Među državama na europskom tlu postoje različiti nesporazumi, prijepori, pa i politički konflikti, do granice sukoba. No nisam nigdje u međudržavnoj komunikaciji primijetila tu razinu verbalne agresije, kakvu koristi službena Srbija prema Hrvatskoj.

Čak ni sa službenim Kosovom, čiju državnost ipak moraju prihvatiti, pa ni s međunarodnim protektoratom BiH, Vučić i Dačić ne komuniciraju tako huškački, tako svisoka, kao što to čine s Hrvatskom, članicom EU-a i NATO saveza.

Do prije koju godinu takvi su se ispadi događali prigodno, uz obljetnice važne za hrvatsko državno osamostaljenje, a kulminirali u kolovozu uz obilježavanje obljetnice "Oluje". No posljednjih godina, sezona verbalne agresije službenog Beograda prema Hrvatskoj traje cijelu godinu.

Ovih je dana, uz obljetnicu "Oluje", uključena na maksimum. Jer vojni slom, a još više rušenje mita o nepobjedivosti srpske vojske i sna o srpskoj granici linijom Karlobag-Karlovac-Virovitica, boli najjače. Gotovo jednak intenzitet verbalnih napada u službenom Beogradu izaziva kanonizacija kardinala Alojzija Stepinca, koju ne mogu spriječiti, ali su je, uz dopuštenje pape Franje, već uspjeli politički zagaditi i odgoditi. No koji su razlozi tog pravog specijalnog rata koji službeni Beograd vodi protiv Hrvatske? Kako se prema njemu postavlja(la) hrvatska državna politika? I koje su moguće posljedice?

Ključni je razlog što velikosrpski projekt nije nestao, ni vojnim porazom u "Oluji", niti nastankom države Kosovo. Samo su redefinirani ciljevi i promijenjeni oblici djelovanja. Više nije cilj rušenjem, ubijanjem, pljačkom i progonom stvoriti etnički čistu veliku Srbiju s granicom na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica, kao što su to devedesetih pokušali posljednji komunistički lider u Europi Slobodan Milošević i njegov ratni huškač, četnički vojvoda Vojislav Šešelj, uz JNA kao vojnog izvršitelja radova. Tadašnjem Šešeljevu malom od kužine, aktualnom premijeru Aleksandru Vučiću i tadašnjem Miloševićevu malom od kužine, aktualnom ministru vanjskih poslova Ivici Dačiću, cilj je trajno uznemiravati i politički destabilizirati Hrvatsku, činiti kaos, stvarati dojam da je i Hrvatska dio istog balkanskog lonca.

Nekad se to zvalo Jugoslavija (čak dvaput), a nakon što je propalo kao Velika Srbija, nastojalo se ostvariti kao „region“, uz potporu lijevih političkih opcija u Hrvatskoj. Nakon što je i to propalo ulaskom Hrvatske u EU i prethodno u NATO te odlaskom lijevih političkih opcija s Pantovčaka i iz Banskih dvora, intenziviran je propagandni rat Beograda protiv ustaša. Uz domaću potporu. Slično kao u ratnoj velikosrpskoj propagandi devedesetih, kako je to ukazao šef hrvatske diplomacije Miro Kovač.

Dodatni razlog intenziviranju specijalnog rata koji službeni Beograd vodi protiv Hrvatske je snažna potpora Putinove Rusije, čiji su (velikoruski) ciljevi na Balkanu praktički istovjetni velikosrpskim. Uostalom i u operaciji opstrukcije kanonizacije Alojzija Stepinca, Putin, ruska diplomacija i ruska pravoslavna crkva su odigrali značajnu ulogu.

Treći je razlog skretanje pozornosti domaće srbijanske javnosti s odustajanja od Kosova i izvjesna nagrada moćnih država, prije svega Njemačke i SAD-a Aleksandru Vučiću za to odustajanje. Da bi mu se olakšao taj korak spremni su mu zažmiriti na sve demokratske deficite na unutarnjem planu i svu neprimjerenu retoriku na vanjskome.

No sve što danas čine Dačić i Vučić, za službeni Zagreb ne bi smjelo biti ni iznenađujuće, niti neočekivano.

