3. Poratni komunistički zločini na stolačkome području

Stolac je nakon Drugoga svjetskog rata također postao jednim od ključnih raskrižja križnih putova u Hercegovini, a na tom je području Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava evidentirala najveći broj stratišta. Puljić, Vukorep i Bender ističu da se o žrtvama koje su otišle u čisto srpska područja koritom Bregave preko Berkovića (Dabra), pa i onima koji su poslani u smjeru Ljubinja, vrlo malo znade. Ipak, nešto više informacija dostupno je o osobama koje su poslane prema jamama na Poplatu i okolici.[1]

Autori navode da su stolačka stradanja ponajviše djelo zloglasnoga stolačkog poratnog suda čiji su članovi uglavnom bili Srbi i Muslimani. Zarobljenike su trpali svezane u zgrade „Gruntovnicu“ i „Doganu“, odakle su ih provodili preko suda do stratišta. Iz zatvora su pobjegli Božo Pavlović i Matan Mustapić koji su preko Kruševa i Svitave otišli u Žabu i Dubrovnik. Svjedoče da ih je do iznemoglosti tukao Ahmet Bučuk iz Njivica, a poznate ubojice navodno su bili Danilo Dabić, Meho Hairlić, Milošević iz Boljuna, Salko Bjelovac i dr.[2]

Sud nije pružao pravo na obranu ili svjedoke, štoviše bila su dopuštena svjedočenja samo „profesionalnih“ svjedoka koji su svjedočili protiv uhićenih osoba koje svjedoci često uopće nisu poznavali. Takav svjedok bila je i Milena Komadina rođ. Bulut, sestra stolačkoga suca Manojla Buluta[3], koja je priznala da je „svjedočila protiv svih vaših od Hutova i svi su skoro u jami u Drenovačkoj Vali“.[4]

Dostupni podatci govore kako se vrlo malo osoba vratilo živo sa suđenja na stolačkome sudu. U pismima što su ih žrtve iz donje Hercegovine nosile sa sobom na sud znalo je pisati: „Vamo ga ne vraćajte!“[5] U popratnome pismu za Hrvate iz Dubrava i stolačke okolice, za koje je zatražena smrtna kazna, bili su upisani posebni znakovi. Tako su primjerice Hakija Kapić, Omer Alihodžić i Osman Razić optužene Hrvate iz Prenja podcrtavali tri puta. Danilo Bukvić poslao je u jednoj grupi u Stolac 25 ljudi iz hutovskoga područja, a kući se vratio samo jedan. Osim toga papir o proglašenoj amnestiji u Stocu navodno je bio privremeno skriven.[6] O sudbini osoba koje su odvedene na stolački sud svjedočile su i otrgnute ljudske ruke, noge i drugi dijelovi tijela u Bregavi. Mnogi su noću nestajali iz stolačkih zatvora, a ujutro su čistačice nalazile samo njihovu krvavu odjeću. Stolačko pučanstvo svjedoči o brojnim skupinama žena i djevojaka u narodnim nošnjama iz raznih krajeva koje su odvođene u Stolac te o njihovoj krvavoj odjeći, koja je poslije njihova odvođenja u nepoznato podijeljena. Jednoj je Hrvatici kao „humanitarna pomoć“ ponuđena čak i svećenička haljina.[7]

Sa sudom su u dosluhu bile osobe koje su nakon dojave o oslobođenju Hrvata pojedinaca ili grupa stupali u akciju, odnosno presretali ih u klancima ili pri prolazu kroz njihova sela, vezali ih, odvodili i likvidirali, i to pojedince po ogradama, a grupe po okolnim jamama. U takvim grupama isticala se skupina izvršitelja zločina za područje Gornjih Dubrava čiji su članovi bili Savica Ivković-Đotun, Panto Gordić, Krsto Gordić i Đorđo Herber te drugi koji su kod Maslina presretali one koje je stolački sud oslobodio, vraćali ih na Poplat, ubijali kolcima i bacali u jamu.

