Po veličini ljudskih patnji, stradavanja, ubijanja i svih zločina nad ljudima, od strane ljudi bez suosjećanja, solidarnosti i bratske ljubavi, 20. stoljeće je, posebno zbog sofisticiranog napretka u tehnologiji ubijanja i razaranja, sigurno najstrašnije stoljeće u povijesti ljudskoga roda.

U 21. stoljeću beskrupulozni moćnici, kao što vidimo, radi svoje pohlepe i umišljenih materijalnih interesa, žele čovjeka, obitelji i narode potpuno osiromašiti, materijalno, moralno i duhovno i porobiti ih mijenjajući totalitarno, liberalistički, sekularistički i globalistički samu prirodnu i Božju antropologiju čovjeka, pretvarajući ga u robota kojim žele upravljati i držati ga pod svojom potpunom kontrolom. To su jahači apokalipse, koji i sami, režući granu na kojoj sjede, lete u propast, ali su toliko zaslijepljeni moći i vlašću da apsolutno ništa ne vide.

Opijeni i zaluđeni, žele se postaviti na mjesto Boga, te o svemu sami odlučivati, pa tako i o životu i smrti ljudi, obitelji i naroda.

Odavno ne poštuju i ne cijene toliko perspektivne živote najnemoćnijih i najnedužnijih ljudskih bića, nerođene djece. Legalno donose zakone za njihovo masovno ubijanje, i to objašnjavaju slobodom i pravom na izbor. Posebno traže da bi to ubijanje trebalo biti pravo žena da unište dijete pod svojim srcem, kojeg bi svi trebali najviše voljeti i štititi. Nije ih briga za temeljno ljudsko i prirodno pravo na život od začeća do prirodne smrti, iz kojeg proistječu sva ostala ljudska prava. Njima je važnije, pa čak i nekim ženama, njihovo tobožnje pravo na izbor, a kojim najviše štete ne samo budućnosti čovječanstva, nego i svome psihičkom i fizičkom zdravlju. Tako se svi oni koji donose takve zakone i koji u svojoj oholosti i bahatosti izigravaju Boga, zapravo pretvaraju u Božju suprotnost i ljudske nakaze.

Najžalosnije je da su takvi zaposjeli i najvažnije svjetske institucije, poput Ujedinjenih naroda i drugih, kao i državne vlasti moćnih država i saveza država, kao Europske unije, a njihovi poslušnici i plaćenici se najlakše dokopaju i vlasti u manje moćnim državama i državnim manipulatorskim medijima. U njihovim zločinačkim pohodima, u ime lažne slobode i lažnoga humanizma, na sve humane i moralne vrijednosti najviše im smetaju sljedbenici Isusa Krista, koji je jedini Put, Istina i Život, a posebno Katolička Crkva, pa su pokrenuli upravo rasističku kampanju protiv Katoličke Crkve. Pucaju iz svih raspoloživih sredstava, pa u tradicionalnim kršćanskim zemljama najviše diskriminiraju, pa i progone dosljedne i praktičke kršćane. Europska unija čak izdaje Europski kalendar u kojem navodi blagdane svih mogućih vjerskih zajednica, ali samo ne kršćanske blagdane, pa čak ni Božić.

Katoličke svećenike izlažu najgorem linču zbog navodnih pedofilskih skandala, a u stvarnosti neznatnog broja takvih slučajeva, što je naravno, kad bi se radilo i o jednom slučaju, za najveću osudu, a kao da tih zločina nema, na žalost daleko više, u svim profesijama, a i sami nositelji kampanje su skloni i čine u svome privatnom životu najveće gadosti, a posebno i pedofilske. Bez obzira o kojoj profesiji se radi, dužnost je sudskih vlasti svih država da progone i kažnjavaju takve zločine.

