekonstruirati pojedini događaji, tako živo urezani u sjećanja cijeloga hrvatskog naraštaja. Međimorec se ipak nije zadržao tek na kronološkoj razini poznate nam priče. Kako bi što temeljitije profilirao svoga junaka, on ulazi u prošlost njegove obitelji, djetinjstvo i školovanje, čime djelomično, kroz presjek obitelji Špoljarić, oslikava sudbinu cijeloga hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji.

Već na prvim stranicama romana do izražaja će doći auktorov osjećaj za prirodu, iz koje mnogi crpe i svoj domoljubni osjećaj. Upravo će ta nepatvorena lirika hrvatskih krajolika snažnije probijati u drugom dijelu romana, kad glavni lik više puta hodočasti, planinari ili putuje. Koliko god je priča iz prvoga dijela romana znakovita i na svojevrstan način toliko prepoznatljiva za većinu hrvatskih mladića s početka 90-ih godina prošloga stoljeća, u sudbini mladoga Špoljarića nakon 2000. godine može se manje-više djelomično pronaći svaki hrvatski domoljub, a poglavito dio ratnika, koji su smatrali kako je završetkom vojnih operacija bio završen i sam rat. Dolaskom trećejanuarske vlasti na čelo hrvatske države, mijenja se odnos prema osloboditeljskom Domovinskom ratu i ratnim protagonistima, a istaknute pojedince u državnom aparatu vlast pokušava podvrgnuti svojim političkim ciljevima.

Tako je bilo i s Mihovilom Špoljarićem, nakon što je Račanova vlada pristala na suradnju s britanskom obavještajnom službom zajednički progoniti pobjedničke hrvatske ratne generale, sad optužene, zbog političkih potreba, za ratne zločine. Špoljarić odbija te nemoralne ponude, a zbog toga je neposluha kažnjen i s posla iz Zagreba premješten u Rijeku. Moglo bi se zaključiti kako auktor u ovom dijelu romana uvodi motiv prigovora savjesti, za koji djelomično razumijevanje, iz vlastitih probitaka, čak ima i Račanova vlada. Četiri godine kasnije, dolaskom na vlast stranke kojoj je pripadao i sam Špoljarić, čini se, kako je ispravljena nepravda, a prebačajem na radno mjesto ponovno u  Zagreb, junak je romana gotovo rehabilitiran. Pod prividnim plaštem rehabilitacije Mihovil je ponovno na mukama, jer mu novi šef sad nudi načelničko mjesto, ali pod uvjetom da preuzme operaciju lova na generala Gotovinu. U trenutku kad to odbija za Mihovila počinje pravi križni put, jer ga sad prate, prisluškuju, pretresaju kuću, potiču pa čak i organiziraju razbijanje njegove obitelji. Ovaj dio Mihovilove hrvatske priče nije samo najpotresniji, nego je i umjetnički najsnažnije oblikovan.

Naime, kroz njega se zrcali sva bahatost režima, koji na kraju ne može sa sebe skinuti bar djelomičnu odgovornost za nesretne sudbine tisuća hrvatskih branitelja, koji su spokoj potražili u samosmaknućima. Nakon što je otpušten s posla, Mihovila napuštaju supruga i djeca, a on se doslovce duševno i fizičko potpuno zatvara u svoj svijet. Prekida komunikacija s rodbinom i prijateljima, što postupno vodi na put prema još jednom braniteljskom suicidu. Svoga junaka auktor će iz mračnog i bezizlaznoga stanja izvesti tankoćutnim svjetlom vjere, izvrsno, nenametljivo i spontano uklopljenim u tolike hrvatske sudbine.

Na kraju toga križnoga puta, isprepletena pješačenjem preko Sljemena Majci Božjoj Bistričkoj te hodnjama velebitskim vrletima, što moju generaciju neodoljivo podsjeća na skupna studentska hodočašća 80-ih godina, Mihovil će se ponovno naći skupa sa svojom obitelji. Doduše, sad već ranjena obitelj, ali ipak sa zajedničkim pogledom i hodom u hrvatsku budućnost!

Mate Kovačević