O pojedincima i grupama „oslobođenika“ sa stolačkoga suda iz južnih krajeva informacije o oslobođenju dobivale su i njihove obitelji. I. Ljuban, koji je nakon rata bio državni službenik u Hutovu, svjedoči: „...meni je došao spisak, da je šest Menala pušteno iz logora i da dolaze kući, i to sve poimenice. Ja sam izvijestio obitelj, ali oni nikada nisu došli kući…[8] Također mi je javljeno, da su pušteni iz zatvora u Stolcu četiri čovjeka...Mitar Marčinko...Katić... Za druge ne mogu se sjetiti kako su se zvali, uglavnom nakon par dana nađeni su pobijeni u ogradi iznad Bjelovića.“[9]

Miho Palameta svjedoči da se ljudi oslobođeni iz stolačkoga zatvora nisu htjeli po mraku vraćati kući jer „bi javili na Poplat da će ovi naići pa bi izišli Mihići, Ružići i koji još, ne znam, pred njih“, a oni koji bi bili uhvaćeni navodno su ubijeni u jami na Poplatu gdje bi pastiri ujutro pronalazili ogrtače, torbe i druge osobne predmete.[10] Navode potvrđuje i Boško Previšić.[11]

Pojedine ubijene osobe nitko nije smio pokopati pa su njihove lubanje srpske čobanice naticale na štapove. Dio žrtava raskomadan je u srpskim zaseocima, no većina žrtava završila je u jamama. Samo pojedinci koji su slučajno odabrali put preko Čapljine vraćali su se svojim domovima.[12]

U samome Stolcu najpoznatije stratište bili su stolački zatvori koji su ujedno bili i mučilišta. Među stratištima ističe se i područje Radimlje[13] (poprište partizanskih strijeljanja 1944. i 1945. godine) za koje je sačuvao najviše dokumentacije i na kojemu se nalazi najveći broj stratišta/ grobišta, a posebno su važne izjave osoba koje su pokapale strijeljane i masakrirane žrtve.[14] Uz samu rijeku Bregavu na jednom je mjestu strijeljano i u rovu dugome tridesetak metara pokopano mnoštvo Hrvata iz raznih krajeva, među njima i sedam svećenika, koje su zlostavljale okupljene srpske žene. Poznata je i čatrnja Glizuša u koju su bacane žrtve, zatim Đurića podrum u Popratima, Škorbin Kuk, Crkvine te stratišta u kanjonu Bregave, i to posebno iznad Stoca, ali i južno od Vidova Polja i drugdje. Južno od Stoca poznata su stratišta, ponajviše jame, od kojih su neke u novije vrijeme i istraživane. Ponajprije je riječ o jamama na Poplatu: u Drenovačkoj Vali,[15] u Lokvičinama,[16]Kalac,[17] zatim jamama na Drenovcu: Pazarište, kod Hrlinih kuća i Doma (nad tom je jamom kasnije napravljen WC), Golubinka, grobišta u Marića ogradi, Varduša,[18] jame na Žegulji, kod Vođena, Žrvanj, Padrljača, Krtinje, Vlahovići i druge.[19]

U „Dokumentaciji o stradalnicima“ susreću se i svjedočenja ljudi iz tih mjesta o vojnicima JNA koji su kasnije dovozili bačve kiseline ne bi li tako rastopili ostatke žrtava ubijenih u jamama.[20] U neposrednome poraću cjelokupno hrvatsko pučanstvo stolačkoga kraja našlo se u opasnosti ne samo pred tijelima tadašnjih vlasti nego i pred srpskim i muslimanskim civilima. Dio hrvatskih vojnika koji je preživio logore bio je mobiliziran u JNA i služio je uglavnom po srpskim gradovima gdje su doživljavali neprekidna sumnjičenja, šikaniranja, ponižavanja, ispitivanja, suđenja, a nerijetko su gubili i živote ili umirali u bolnicama. Najteža zlodjela počinili su tzv. terenci čije su jedinice preplavile hrvatska sela u potrazi za škriparima koji su se ponajviše krili u Žabi i brdima njezine okolice. Među škriparima krio se i veći broj civila koji su po dolasku partizana izbjegli iz svojih sela. Mnogi su uhićeni i okrutno ubijeni (mučeni, raskomadani, utopljeni, kamenovani, vješani, strijeljani itd.).[21]

Stolački sud bio je mjesto progona hrvatskoga pučanstva mnogo godina nakon rata tijekom kojih je mnoštvo Hrvata osuđeno na smrt ili dugogodišnje robije u zeničkoj tamnici. Puljić, Vukorep i Bender ističu da je veći dio sudskih procesa montiran radi oduzimanja imovine ili zataškavanja ratnih zločina, odnosno uklanjanja svjedoka.[22]

Zaključak

Područje istočne Hercegovine i Crne Gore vjerojatno je jedno od većih stratišta Hrvata u Drugome svjetskom ratu i poraću. Pretpostavlja da su Križnim putem kroz to područje prošli desetci tisuća zarobljenih Hrvata te skončali u jamama i na drugim stratištima.