Oni bi, pa i od strane Ujedinjenih naroda (Komisije Ujedinjenih naroda za prava djeteta), zapovijedali Katoličkoj Crkvi, pa mijenjali i sam doktrinarni nauk Katoličke Crkve glede ubijanja nerođene djece pobačajem i takozvanom kontracepcijom, te nauk o homoseksualnosti. Takvih koji se drugima nameću, uče ih i izvrću stvari, bilo je uvijek, a osobito u današnje vrijeme, kada u svijetu živi preko 7 milijardi ljudi. O njima je još u Starome Zavjetu prorok Izaija (5:20) govorio: "Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu".

Tragično je što se većina ljudi navikava na sve vrste nasilja, terora, kriminala i ubijanja. Otvrdnu na sve zlo, pomire se s njim kao s nečim normalnim, pa i ne reagiraju kako bi trebalo. Cilj je tim nasilnicima smišljenim optužbama i klevetama ušutkati i Katoličku Crkvu, na čelu sa Papom, kao najveći moralni autoritet u svijetu, te umanjiti njezin utjecaj.

Izgleda kao da u nekoj mjeri i uspijevaju u tome.

Legalizacija eutanazije, pa i za djecu

Već desetak godina u nekim zemljama tobože civilizirane Europe, legalizirana je eutanazija, kao navodno lagana i bezbolna svojevoljna potpomognuta smrt neizlječivih bolesnika, koji teško pate od nesnosnih bolova.

Ta legalizacija je uvedena najprije u Nizozemskoj, pa zatim u Švicarskoj, Luxemburgu i Belgiji, a takav zakon je u pripremi i u Francuskoj.

Kod nas u Hrvatskoj još uvijek je eutanazija zabranjena i zakonski kažnjiva. Vjerojatno dok "Veliki brat" drukčije ne naredi.

No, još najstrašnije od svega, kako su javili mediji 14. veljače 2014. godine, u Senatu katoličke zemlje Belgije izglasan je zakon da i teško oboljela djeca, kojoj medicina ubrzo predviđa kraj života, ako trpe velike bolove i teško pate, mogu zatražiti eutanaziju, bez obzira na godine života, znači i sa 3 godine na dalje.

Dakle, Belgijanci, iako je među njima do nedavno, tj. do 17. siječnja 2012. godine, živio njihov sunarodnjak, svjetski poznati duhovni pisac i najveći ljubitelj života, optimizma, nade i Božje ljubavi, svećenik, redovnik monfortanac Phil Bosmans, kao da se u destrukciji života natječu sa svojim susjedima Nizozemcima, koji su prvi u svijetu legalizirali eutanaziju, pa čak i za djecu od 12 godina na dalje.

Da bi taj takozvani zakon u Belgiji stupio na snagu, treba ga još potpisati kralj Belgije, a kaže se da ga, na žalost, prema anketama, podržava čak 75% građana Belgije.

Na ovaj stravičan belgijski zakon kaže se također da su reagirale pojedine proživotne i vjerske udruge, organizirajući prosvjede, ali, za čudo, nisam čula da je reagirao Sveti Otac Franjo, a niti biskupske konferencije drugih katoličkih zemalja.

Ovom prigodom osvrnula bih se i na nedavni strašni i nevjerojatni zločin u Sjevernoj Koreji, a što su mediji javili 4. siječnja 2014. godine, kada je sjevernokorejski diktator Kim Jong-un, poslao u užasnu smrt svoga tetka, nekadašnjeg drugoga čovjeka Sjeverne Koreje, Changa Song-thaeka, i još četvoricu drugih bivših dužnosnika, tako da ih je ubacio gole u kavez sa stotinjak namjerno izgladnjivanih pasa da ih rastrgaju, dok je diktator, uz još tristotinjak drugih, uživajući gledao taj masakr.

Iako je takva smrt najveća sramota svijeta u 21. stoljeću, bez obzira na državu i razloge optužbe, nisam čula nikakve reakcije ni moralnih autoriteta, ni svjetskih političkih institucija.

A što se tiče eutanazije, nitko od ljudi ne može sigurno prognozirati kada će bolesniku nastupiti smrt, jer u medicini nije 2 x 2 = 4.

