Prije nešto više od godinu dana, srbijanski je predsjednik Boris Tadić u razgovoru za jedan beogradski tjednik  izjavio kako: "bi uistinu bilo nepovoljno ako bi se kojim slučajem dogodilo da Ante Gotovina bude oslobođen  zbog nedostatka dokaza."  Taj stav garnirao je zaključkom kako bi to bilo loše za odnose između Srbije i Hrvatske.

Za manje od mjesec dana na Haaškom će sudu biti izrečena presuda generalima Gotovini, Markaču i Čermaku. Nakon šest godina mrcvarenja haaško je tužiteljstvo sklepalo nekakvu optužnicu kojom za trojicu hrvatskih generala "zbog udruživanja u zločinački pothvat itd., itd." traži skoro stotinu godina zatvora. Ova monstruozna konstrukcija oubličena u formi optužnice u izravnoj je vezi s dvjesto dvadeset godina zatvora zatraženih za šestoricu bosansko-hercegovačkih Hrvata, naravno za djela navodno  počinjena u BiH,  ali s istom kazneno - pravnom kvalifikacijom, i s istim, sada mrtvim akterima.

Tempirana izjava

U razgovoru za navedeni tjednik srbijanski je predsjednik između ostalog izjavio kako je "Za Srbiju važno da Hrvatska dostavi sve dokumente u Haag, vezane za optužbu protiv Ante Gotovine".  

Da je ovo izjavio ratni huškač i zločinac Savo Štrbac, svojedobno tajnik tzv. Vlade RSK,  a potom tajni zaposlenik srbijanskog Ministarstva vanjskih poslova zadužen za montiranje optužnica protiv hrvatskih generala - ne bi bilo niti malo čudno. No, ako takve tvrdnje izlaze iz usta prvog čovjeka Srbije, koji je na čelu zemlje koja je početkom devedesetih otpočela ratove na ovim prostorima i iza čije su  genocidne politike ostale stotine tisuće leševa raznih nacionalnosti, onda možemo konstatirati da među njima dvojicom nema razlike.

Nimalo slučajno, taj profesor socijalne psihologije tempirao je upravo takvu izjavu kako bi ona došla (moguće da je i naručena) do ušiju onih koji, po svemu sudeći, i odlučuju o ishodu suđenja.

Da nije tragična, zajedno s hrvatskom podaničkom politikom, njegova izjava da Hrvatska Haagu treba dostaviti svu dokumentaciju u predmetu Gotovina i dr., bila bi nevjejrojatno smiješna.  Pa nema dokumenta u Hrvatskoj kojeg Haag nije vidio. To svatko zna, od Mesića pa nadalje.

Svi se sjećamo iščuđavanja Antona Nikiforova, političkog savjetnika Carle del Ponte, koji je svojedobno izjavio da "Hrvati dostavljaju više  dokumenata nego ih i traže."  Neka naši "stručnjaci", svi mahom poslušnici upitaju srbijanske kolege koje je i kakve dokumente u Haag poslala Srbija? Obrana i svjedoci imali su priliku vidjeti dokumente iz Srbije sa zatamnjenim pasusima, zatamnjeni zbog zaštite  nacionalne sigurnosti i državnih interesa.

Ništa se iz njih suvislo ne može zaključiti. I to je, dakako, napravljeno u skladu s propisima haaškog Suda. Tko je ometao hrvatske pravosudne institucije da učine isto? Oni su, na čelu s glavnim državnim odvjetnikom  Mladenom Bajićem, imali neodoljivu potrebu Carli del Ponte sve dostaviti,  kršeći zakone RH, pritom se rugajući  nacionalnoj sigurnosti i državnim interesima.  Pa i pored gomile neselektiranih izvornih i nezatamnjenih dokumenata sudsko će Vijeće imati velikih problema izreći osuđujuću presudu jer naprosto ne postoji ni jedan inkriminirajući dokument koji bi teretio generala Gotovinu, a vjerujemo i ostale.

SAD znaju da je zaustavio genocid

Uostalom, zar bi Sjedinjene Američke Države sebi dopustile luksuz da za svoga saveznika odaberu stranu čija politika počiva na etničkom čišćenju, planskom ubijanju i progonu nehrvatskog stanovništva? Odgovor je bespotreban. Oni kada  su ulazili u ovaj prostor, baš kao i sada u Libiju, znali su da treba onemogućiti fašistički režim u Beogradu i pomoći napadnutim narodima, poglavito u Bosni i Hercegovini gdje je prijetila humanitarna katastrofa nesagledivih razmjera. Glavni strateg na terenu u zaustavljanju srpskih snaga u zapadnoj Bosni bio je upravo general  Ante Gotovina. On je daleko najzaslužniji da se tamo nije dogodio masakar veći i od onog  u Srebrenici.

To su nesporne povijesne činjenice, koje su poznate svjedocima toga vremena, naročito opkoljenom narodu zapadne Bosne, koji je za dlaku izbjegao katastrofu.

Ovi prosvjedi koje svaki dan gledamo na ulicama hrvatskih gradova, dječji su vrtić u odnosu na ono što bi se događalo kada bi u predmetu Gotovina međunarodna pravda – pala na ispitu.

Mario Tomasović / Dalmacija News