Od početka svijeta, od Kaina i Abela, poznata su stravična ljudska mučenja i ubijanja s nakanom potpunog uništenja onoga drugoga, koji se suprostavlja osvajačima, bilo malim ili velikim, zbog progona sa svojih postojbina i gubljenja slobode i teritorija.

Poznat je broj najvećih genocida u svijetu, ali nikad se neće moći točno ustanoviti broj ljudskih žrtava, koje su vjerojatno veće od današnjeg pučanstva Indije ili Kine, odnosno 1/5 od sveukupnog pučanstva u svijetu. Među najpoznatijim i najgnjusnijim genocidima, ne samo po broju prisilnog iseljavanja, nego i po načinima mučenja i ubijenja slijede: Mao Tse-tung - Kina (1949.-1976.) 45 do 70 milijuna Kineza; Staljin - USSR (1929..-1953.) 20 do 25 milijuna građana; Hitler - (1939. - 1945.) 10 milijuna / uključujući 6 milijuna Židova; Engleske podjela Indije (1947.) 14 milijuna muslimana preseljeno je u Pakistan; Kim II Sung - Sjeverna Koreja ( 1945.) ? (nekoliko milijuna) Korejaca; Hideki Tojo - Japan ( 1937.) 5 milijuna Kineza; Istočna Europa protjerala je 14 milijuna Nijemaca, 1.5 do 2 milijuna umrlo ih je na putu; Rowanda (1994.) 1 milijun Tusis; Enver Paša - Turska (1915.- 1923.) 1.8 milijun Armenaca; Khmer Rouge - Combodia (1975.) 2 milijuna - 20% stanovništva; Tito - Bleiburg (1945) 800.000 Hrvata. Kroz jugoslavenske zatvore prošlo je 3.777.776 zatvorenika, većinom Hrvata, od kojih je ubijeno 588.000; Ratko Mladić - BiH (1995.) 8 tisuća ubijenih i 20 tisuća protjerani iz Srebrenice. Gernocid na domorodcima u Americi, Australiji i Novom Zelandu, te drugdje u svijetu. Milijuni ljudi izgubili su živote u genocidima koji su nastali kao plod miržnja. (Wikipedia)

Haašku presudu Suda pravde (3. veljače 2015. godine) hrvatski je narod prihvatio s velikim razočarenjem, jer umjesto da se Srbiju - počinitelja zločina u Hrvatskoj osudi za genocid, Sud je odbacio hrvatsku optužbu, mada su navedena mnoga mjesta u kojima je zločin označen u kategoriji genocida, ali presuda je ostala nedorečena. S druge strane odbačena je optužba Srbije, kao protutužba za genocid nad Srbima u Hrvatskoj kako bi se došlo do zaključka, da su oboje strane činile zločine u Domovinskom ratu, ali ni jedna strana nije imala genocidne nakane (Circulus vitiosus!) - potpunog uništenja jedne određene skupine: Hrvata u Hrvatskoj ili Srba u Hrvatskoj. Ovo je ples na jednoj nozi: Srbija je počinila genocid u Hrvatskoj, a nije Hrvatska počinila genocid u Srbiji. Još konkretnije: Srbija je spalila Vukovar, Škabrnju i ... Hrvatska nije izvršila zločin, masakrirala stanovništvo i razrušila Čačak, Niš i druga mjesta u Srbiji. Prema zaključcima Suda pravde, nije moguće dokazati genocid, jer treba utvrditi namjere. Zar treba nekome dokazivati kakve su namjere imali Srbi u Hrvatskoj i Srbija? Neka doubting Thomas (oni koji sumnjaju) odu na Ovčaru.

Presuda je amnestirana Srbija

Vodstvo Srbije je veoma zadovoljno presudom Suda pravde, jer im nije izrečena zaslužna kazna; u Srbiji nisu nikad ni vjerovali da bi njihova optužba bila uvažena, ali pokazalo se da je dovelo hrvatsku optužnicu u mat poziciju, jer su dobivali upute iz Zagreba. Ivo Josipović, koji je pripremao hrvatsku optužnicu, nosio je pune torbe tajnih dokumenata srpskom veleposlaniku u Zagrebu i sugestije kako bi se moglo protutužbom sa srpske strane razvodniti hrvatsku optužbu. Nisu bez razloga Josipović, Mesić, Milanović, Pusići i drugi tražili da se opozovu tužbe i sporazumno pronađu posmrtni ostaci nestalih Hrvatia; da se povrati ukradena imovina i hrvatska baština, jer su znali ishod konačne presude u Haagu.

- Logikom suda sve države koje vode bilo kakav rat u budućnosti su mirne od optužbe za genocid je čak i ako uništavala teritorij druge države, čak niti onda država kao entitet ne može biti odgovorna. Odgovrni su očito pojedinci pa ih izvolite naći i kazneno goniti. Kriva je vojska koja više ne postoji pa ju nađite i gonite. Krivi su državnici koji su davno umrli ili umirovljeni pa im stavite sol na rep ako možete. No, pustite državu na miru, država ne može biti kriva za ono što njeni sastavni dijelovi provode. - (vecernji.hr)

Samo su pobožni i ucviljeni Hrvati vjerovali da će u Haagu, na Sudu pravde, biti izrečena pravedna presuda. Da će biti iznesena prava istina o tužbi za genocid u kojoj će biti Srbija osuđena za počinjene zločine u Hrvatskoj. Na žalost, do toga nije došlo, ali ne samo zbog (ne)pristranosti (ne)pravosudnog Vijeća, ne ni zbog političkih motiva, koje su očevidne, nego najveća zasluga za izgubljenu tužbu protiv Srbije imaju nosioci državne vlasti u Republici Hrvatskoj: dva predsjednika RH, Stjepan Mesić i Ivo Josipović, dva predsjednika Vlade RH, Ivo Sanader i Zoran Milanović, ministarstvo vanjskih poslova na čelu s Vesnom Pusić i saborsko predstavništvo za vanjsku politiku na čelu sa Miloradom Pupovcem. Zar Hrvatskoj trebaju vanjski neprijatelji kod ovlikog broja domaćih izdajnika?

Istog dana kada je pročitana presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu kojom je odbijana tužba hrvatske za genocid protiv Srbije, ministar Bauk je dodao još ''ulja na vatru'' i najavio da će se dvojezične poče postaviti uskoro po cijeloj Hrvatskoj. Četnički vojvoda Nikolić možda će proglasi 3. veljače ''Dan trijumfa Srba u Hrvatskoj.''

Gdje smo sada stali?

Ne bismo se sada trebali potpuno obesrabriti zbog presude u Haagu, nego treba nastaviti započete poslove. U prvom redu treba dovesti ''cara do duvara'' , prisiliti Zorana Milanovića na privremene izbore. To je sve što se sada mora i može učiniti. Treba također povesti računa o selidbi Josipovića, da privremeno bude smješten na sigurno mjesto. Nakon izbora treba pripaziti da mnogi od njih, koji su danas u Vladi, ne pobjegnu iz Hrvatske, bilo u Srbiju ili Republiku Srpsku u BiH, kao što su to učinili ''Krajišnici'' pred Olujom.

Treba također uzeti u obzir svijetske čimbenike, kojima je stalo do Srbije, jer presuditi Srbiju za genocid u Hrvatskoj značilo bi odstranjenje Srbije od utjecaja u Europi. Srbija se danas nalazi na istom položaju na kojem je bila Jugoslavija: ako zategne na Zapadu nađe oslonac na Istoku - i obratno. Srbija je danas u zavidnom položaju, jer je jedina država u Europi koja je istinski saveznik Rusije. Englezima, Francuzima, pa čak i Nijemcima stalo je da održe bilo kakve odnose s Rusijom, a to nije moguće izravno, jer Vladimir Putin je počeo s osvajanjem i prisvajanjem dijelova susjednih država u Veliku Rusiju, zbog čega je uveden embargo Rusiji kao Sjevernoj Koreji ili Iranu.

Dakle, Srbija je sticajem okolnosti postala utjecajna među međusobnim neprijateljima. To, čak ne bi bilo veliki problem, jer jedno je vrijeme Albanija bila jedini saveznik Kine u Europi. Albanci se nisu iseljavali u Kinu, a nisu ni Kinezi ''okupirali'' Albaniju, jer to je savezništvo bilo više iz prkosa Staljinovoj Rusiji i Titovoj Jugoslaviji, nego iz potrebe albansko-kineskog uzajamnog prijateljstva Ali, savez Srbije sa Rusijom neće ponukati seljenje Srba u Rusiju, nego će biti masovno useljavanje Rusa u Srbiju i Crnu Goru, u jugoistočnu Europu, na Jadran, na Mediteran - što nije uspjelo Caru, ni Staljinu uspjet će malom Putinu! U ovakvom ozračju Winston Churchill bi se digao iz groba.

Prosudba Haaške presude u Hrvatskoj

Pregledao sam neka značajnija sredstva priopćavanja - tiskovna i elektronska, bez pretjerivanja, moglo bi se reći da je obujam(volumen) komentara i analiza obuhvatniji od optužnice, jer ljudi žele drugima ukazati na nepravdu, ponovo iznijetui činjenice koje govore o genocidu u Hrvatskoj, ali presuda je konačna na koju se ne možemo žaliti, ali možemo osuditi - na to imamo moralno pravo. No, nisu baš svi pogođeni ishodom presude, jer neki su više pogođeni troškovima: ''Hrvatska tužba za genocid potrošila je 28 milijuna kuna, a Srbija 6 milijuna (manje troškove, jer su dobili gotove materijale, o.p.) koje su se mogle upotrebiti za fond za civilne žrtve rata, priopćili su iz (ne)vladinih organizacija Dokumenta - Vesna Teršelič i Građanski odbor za ljudska prava -Zoran Pusić.'' (vecernji.hr). Saborski zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac bio je više eksplicitan, kad je upitan za presudu: ''Nema što biti zadovoljan s ovom odlukom Suda. Žao mi je što smo izgubili 16 godina, umjesto da tražimo nestale, sudimo za ratne zločine i da novac upotrebimo za one kojima je potrebno, a ne na dokazivanje nedokazivog'', rekao je Pupovac (narod.hr)

Nije potrebno da se ponavljamo, jer vjerojatno nema nijednog Hrvata koji nije doneklen upućen u predstavljanju Haaške presude na optužnice Hrvatske i Srbije za genocid, ali moramo ukazati na propuste, da se takvo nešto ne ponovi u pregovorima ili u ugovorima sa susjednim državama. Vanjska politika je najbolja očiglednica državotvornosti i čvrstine jednog naroda, a na žalost Hrvatska je imala mnogo uljeza, ''građana'' (globalističkog anacionalnog roblja) na ministarskim dužnostima, koji su slali poruke svijetu sa svojim ponašanjem i odlukama, da Hrvatska nije jedinstvena, mada u njoj živi 94% Hrvata po nacionalnosti i katolika po vjeri, ali državom vladaju antihrvatski, antikršćanski snobovi i nacionalna srpska manjina. Josipović je kao glavni Račanov savjetnik sa Šimonovićem uglavio sve omaške optužnice, u čemu je mnogo doprinio Stjepan Mesić nudeći tajne dokumente i onima koji nisu tražili. No, začuđujući je, koliku je izdajničku ulogu odigrao Mate Granić, ne samo u pripremanju optužnice protiv Srbije za genocid, nego i u potpisivanju Daytonskog sporazuma kojim je uništena Herceg Bosna, koja je bila jedina zaštitnica hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Mate Granić je na sjednici VONS-a 1999. godine razgovaralo o tužbi protiv Jugoslavije i kazao: 'Ako tužimo Jugoslaviju, propast će sav naš trud normalizacije odnosa sa Beogradom. Dovodimo u pitanje normalizaciju odnosa sa Beogradom.' Predsjednik Tuđman je ipak prijedlog Zvonimira Šeparovića stavio na glasovanje i svi su bili za osim Granića. A taj Granićev 'sporazum normalizacije odnosa sa Beogradom' donio je diplomatsko priznanje Jugoslavije, ostala im je do daljnjega Prevlaka, a o naknadi ratne štete u članku 6 je rečeno kako će se 'stranke ugovornice o tome dogovoriti naknadno.'' (dnevno.hr)

Presuda Haaškog Suda analizirana je i komentirana od velikog broja stručnjaka u Hrvatskoj, pa se na osnovu njihovih izlaganja može doći do zaključaka kakve su vizije pojedinih osoba, te neke od njih trebalo bi uzeti ozbiljno i u obzir za eventualne dužnosti u uredu Predsjednice. Nijedan Hrvat, koji nije bio u SKJ ili u UDBI, nikad ne bi složio takvu optužnicu, kao Josipović, niti bi zagovarao bezuvjetnu normalizaciju dobrih odnosa sa Beogradom kao Granić. Spomenuo sam Matu Granića, jer i sama pomisao da bi mogao biti uzet u obzir za bilo kakvu ulogu kod Kolinde Grabar Kitarović, bi značilo vraćanje u prošlost, preuzimanje grijeha prošlosti, što bi za Predsjednicu bilo nepotrebno opterećenje.Došlo je vrijeme da u Republici Hrvatskoj dođe do izmjene generacija - počelo je s glave, imamo mladu Predsjednicu, koja će, uz Božju pomoć, okupiti mlade snage i osnažiti državotvornu ideju s intelektualnom i nacionalnom elitom. Pravo je i osobnu ljubav žrtvovati domovini!

 

Rudi Tomić / Toronto

Share
0