Smrtni čas svakome od nas ljudi samo Bog sa sigurnošću zna. Mi ljudi nemamo pravo nikome oduzeti život, osim ako moram, u obrani svojih bližnjih ili nužnoj samoobrani, ako drukčije ne možemo spriječiti nasilnika.

Prema svakome bolesniku trebamo se odnositi s ljubavlju i razumijevanjem. Posebno liječnici i svi medicinski djelatnici trebaju činiti sve što je moguće, u skladu sa ljudskim dostojanstvom, da očuvaju i produlje život svakoga bolesnika.

Svaki psihički uravnotežen čovjek, iznad svega, po Božjem i prirodnom nagnuću, želi živjeti, pa i kad je teško bolestan.

Logično je da tu ljubav i želju za životom svojih bližnjih u srcu nose i svi članovi njegove obitelji.

Prema iskustvu mnogih liječnika, ni jedan bolesnik, koji ima dobru njegu, ljubav i pažnju okoline, ne bi poželio sebi smrt prije Božje volje.

Naravno da nitko razuman neće teškoga bolesnika u posljednjoj fazi, koji boluje od neizlječive bolesti, stavljati na sve moguće aparate, kako bi mu produžio mukotrpan život. Što se tiče neizdrživih bolova, to sigurno u današnje vrijeme razvitka medicine i farmakologije nije potrebno trpjeti i moguće je ublažiti i ukloniti bolove, bilo da se radi o odraslim, starijim bolesnicima ili, još više, teško bolesnoj djeci.

Teški bolesnici ne smiju biti prepušteni samo obiteljima, nego je i cijelome društvu dužnost brinuti se i pomoći bolesniku i njegovoj obitelji. Potrebna je izgradnja dovoljnog broja hospicija - prihvatilišta za teške neizlječive bolesnike u terminalnom stadiju, uz svu moguću palijativnu skrb. Eutanaziju sigurno nikada neće poželjeti ni najteži bolesnik koji je okružen pažnjom i ljubavlju svojih bližnjih. Njemu je dragocjen svaki trenutak života. Teškome bolesniku eutanaziju mogu nametnuti samo bešćutni i sebični njegovi bližnji, licemjerno ga žaleći, a možda želeći bezbrižno otići na godišnji odmor! Na to ne bi ni pomišljali kad ne bi postojali takvi nemoralni zakoni ni takve mogućnosti, a posebno da bi teško bolesna djeca od 3 godine na dalje samoinicijativno i svjesno zatražila eutanaziju, znajući da se na ovome svijetu više nikada neće probuditi, ni vidjeti mamu ni tatu, ni bracu ni seku, ni baku ni djeda, ni sunca ni mjeseca, ni cvijeća ni šume, ni snijega ni mora, ni svoju macu ni psića, apsurdno je i pomišljati za zdravorazumne i zdravo osjećajne ljude.

Ako ćemo ljude i vrijednost života procjenjivati po mjerilima zdravih osoba, iako nitko nije potpuno zdrav, niti je siguran da će to uvijek biti, onda bismo mogli prosuditi da svi teški bolesnici, psihički ili fizički, te svi hendikepirani i invalidi, nisu vrijedni života.

Pitam hoćemo li se vraćati na Hitlerova vremena, kada se je protiv takvih tendencija u praksi najodlučnije i neustrašivo borio nadbiskup Münstera, nakon rata kardinal i blaženik, od 19. listopada 2005. godine po Papi Benediktu XVI, Clemens August von Galen, čije je geslo bilo "Nec laudibus nec timore" ("Niti hvalom niti prijetnjama (neću skrenuti s Božjih puteva)") i koji je govorio: "Ako se jednom prihvati da ljudi imaju pravo "neproduktivne" ljude ubijati (...), onda je time načelno izrečena smrtna osuda svima nama, kad budemo stari i starački nemoćni, neproduktivni. A tada više nitko od nas nije siguran za svoj život. Nije moguće ni zamisliti kako će podivljati ćudoredno vladanje, kako će općenito nepovjerenje prodrijeti, sve do u obitelj, ako se taj užasni nauk bude podnosilo, prihvatilo i prakticiralo."

Ružica Ćavar