Prema Šematizmu Katoličke crkve u Jugoslaviji iz 1939. na području trebinjske biskupije, župe Nevesinje i dijelova župe Blagaj i Glavatičevo živjelo je nešto manje od 30.000 katolika. Dosadašnjim istraživanjima na tom je području registrirano 4515 žrtava, što znači da je u ratu i poraću stradalo najmanje 15% ukupnoga hrvatskog stanovništva.[23]

Tijekom Drugoga svjetskog rata stradala je 2551 osoba, a po završetku rata još 1864 osobe. Od toga broja 2138 osoba bili su civili (od čega 684 djece do 15 godina i 817 žena stradalih tijekom rata), a 2277 vojnici poginuli u borbama i zarobljeni i ubijeni nakon rata.[24]

O stradanju hrvatskoga pučanstva u Hercegovini progovorio je biskup dr. Petar Čule koji je u rujnu 1945. na biskupskoj konferenciji u Zagrebu istaknuo i sljedeće:

Po dolasku u svako selo OZNA je dala pobiti po nekoliko ljudi, da drugima zada strah. U Mostaru svi su zatvori odmah bili puni. Zatvorenici su bili uglavnom Hrvati-katolici... Iz zatvora i logora odvađani su po noći čitavi kamioni puni katolika i ubijeni bez ikakve sudske presude, tako da broj pobijenih katolika sa teritorija ove biskupije u godini 1945. Ide u više hiljada... Izbjeglice iz istočne Hercegovine (kotar Stolac) moraju se vraćati natrag u staru postojbinu, ali im je tamo sve porušeno, pa kad ništa nemaju hrane se korjenima. Nešto hrane dobivaju što dolazi od Unre, ali tek nakon što se podmire muslimani i pravoslavni. Nijedna vjera nije toliko šikanirana kao katolička... radi se o fizičkom istrebljenju katolika... Katolici su raja koja mora muslimanima kulučiti kao u doba osmanlijskog feudalizma. U selu Crnićima... udarili su 404 nadnice na muslimanskim poljima a na katoličkim samo 4.74

Istraživanje grobišta u istočnoj Hercegovini važno je i zbog činjenice da su prema Stolcu, Trebinju i Bileći te dalje prema Nikšiću odvođeni Hrvati iz različitih krajeva Hrvatske i Bosne Hercegovine. Usprkos slaboj istraženosti ovoga područja, ponajprije zbog ratnih zbivanja u prvoj polovini 1990-ih, speleološka istraživanja, provedena potkraj 1990-ih, potvrdila su navode svjedoka o likvidacijama što su se događale na tome području.

Izvori i literatura

I. Arhivsko gradivo

- Hrvatski državni arhiv

• HR – HDA – 1491, OZNA za Hrvatsku

• HR – HDA – 1561, SDS RSUP SRH

• HR – HDA – 1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o žrtvama II. svjetskog rata i poraća; 1942. – 1967.

• HR – HDA – 1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Sabora RH

- Državni arhiv u Splitu

• HR - DAS - 409, SUP za Dalmaciju

- Državni arhiv u Dubrovniku

• HR – DAD (Arhivski sabirni centar Metković – Opuzen – Ploče) - 452, Kotarski odbor Saveza udruženja boraca NOR-a Metković

II. Literatura

- 50 godina Bleiburga: Zbornik radova o Bleiburgu i križnim putovima s trećeg međunarodnog znanstvenog simpozija u Bleiburgu 14. i 15. svibnja 1995., ur. Jozo Marević, Zagreb, 1995.

- Baković, don Anto, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.

- Božičević, Srećko, Jame (kao) grobnice, Zagreb, 1991.

- Dizdar, Zdravko, „Prilog istraživanju problema Bleiburga i Križnih putova (u povodu 60. obljetnice)“, Senjski zbornik, 32 (2005.), str. 117. – 196. 220 HUM 9

Blanka Matković

- Hercegovina u NOB-i, ur. Milinko Đurović, Slobodan Šakota, Radomir Petković, Beograd, 1961.

- Kovačević, Branimir, Ljudi moga vremena: suza za Bleiburg – 2, Zagreb, 2007.

- Leksikon NOR-a i revolucije u Jugoslaviji 1941.-1945., Beograd – Ljubljana, 1980.

- Prcela, Ivan, Hrvatski holokaust, Zagreb, 2005.

- Razvoj OS SFRJ 1945-1985, Kopnena vojska JNA, knjiga III, Beograd, 1988.

- Rotim, Karlo, Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću, Mostar, 2000.

- Spomenica Bleiburg 1945.-1995., ur. Mirko Valentić, Zagreb, 1995.

- Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, priredili Ivica Puljić, Stanislav Vukorep, Đuro Bender, Zagreb, 2001.

- Suton, Josip Jozo, Posuški žrtvoslov, Zagreb, 1998.

- Šimundić, Mate, Hrvatski smrtni put, Split, 2001.

- Vojna enciklopedija, sv. 2, Beograd, 1959.

- Vojna enciklopedija, sv. 9, Beograd, 1967.

- Vukorep, Stanislav, Preživjeli svjedoče, Zagreb, 2005.

III. Ostali izvori

- Mijatović, Anđelko, „Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda: Masovna poratna pogubljenja na brojnim stratištima i žrtve hrvatskih marševa smrti“, Vjesnik (Podlistak), 2005.

- Politički zatvorenik, Glasilo Hrvatskog društva političkih zatvorenika

- Izvješće o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava od osnutka (11. veljače 1992.) do rujna 1999., Zagreb, 2000.

 

(Kraj)

 

Blanka Matković

 

(Članak je izvorno objavljen u časopisu HUM, br. 9.)



[1] Usp. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, str. 62.

[2] Usp. n. mj.

[3] Stojan Raguž Rogonjić svjedoči kako je Manojlo Bulut ubio njegova osmogodišnjega brata Antu. (Usp. S. Vukorep, n. dj., str. 558.) Raguž navodi da mu je brat zaklan u Ostrvu i bačen u vodu. Prema drugome izvoru Antu Raguža Rogonjića uhvatili su prebilovački partizani koji su ga pekli na ražnju, a kad se voda malo povukla, rodbina je pronašla njegovu glavu i malo kostiju u Voznici. (Usp. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, str. 310.) Istoga dana, 2. veljače 1945., partizani su ubili još dvoje djece, Maru Krešić-Bokić, rođ. 24. studenog a1933. u Svitavi, i Janju Udženiju, rođ. 1. siječnja 1935. također u Svitavi. (Usp. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, str. 318., 324.) Dječje kosti pronađene su i pokopane istom nakon godinu dana. (Usp. S. Vukorep, n. dj., str. 559.)

[4] Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, str. 63.

[5] Isto, str. 63.

[6] Usp. n. mj.

[7] Usp. isto, str. 64., 691.

[8] Isto, str. 281. 284. Riječ je o Menalo Anđelku Antunovom, rođ. 1921. u Cerovu, Menalo Đuri Stankovom, rođ. 1912. u Cerovu, Menalo Franji Vidojevom, rođ. 1908. u Cerovu, Menalo Iliji Perinom, rođ. 1922. u Cerovu, Menalo Nikoli Perinom, bratu Ilije Menala, rođ. 1920. u Cerovu, i Menalo Stojanu Ivanovom, rođ. 1922. u Cerovu. Sve navedene osobe zarobljene su pri povlačenju u svibnju 1945. kao hrvatski vojnici te su nestali nakon boravka u logoru u Požegi. Prema dostupnim podatcima pušteni su iz logora te su vlakom došli do Mostara gdje su nestali. Brat Ilije Menala, Mato Menalo, bio je partizanski komesar koji je brata Iliju tražio u zarobljeničkome logoru u Svetoj Klari kod Zagreba. Prema svjedočenju Boška Dragićevića, Mato Menalo po noći je izvlačio ljude iz logora i trpao ih među zarobljene njemačke vojnike. Podijelio im je partizanske kape i dao im vojničke puške pa su tako postali partizani čuvari njemačkih zarobljenika. Usp. S. Vukorep, n. dj., str. 83. Menalo Frano Boškov, rođ. 1926. u Cerovu, preživio je Križni put i boravak u požeškome logoru odakle je pušten kući. Međutim nije se oporavio od mučenja te je preminuo 26. ožujka 1950. u mostarskoj bolnici.

[9] Usp. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, str. 64.

[10] S. Vukorep, n. dj., str. 226.

[11] Usp. isto, str. 123. 128.

[12] Usp. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, str. 64.

[13] U selu Radimlji u općini Stolac postavljen je spomenik žrtvama križnih putova. Nepotpuni podatci govore o desetak tisuća žrtava Radimlje, a Stolac s okolnim područjima zbog toga je već nazvan hercegovačkim Bleiburgom. Potkraj 1944. i početkom 1945. godine, osobito nakon događaja u Bleiburgu i križnih putova, stradalo je oko 20% tamošnjega hrvatskog stanovništva. Tijekom rata stradala su 683 vojnika, 684 djece i 817 žena, a nakon rata na križnim putovima život su izgubila 1333 i u kasnijim vremenskim razdobljima još 531 istočnohercegovački Hrvat. Usp. Branimir Kovačević, Ljudi moga vremena: suza za Bleiburg 2, Zagreb, 2007., str. 82.

[14] O likvidacijama kod Radimlje svjedoči Ana Perić ističući da je riječ o četiri ili pet jama. (Usp. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, str. 731. 732.) Likvidacijama na Radimlji potvrdila je i Mara Perutina. Prema njezinim riječima žrtve su ubijane po noći, a stražu je čuvao Tahir Bise. (Usp. S. Vukorep, n. dj., str. 410.) Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske, ispostava Ljubuški u ljeto 1998. otkopala je jednu jamu i čatrnju na Radimlji. Pronađeni su brojni posmrtni ostatci ljudskih žrtava i time potvrđeni iskazi Ane Perić i drugih svjedoka.

[15] Prema spoznajama Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, u jamu u Drenovačkoj vali (poznata kao i Jama Bakrač i Jama pod velikom okuči), duboku 30-ak metara, bačeni su ubijeni povratnici s Križnoga puta s područja jugoistočne i zapadne Hercegovine, no ukupan broj žrtava ostaje nepoznat. Svjedoka i preživjelih navodno nije bilo. Lokalitet se nalazio u posjedu seljaka srpskoga podrijetla, a za njegovo se postojanje doznalo zahvaljujući Gojku Komnenoviću i Neši Kariću koji su nakon rata prepričavali o tragovima krvi i predmetima nađenima u neposrednoj blizini jame. Likvidacije je navodno naredio Miho Ružić, pripadnik OZNA-e i poslijeratni šef Odsjeka unutrašnjih poslova u Stocu, koji je prema vlastitu priznanju dvaput skrio naredbu o amnestiji te je u dvama navratima navodno ubio 54 osobe. Salko Morić iz Stoca tvrdio je da je u tri jame na Poplatu bačeno 1200 Hrvata i manji broj Muslimana. Vjekoslav Mikulić iz Širokoga Brijega spustio se u jamu još 1959. i na njezinu dnu otkrio veći broj ljudskih lubanja i kostiju, vojničkih remena te drugih predmeta. (HR HDA 1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, kut. 543.) Spomenuti je Ružić priznao da je tijekom Drugoga svjetskog rata bio zapovjednik četničke postrojbe, no tvrdio je da je zadatak preuzeo prema naredbi KPJ. (Usp. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, str. 703.) Speleolozi društva Špiljar iz Splita, speleolozi Tonći Rađa i Feđa Čizmić pregledali su spomenutu jamu i potvrdili da se u njoj nalazi mnoštvo ljudskih kostiju koje su kasnije zatrpane kamenjem. (HR HDA 1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, kut. 543, Izvješće o speleološkim istraživanjima na području Stolca Speleološkog društva Špiljar, Split, 20. studenoga 1998.)

[16] U djelomično zatrpanu jamu Lokvičine, koja se nalazi na lijevoj strani puta Stolac Kruševo, bačen je nepoznat broj likvidiranih Hrvata, a svjedoci su posvjedočili o tragovima krvi i pronađenim ženskim cipelama. Pokraj jame navodno je viđen stražar Danilo Dabić- Milošević iz Poplata koji se hvalio da je jedne noći ubio dvije patke. (Usp. HR HDA - 1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, kut. 543, Zapisnik o grobištu.) Speleolozi društva Špiljar iz Splita, speleolozi Tonći Rađa i Feđa Čizmić pregledali su spomenut jamu duboku tri metra i potvrdili da je u njoj uočeno više ostataka dugih ljudskih kostiju. (Usp. HR HDA 1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, kut. 543, Izvješće o speleološkim istraživanjima na području Stolca Speleološkog društva Špiljar, Split, 20. studenoga 1998.)

[17] Prema kazivanju Marka i Joze Raguža iz Kruševa u ljeto 1945. Meša Gotušić i njegovi suradnici presreli su ili izveli iz zatvora u Stocu skupinu od desetak osoba hrvatske nacionalnosti, likividirali ih i bacili u jamu Kalac koja se nalazi na sjevernoj padini brda Marića iznad naselja Bovan. Usp. HR HDA 1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, kut. 543.

[18] U Vardušu kod Ljubinja navodno je ubačeno više od 7000 hrvatskih vojnika koji su u kolonama dovoženi iz Mostara i drugih mjesta te ubijeni po naredbi Dejana Čapina, udbaša s Domanovića. (Usp. Spomenica Bleiburg 1941.-1945., str. 161.) Istu brojku žrtava Varduše spominje i Anđelko Mijatović u podlistku Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda: Masovna poratna pogubljenja na brojnim stratištima i žrtve hrvatskih marševa smrti, objavljenom u Vjesniku 19. srpnja 2005. na strani 55. Prema podatcima Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava u jamu je bačen nepoznat broj vojnika dovedenih iz Mostara i drugih mjesta. (Usp. Izvješće o radu Komisije za utvrđivanje, str. 107.) Svjedok Drago Dadić prisjeća se da je spomenutoga Čapina vidio u Ćelovini te je isti 1943. ili 1944. navodno bio u četnicima. (S. Vukorep, n. dj., str. 129. 132.) Čapina su navodno likvidirali križari 1946. godine. (Usp. Damjan Perić, Moj križni put, Politički zatvorenik, br. 88/89. srpanj/kolovoz 1999., str. 61. 62.

[19] Među sačuvanim podatcima Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava nalaze se i oni o jami Kamalj, koja je kasnije zatrpana, a u koju je u proljeće 1945. bačen nepoznat broj prethodno obješenih civila. Nekoliko svjedoka potvrdilo je da su pri vrhu jame vidjeli bijelu čarapu na ljudskoj nozi. Za drugu jamu kod Poplata zabilježeno je da je u nju bačen likvidirani pripadnik Hrvatskih oružanih snaga zarobljen u Sloveniji, zatvoren u Stocu i bez suđenja strijeljan na Poplatu. (Usp. HR HDA 1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, kut. 543, Zapisnik o grobištu.) Speleolozi društva Špiljar iz Splita, speleolozi Tonći Rađa i Feđa Čizmić pregledali su i Dvogrlu (Dvogubu) jamu u kojoj su uočiliveći broj dijelova ljudskih kostiju koji su djelomice prekriveni kamenjem. (Usp. HR HDA

1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, kut. 543, Izvješće o speleološkim istraživanjima na području Stolca Speleološkog društva Špiljar, Split, 20. studenoga 1998.)

[20] Usp. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, str. 65.

[21] Usp. isto, str. 65. 66.

[22] Usp. isto, str. 68.

[23] Usp. isto, str. 83.

[24] Usp. isto, str. 86.

 

Vezani članci:

-Geopolitičke igre i licitiranje opstojnošću i žrtvama stolačkih Hrvata

-Josip Jozo Suton: Zloglasna mostarska Ćelovina

-Josip Jozo Suton: Zloglasna mostarska Ćelovina (2.dio)

-Novi prilozi za životopis Jure Galića: Zbog čega je odvjetnik dr. Božo Nikolić usmrćen u mostarskoj „Ćelovini“?

-Blanka Matković: Zločini postrojba VIII. Dalmatinskoga korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. (I. dio)

-Blanka Matković: Zločini postrojba VIII. Dalmatinskoga korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. (II. dio)

-Blanka Matković: Zločini postrojba VIII. Dalmatinskoga korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. (III. dio)

-Blanka Matković: Zločini postrojba VIII. Dalmatinskoga korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. (IV. dio)

-Blanka Matković: Zločini postrojba VIII. Dalmatinskoga korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. (V. dio)

- U predvečerje partizanskog napada na Široki Brijeg (I.)

-Tito je osobno zapovijedao završnim partizanskim napadima na Široki Brijeg i Mostar(II.)

-Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika? (III.)

-Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika (IV.

-Damir Šimić: Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika (V.)

-Blanka Matković: Poslijeratni komunistički zločini i grobišta u istočnoj Hercegovini (I. dio)

-Blanka Matković: Poslijeratni komunistički zločini i grobišta u istočnoj Hercegovini (II. dio)

-Blanka Matković: Poslijeratni komunistički zločini i grobišta u istočnoj Hercegovini (III. dio)