Hrvatskoj ne bi trebao biti problem što Srbija ima i vodi svoju politiku, ma bila ona i velikosrpska, kada bi Hrvatska imala svoju vjerodostojnu strategiju zaštite temeljnih državnih interesa. Hrvatska je ta koja je svojim radom i neradom Srbiji - državi agresoru dopustila da sustavnim djelovanjem preko suđenja za ratne zločine (Haag, Beogradski sud za ratne zločine, postupci pred hrvatskim sudovima) ostane praktički amnestirana za odgovornost za rat i ratne zločine, da gotovo dovrši povijesno-pravosudnu reviziju Domovinskog rata, pretvarajući ga u građanski.

Hrvatska je sve do posljednjih godina šutke prihvaćala srpski zakon o univerzalnoj nadležnosti u procesuiranju svih ratnih zločina, u ratu koji je Srbija vodila na hrvatskom teritoriju. Mirno su gledali kako po zahtjevima srpskog tužiteljstva za ratne zločine i optužnicama, koje je napisao još vojni tužitelj JNA, hrvatska policija kao okrivljenicu za ratne zločine saslušava dr. Vesnu Bosanac, nakon što je Haaški sud oslobodio Veselina Šljivančanina svake odgovornosti za Ovčaru. Uzbuna je nastala tek kada su istražni zahtjevi iz Beograda došli do političkih adresa - među ostalima i do Vladimira Šeksa.

I ne samo da je mirno gledala kako Srbija postaje ultimativni tužitelj i sudac za ratne zločine u srpskoj agresiji na Hrvatsku, već im je službena Hrvatska u tome nerijetko i pomagala. Tako je bilateralnim sporazumom između dvaju državnih odvjetništava Hrvatska onemogućila sebi da vodi procese za zločine počinjene nad hrvatskim ratnim zarobljenicima u zatočeničkim logorima u Srbiji. Prepustila ih je Srbiji.

A Srbija ih je duboko zatvorila u ladicu, jer odgovornost vodi prema vrhu Srbije i JNA. Srbija kao agresor je svela kaznenu odgovornost za ratne zločine na srpske teritorijalce i pripadnike četničkih jedinica. JNA je ostala nedirnuta.

Hrvatska je sudila i sudi svojim zapovjednicima za propuste predviđanja i kažnjavanja zločina, tako da su im krunski svjedoci optužbe počinitelji zločina, koji su zauzvrat amnestirani. Kad Vrhovni sud vrati takvu presudu na ponovno suđenje (slučaj Glavaš), službeni Beograd optužuje za reustašizaciju. Čak i nakon presude Međunarodnog suda pravde o genocidu, koji je utvrdio povezanost Srbije s zločinima u Vukovaru i istočnoj Slavoniji koja imaju obilježja genocida, Hrvatska pušta Srbiju da se nameće kao glavni regionalni tumač povijesti i djelitelj pravde.

Srbija je učinila sve da "Oluja" bude osuđena pred Haaškim sudom kao hrvatski udruženi zločinački pothvat. Nakon oslobađajuće presude, Hrvatska, uz iznimku rezolucije koju su pokrenuli naši europski parlamentarci, nije (u)činila gotovo ništa, da neutralizira srpsku narodnu predaju u međunarodnim institucijama i javnosti.

Takav odnos prema vlastitoj državi i stalna politička snishodljivost prema državi agresoru, otvorio je prostor Miloševićevu omladincu (Dačić) na mjestu šefa diplomacije, Šešeljevu učeniku na mjestu predsjednika vlade (Vučić) i Šešeljevu vojvodi pod ozbiljnom sumnjom za sudjelovanje u ratnom zločinu u Antinu, (predsjednik Srbije Tomislav Nikolić) da Hrvatskoj drže lekcije o demokraciji i dijele optužbe o ustašizaciji. A hrvatski veleposlanik ih pokupi u pisanom obliku i ponese kući.

Da je Hrvatska ozbiljna država onda propagandni rat službenog Beograda ne bi bio ozbiljna prijetnja. Ovako, on nije prijetnja istovjetna onoj iz devedesetih. Ali čini dvostruku neugodu: zbog bezobrazluka koji dolazi iz službenog Beograda i tradicionalne nedoraslosti ili čak savezništva na koju je često nailazio u službenom Zagrebu.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija