Monsinjora Tomislava Karamana upoznao sam osamdesetih godina prošloga stoljeća u vrijeme kad je on bio rektor Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu. Tu smo se mi mladi katolici okupljali nedjeljom navečer s duhovnikom don Petrom Šolićem prije negoli smo od tadašnjeg nadbiskupa Frane Franića dobili akademsku crkvu svetog Filipa za mjesto susreta i druženja.

Kad su nas nakon jednog od hodočašća u Rim tih godina bili pozivali na saslušanja na Katalinića brig gdje je bilo sjedište zloglasne Udbe, ja sam se obratio za savjet don Tomi, kako smo ga zvali, jer sam doznao da je on imao bliskih susreta s čuvarima komunističkog režima i da je zbog toga bio i u zatvoru.

Nisam ga nikad pitao zbog čega je kao mladi bogoslov robijao, no dragocjeno mi je bilo njegovo iskustvo kako se treba ponašati s udbašima. Dobro sam zapamtio tri riječi koje mi je rekao: „S njima razgovaraj samo s da, ne i ne znam. Sve ostalo moglo bi ti biti na štetu.“ Tako sam se i ponašao, i mogu reći dobro prošao. Sa mnom su završili za petnaestak minuta, mnogi su drugi, nažalost, nakon višesatne torture ostali bez putovnica. A 1985. godine kao žrtva udara komunističkih progonitelja stradao je zbog verbalnog delikta don Petar Šolić, osuđen je zbog jedne propovijedi u Sinju.

Tek sam ovih dana, zahvaljujući tekstu kolege Damira Šarca u prilogu Spektar, doznao zašto je ustvari don Tomislav bio osuđen. Pripadao je, naime, skupini hrvatski oslobodilački pokret, čiji je predvodnik Frane Tente 10. travnja 1947. izvjesio hrvatsku zastavu na Marjanu. Zbog toga su bili uhićeni i osuđeni na zatvorske kazne. Karaman je dobio tri godine robije, a devetnaestogodišnji Tente je od posljedica mučenja preminuo u zatvoru.

Pozivajući se na ljude koji se i danas sjećaju Tente i njegove grupe, Šarac je na temelju njihove inicijative pisao kako pokojni Frane zaslužuje i ulicu u Splitu, a Dragan Markovina je u Telegramu napao naše novine kako je Slobodna Dalmacija tim tekstom dovela do slavljenja zločina u Splitu. Nevjerojatno ali istinito! Po Markovini i njemu sličnima ne bismo smjeli ništa pisati o ljudima koji su se za Hrvatsku žrtvovali u komunističkoj Jugoslaviji, samo zato što su se pobunili protiv ondašnje legalne tvorevine.

Po toj logici i dr. Franjo Tuđman i hrvatski branitelji krivi su jer su rušili međunarodnu priznatu državu SFRJ, koju su uz to podupirale vodeće svjetske sile, a koja je za nas Hrvate bila tamnica naroda.

Vrlo su brzo komunističku „pravdu“ na svojoj koži još 1943. i 1944. upoznali svi oni koji se nisu slagali s njihovim revolucionarnim metodama. Mladi HSS-ovac Vojko Krstulović pao ja kao žrtva atentata koji je na njega izvršio Tito Kirigin, kasnije poznat kao dugogodišnji predsjednik Hajduka. Razlog ubojstva: Vojko je bio popularan među mladima i trebalo je potencijalnog političkog protivnika navrijeme eliminirati.

Isto su partizani uradili s brojnim Hrvatima katolicima koji su bili članovi HSS-a, kad su s crvenim petokrakama ušli u Split nakon pada Italije. A o onome što je uslijedilo nakon konačnog „oslobođenja“ na Bleiburgu, križnim putovima i drugim stratištima hrvatskog naroda, pa potom na montiranom suđenju Alojziju Stepincu, svakom pametnome bilo je dovoljno da shvati u kakvoj državi živi.

Pobuna protiv takvog režima bila je herojsko i junačko djelo. Zato Frane Tente i njegova grupa zaslužuju da ih se sjećamo s pijetetom i ulica njemu u čast najmanje je što Split može učiniti da se oduži mladom hrvatskom domoljubu i mučeniku.

 


Ivan Ugrin

Share
0