Pismo  koje se nadam da ću napokon napisati, rađa se u meni od prošlog tisućljeća i stoljeća. Kako bih bio precizniji trebao sam to učiniti odmah, već nakon nekoliko vaših u najmanju ruku čudnih ponašanja  na saborskoj govornici.

Učinio sam neoprostivu pogrešku što odmah nisam reagirao, kao što sam to učinio svim dosadašnjim predsjednicima, u nevinoj krvi hrvatskih branitelja i kukavički pobijenih civila na ognjištima svojih domova, stvorene nam demokratske Hrvatske. Ona je, unatoč svih (zlo-ne)djela njezinih sinova i kćeri, najviše iz visokih političkih pozicija, više-manje svih stranaka, pa i regionalnih, ipak ostvarenje tisućljetnih neostvarenih snova tolikih generacija i mučenika. Sve napisano najvišim instancijama pokazalo se, na žalost, točnim. Da vas ne prisiljavam potražite Slobodnu Dalmaciju od 9. siječnja 2008. pa ćete moći pročitati moje pismo tadašnjem predsjedniku vlade. Odgovorite mi, koja se točka nije ostvarila?! Imao sam rijetki privilegij da mi je u toj tiskotvorini objavljen moj tekst, jer toliko je demokratski, lijevo i prikrito crveno označen sav tisak, koji trenutačno izlazi u Lijepoj našoj, da – osim časnih iznimaka – argumentirana i slobodarska mišljenja ne prolaze, pogotovo ako se tko usudi dirnuti u poneke teze kojih ste vi jedan od glasnogovornika. Prije nego li Vam ukažem na vaša Potemkinova sela počeo sam bio mijenjati mišljenje o vašoj zadrtosti, gdje nije snaga argumenata kojom vi nastupate, nego argumenti snage, koju crpite iz ideologija, koje su u modi, a u tome vas posebno podupire  svemoćni u Istri, a nepostojeći izvan nje, IDS. Sjećam se jedne večeri kada sam vas gledao u neuobičajenoj pozi.

Vodila se rasprava između vas i mog dragog školskog kolege  msgr. don Ivana Prenđe, zadarskog nadbiskupa. Nisam vjerovao da je onaj Damir Kajin identičan ovom koji, osim u toj emisiji, uvijek jaše na njemu odgovarajućem Pegazu. Ništa zla ne bi bilo u tome kada bi Pegaz išao u poštenom, moralnom,domoljubnom pravcu. Gledao sam vas dok ste u sabor nosili 20-ak kg  vaših izgovorenih intervenata u toj časnoj ustanovi hrvatske države. Ja bih mogao vama adekvatno odgovoriti tek kada bih odgovorio na svaki vaš intervent. Ne vjerujem  da bi manje vagao u kilogramima moj odgovor na vaše govore, koji su nerijetko, poslužit ću se riječima jednog djeteta iz vrtića: 'Mama, opet govori onaj bukač iz Istre'. Zlatna dječja usta.

1.Kajin i antifašisti? Tko je onda protjerao naciste? Ni najčasniji plašt antifašizma ne može pokriti krvološtvo i sterminij ne samo nevinih! Uostalom tko ima pravo oduzeti život čovjeku, posebno bez poštenog suđenja? O boljševičkom antifašizmu, da vas ne silim na daleki put, najbolje možete učiti na fojbama.

2. Budući da je najvidljiviji simbol tzv. NOB-a bila crvena zvijezda petokraka – budite ljubazni - nabrojite mi jedinice domovinskog rata koje su nosile crvenu petokraku? Da su je nosile, nikada ne bi bilo Hrvatske!

3. Zašto Tito nikad nije stigao u Jasenovac?

4. O kolikim  se tisućama pobijenih od ustaša i okupatora, posebno u logoru Jasenovac, govorilo u godinama nakon rata? Koliko  je Tito govorio? Koliko ih je Mesić spomenuo dok je bio u crvenom hrvatskom saboru? Kolikim ste se vi brojem služili? Ne treba mi ono karakteristično – na hiljade i hiljade – nego točan broj.

Kako to da je došlo i do 1400 000 žrtava? Tu je posebno revan u isticanju sedmerocifrene brojke, već iz 1967. kao mladi precrveni saborski zastupnik, nezamjenjivi Stipe Mesić. Kako to da u muzeju Yad vashem pred 30 godina  gdje se govori o sterminiju  Židova, naveden je broj samo u Jasenovcu pobijenih 65 000. Koliko je Židova bilo tada u Hrvatskoj? U monografiji Jasenovca gdje svatko može argumentirano iznijeti žrtve tog sramotnog logora navodi se podatak  o 11 111 ubijenih Židova. Stravičan broj, ali nije isto 11 111 i 65 000, pogotovo nije identična s 1 400 000.

5. Kako to da su u žrtve Jasenovca završile osobe koje nikada nisu vidjele Jasenovac? Najsvježiji je primjer tek rođenog brata prof.dr.sc. Slavena Letice. Ja sam vidio skoro 300 osoba na popisu Jasenovca koje nisu  nikada došle na sjever Hrvatske. Tko onda i sada obeščašćuje to mjesto stradanja? Oni koji nisu smjeli zinuti o prenapuhanom broju ili oni kojima je odgovarao taj broj i odgovara danas. Koja je razlika kada netko 20 puta povećava broj od onoga koji ga za isto toliki broj umanjuje?

6, Dokle ćete pod plašt antifašizma stavljati najveće krvoloke, kojima su pripadali i toliki 'heroji' partizanskog rata, poput Sime Dubajića. On se je pokajao što je ubio, prema vlastitom priznanju najmanje 21 000 'ustaša' u samo 15 dana.

7. Hrvatsku su stvorili, prema vama i vama sličnima,  u krajnjoj liniji, crveni drugovi. Ni vi ni ja nismo vrsni pravnici, ali znamo da su komponente države; jezik – koji se jezik nalazi na vašim svjedodžbama? Na mojima nigdje nema – hrvatski, nego neka duga kobasica;  država ima svoju vojsku – kako se zvala hrvatska vojska; država ima i svoj novac – kako se je zvao hrvatski novac? O famoznoj preambuli ustava kako se Hrvatska ima pravo na odcjepljenje. Ne mogu ne sjetiti se -  vašeg najvećeg sina naših naroda i narodnosti - doživotnog predsjednika, dok govori kako će  Sava prije teći prema Zagrebu, nego Hrvatska izići iz SFRJ. Još je silniji bio kad je nakon hrvatske deklaracije iz 1967. otišao u Prištinu govoriti o hrvatskom jeziku, a jedna mu je rečenica bila: 'Nije li isto govoriti leb, kruh, hljeb. Bogati, nije važno kako govorimo – važno je da ga imamo.' Zapisao sam u svoju skrivenu knjigu: 'Zašto smo se borili protiv Talijana i Nijemaca,  jer nije važno je li 'pane' ili 'Brot', važno je da ga imamo.' Uvijek sam dobro skrivao tada nastale moje opaske, jer  bih  i bez suda otišao onamo gdje je besplatni kruh i stan, samo nema izlaska na zrak. Kada ste spomenuli najvrjednije osobe za  pripadanje Istre Hrvatskoj, a tu su svi hrvatski svećenici na čelu s Božom Milanovićem? Bez njihova dokumentirana svjedočenja kakva bi i čija bi  bila danas Istra?

Vama je potpuno normalno da nakon ustanka najvećeg broja dičnih sinova protiv ploda komunističko boljševičke ideologije, koja je dovela do krvavog pira velikosrpsko-crnogorske bagre nad nezaštićenim i nevinim hrvatskim narodom, da su toj zemlji na čelu pripadnici te iste ideologije samo pod eufemiziranim imenom?! Je li vam zamislivo da nakon 1945. preuzmu vlast u ruke ustaše ili neke druge nepartizanske postrojbe, a normalno vam je da bez trunka lustracije, bez koje nema mira ovoj zemlji, zasjednu pristaše najmračnije ideologije ljudske povijesti, koji su ulizli u većinu stranaka hrvatskog parlamentarizma, a zna se gdje najviše.

Uz sve zasluge koje je učinio za Hrvatsku njezinu utemeljitelj i prvom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu ja mu nikada ne mogu zaboraviti: 1. Izostanak lustracije 2. Potpis da se osnuje haški sud 3. Neprozirna pretvorba.

Koliko smo jednaki vi i ja navodim samo jedan primjer. Kroz 50 g. nisam imao ni socijalnog ni zdravstvenog osiguranja. Na rkt. bogoslovnom fakultetu sveučilišta u Splitu sam umirovljen sa 65 godina, ali bez penzije, tj. u penziji sam bez mirovine, a u crvenoj Sloveniji mojim kolegama se u staž priznaje i studij. Meni je priznato 11 g, a njima 51 godina.

Kao čovjek, neopijen dugogodišnjim životom u medu vlasti, dapače  organski usmjeren protiv svake vlasti, osim one, ako je ima, koja služi narodu, a ne služi se narodom, želio bih vam pomoći da vaša časna i poštena majka ne bude najspominjanije biće dok vas  obični čovjek gleda na ekranima, jasno ne s časnim atributima nego s glagolom kojega nijedna odgojena osoba nikada ne upotrebljava.

Pišem isključivo u svoje ime: Josip i svoje prezime: Čorić, kao sin hrvatskog naroda, pripadnik nijedne stranke, katolički svećenik, prof.dr.sc. teološko-pastoralnih znanosti, kojemu je životno načelo: 'sve za pošteni obraz, ali poštenog obraza ni za što' te još uzvišeniji životni stav – prijepis riječi koje se nalaze na grobu najpoznatijeg Hrvata 20 st. Ne mislim ovdje na najvećeg sina naših naroda i narodnosti, nego na  onoga kojega je taj  isti sin, uz suradnju najodanijih pristaša najkrvavije ideologije svjetske povijesti - komunizma, preko sramotne 16 godišnje zatvorske osude poslao u smrt, mislim na dijete ponosnog hrvatskog mjestašca Brezarića-Krašića, na Viktora, Alojzija Stepinca: 'Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu to je moje životno načelo, a u ljubavi hrvatskog naroda ne dam se ni od koga natkriliti!'

Dopuštam da me se pobije snagom argumenata, a ne po boljševičkom receptu – dokazom snage. Pristajem na dijalog ali i na duel bilo gdje. Očekivati da će to učiniti oni koji, u ime 'slobode i ravnopravnosti' biraju podobne a ne sposobne' bilo bi doista čudo neviđeno. Prstom mi ukažite na samo jednu rečenicu ovog malo podužeg pisma, koja objektivno ne odgovara istini, odmah ju brišem. Ne sutor ultra  crepidam! Časno je biti postolar, kao što je časno biti kirurg, ali neka postolar ostane na cipelama, a kirurg na kirurzima poručuje mi stara latinska mudrost!

Ne zaboravite i drugu vrijednu latinsku maksimu: Si tacuisses philosophus  mansisses – Da si šutio bio bi ostao mudrac.  To ne znači da nemate pravo govoriti, ali promišljeno i s dokazima 'Sine ira et studio!' – kako bi rekao veliki Tacit – bez mržnje i sklonosti. I dok argumentirano upirete prstom u grijehe protivnih stranaka, kada npr. govorite o nepravednom bogaćenju, ne  mogu se oteti dojmu i prisilit se vjerovati kako je IDS asketski skup građana, kojega predvodi bezgrešno i moralno, isposnički, njezin predsjednik – čini mi se da se zove Jakovčić, dok su mu dopredsjednici…zna se!

Nisam pristaša onih koji zastupaju tezu da je intelektualac samo visoko obrazovana osoba. Moja majka je bila nepismena žena. To me nije priječilo da na dan obrane moje doktorske teze u Rimu, davne 1983. godine, pred više od stotinu 'visokih glava po naobrazbi', rečem: 'Gospodo, hvala vam na svemu što ste me učili. Ipak najviša hvala ide onoj koja ne razumije što govorim, a koja me je, iako nepismena žena, najviše opismenila u srcu i duši.

Nisam izabrao najbolje vrijeme za pisati ovo pismo. Kad bih imao dovoljno vremena pisao bih ga danima. Broj stranica bi bio barem jedna osrednja knjiga. Za vas je to bolje. Možda sam ga mogao ostaviti  do povratka iz jedne zemlje u koju danas putujem, da bih poslušao  glas 'velikog duha' ubijenog dok je u svojoj vjeri vodio narod Indije u pobjede, ali bez mržnje prema najvećim gaziteljima ljudskih sloboda na zemaljskoj kugli Engleza. Budući da je to znanstveno-obrazovno hodočašće sigurno nas očekuju naporni dani. No takav je napor ništa u usporedbi dok palimo hrvatsku dalekovidnicu, a na njenom ekranu neizostavni njeni korifeji. Dobro znadete da vi tu niste isključeni. Dapače!

I na kraju ne manje važno. Čitamo ovih dana kako bolnica u Rijeci traži čistače. Za – čini mi  se – dvadesetak privremeno zaposlenih prijavilo se je deseterostruko i više kandidata. Među njima dobar broj s fakultetskom spremom. Zamislite sebe da niste u saboru. Biste li imali šansu za koricu kruha. To vam je pak Tuđman i njegovi omogućio. Vraćam se sredinom ožujka. Na grobu majke Terezije u Kalkuti ću moliti posebno za hrvatski narod da progleda, a njegovi vođe da se maknu, pogotovo oni s više mandata pa čekaju saborsku smrt, pa da ne budu smaknuti poput, još ne, ali mu se dobro ne piše,  jednog od najvećih prijatelja Josipa Broza, a ne manje vama odanog 2. predsjednika Hrvatske Stipe Mesića. Ispričavam se, predsjedniku uz kavu, što ga možda uznemirujem dok, kako je najavio, koncem veljače ide ispijati kave sa svojim uzorom Moamerom el Gadaffijem, s kojim je sklopio pošteno i časno prijateljstvo. Na temelju kojeg zakona svome domoljubu, branitelju Hrvatske bez ikakva dokaza oduzimate pravo, a to isto omogućavate deklariranim neprijateljima Hrvatske? Takva rabota Damira Kajina i drugog predsjednika Hrvatske neodoljivo me podsjeća na ne tako davne simbioze povijesti poput: Benita Mussolinija i grofa Galeazza Ciani, Adolfa Hitlera i Hermanna Göringa, Josipa Broza i Aleksandra Rankovića do 1966…Očekujući odgovor s dokazima, lijepe pozdrave šaljem

Prof.dr.sc.don JOSIP ČORIĆ