Jesu li, pak, Milkovićevu imenovanju, osim Pavelićeva povjerenja, pridonijeli i drugi razlozi, poput zavičajne bliskosti s dr. Vinkom Kriškovićem, kojemu je sluzbeni Zagreb i nakon 1941. namjenjivao vaznu ulogu u Švicarskoj, zasad nije utvrđeno.[1]Neobično je, naime, da se u istom kontekstu pojavljuje još jedan Senjanin, Zvonimir Cihlar.[2] Također je moguće da je Milković već ranije poduzimao diskretne korake za uspostavljanje veza sa Saveznicima: opunomoćenik Glavnog ureda sigurnosti Reicha (Reichssicherheitshaupamt, RSHA VI) za Hrvatsku upozoravao je još 5. Svibnja 1942. kako hrvatski ured za promičbu ("propagandni ured") i UNS kane u Lisabon i u Vichy poslati svoje stalne promatrače (ständige Beobachter).[3]

U poratnome saslušanju pred jugoslavenskim komunističkim vlastima Budak je bio prilično otvoren: "U Švicarskoj smo imali trgovačko predstavništvo, koje je vodio Dr. Paskijević [sic!], ali je on smenjen i na njegovo mjesto je postavljen Josip Miljković [sic!]. Naše trgovačko predstavništvo je imalo za zadatak pored trgovačkih poslova i političku misiju da kod Švicarske radi za stvar NDH. Neznam da li je trgovačko predstavništvo u Švicarskoj imalo vezu sa Jugoslavenskom emigracijom."[4]

Švicarska strana nije bila oduševljena Pavelićevom odlukom da vođenje Stalnoga trgovinskog izaslanstva preuzme upravo Milković. Njegov visoki polozaj u drzavnom aparatu i osobna povezanost s Poglavnikom pokazivali su da Hrvatska ima i drugačijih planova sa svojim predstavništvom u Zürichu, a bilo je jasno da to ne će promaknuti ni jugoslavenskoj, ni angloameričkoj diplomaciji.[5] Sluzbeni Bern su i tijekom siječnja 1943. godine ozbiljno zabrinjavali dalekosezni Pavelićevi planovi, kao i najava da će Milković u Zürich dovesti istaknutu duznosnicu ustaškog pokreta, dr. Zdenku Smrekar, kao kulturnog izaslanika.[6] Njoj bi bila povjerena kulturna promičba Hrvatske i nastojanje da se o Hrvatskoj stvori povoljna slika u švicarskome novinstvu.

Milković bi se, prema Pavelićevoj nakani, imao koncentrirati na diplomatske aktivnosti u Bernu, a gospodarski dio posla u Zürichu povjerit će dr. Obadiću koji je sada u konzulatu u Beču. Švicarci su konstatirali kako bi to značilo da Hrvatska zapravo kani u Konfederaciji imati dva predstavništva, jedno "kvazikonzularno" i drugo "kvazi-diplomatsko".[7]

Sluzbeni je Bern htio na svaki način izbjeći to stanje. S obzirom na razvitak vojnopolitičkih događaja, postajalo je sve očitije da se polozaj Njemačke i njezinih saveznika pogoršava, pa nije bilo nikakva racionalna razloga da Švicarska zbog Hrvatske, koju već od ranije odbija de iure priznati, odnosno zbog osobe šefa hrvatskog predstavništva ulazi u nepotrebne komplikacije i sporove sa zapadnim Saveznicima. Zato je konzul Kaestli dobio nalog ispitati, bi li bilo moguće da Hrvatska imenuje drugu, manje vaznu (weniger prominente) osobu na čelo izaslanstva. No, kad je postalo jasno da bi ustrajanje na tome dovelo do spora sa samim Pavelićem, Savezni politički departman (Eidgenössisches Politisches Departement – EPD) je popustio.[8]

Brzojavom od 23. siječnja 1942. javljeno je konzulatu u Zagrebu da se Milkoviću ipak izda viza unatoč manjkavu švicarskom agremanu za njegov rad u Zürichu. Istodobno je u brzojavu jasno nagoviješteno kako time pitanje nije konačno skinuto s dnevnoga reda. Naprotiv, Savezni politički departman pridrzava pravo da se o stvari raspravlja i ubuduće.[9] Bio je to jasan nagovještaj da će novomu hrvatskom predstavniku u Švicarskoj mnoga vrata biti zatvorena i prije nego što preuzme svoju duznost. Kad u proljeće i ljeto 1941. nije pokazivala spremnost priznati Hrvatsku i tako joj otvoriti vratašca za moguće kontakte s protuosovinskim taborom, bilo je očito da će Švicarska još manje spremnosti u tom smjeru pokazivati krajem 1942., kad su se vojnopolitičke prilike bitno izmijenile na štetu Osovine.[10]

Milkovićevo imenovanje šefom Stalnoga trgovinskog izaslanstva uslijedilo je 31. prosinca 1942. godine,[11] što znači da je Pavelić odluku donio i prije nego što se Švicarska s time nevoljko slozila. Je li pritom bio svjestan negativnih implikacija svoga poteza pa je odredio prihvatiti rizik, ili se na nj odlučio nemajući alternativu, na današnjem je stupnju saznanja nemoguće pouzdanije zaključivati.

Prema izvješću konzula Kaestlija, Milković je duznost u Zürichu preuzeo 22. veljače 1943. godine.[12] Taj je podatak u formalnome smislu točan. No, kako se vidi iz prvoga Milkovićeva političkog izvješća datiranog 20. veljače 1943., koje donosimo u prilogu, Milković je 22. veljače sluzbeno primljen u Bernu zbog predaje notifikacije o imenovanju, dok je u Švicarsku doputovao bar petnaestak dana ranije, pa je sluzbeni prijam zatrazen 8. veljače. Iz izvješća se, dakle, vidi da je Milkovićeva diplomatska i konzularna aktivnost počela i prije sluzbene predaje patentnog pisma švicarskim vlastima.

Čim je došao u Švicarsku, Milković je pokušao povećati broj članova Stalnoga trgovinskog izaslanstva kako bi, napose dovođenjem posebnoga trgovačkog i kulturnog izaslanika, a potom i redarstvenoga izaslanika i izaslanika za propagandu, razgranao njegovu diplomatsko-propagandnu djelatnost. Pojačao je nadzor nad suradnicima same misije, a u kontaktima s hrvatskom vladom zahtijevao je da bude upoznat sa svim aktivnostima koje se tiču Švicarske.[13] Sasvim je očito da se na te korake nije odlučio na svoju ruku. Budući da je P. Paskijević, koji je postavio neke od sličnih zahtjeva, bio na brzinu smijenjen, a da sada Milković iznova postavlja slične zahtjeve (koji ne znače izravno de iure priznanje, ali svakako povećavaju pritisak na Bern i u najmanju ruku stvaraju podlogu za aktivniju politiku prema protivnicima Osovine), prilično je jasno da je Milković postupao po izravnome Pavelićevu nalogu. Štoviše, to sugerira i vjerojatnost da Paskijević ni u jednom trenutku nije postupao na svoju ruku, nego je samo zrtvovan onog trenutka kad su zahtjevi koje je izrekao prijetili ugrozavanjem i dosegnute razine hrvatsko-švicarskih odnosa. Ni sada ne će lako ići s realizacijom Milkovićevih (Pavelićevih) trazenja.

Poseban problem iskrsnut će uslijed činjenice da je hrvatska vlada odlučila u Bern poslati novinara dr. Jurja Brozičevića u svojstvu redovitog dopisnika novinske agencije Croatia. Brozičević je bio zanimljiva osoba.[14] Prema njemačkim podatcima, rođen je 14. travnja 1907. u Karlovcu. Zbog neslaganja s politikom hrvatskih vlasti otišao je 1941. u Beč, gdje je kontaktirao s Glavnim uredom sigurnosti Reicha (Reichssicherheitshaupamt, RSHA), a početkom 1943. vratio se u Zagreb. U siječnju 1943. njemački su obavještajci biljezili da ga krugovi oko Lorkovića i Košaka, ali i Poglavnikova supruga Mara, zele poslati u Švicarsku, kako bi uspostavio veze sa Saveznicima, za slučaj njemačkog poraza. Hrvatska zeli i u toj situaciji imati osigurana leđa, pa će s njime poslati i zidova Davida Weissa. Brozičević surađuje s njemačkom obavještajnom sluzbom, ali ta suradnja nije iskrena i on je zapravo povezan s britanskom sluzbom Intelligence Service.[15]

Usporedno s time, Nijemci su biljezili kako ustaški vrh u Madrid kane poslati ustaškog bojnika Josipa Mrmića, časnika Poglavnikova tjelesnog zdruga i šefa personalnog odsjeka ustaške vojnice. On govori engleski, a prema Brozičevićevim tvrdnjama, hrvatska ga vlada šalje u glavni grad Španjolske da tamo uspostavi kontakte sa Saveznicima. Slične se nakane imaju i prema Portugalu i Švedskoj, ali osobe za vezu još nisu izabrane.[16]

Brozičević je, prema onomu što su sluzbenom Bernu priopćile hrvatske vlasti, također imao biti naslonjen na Stalno trgovinsko izaslanstvo NDH. Švicarskoj strani to nije bilo po volji, pa se pozvala na povredu načela uzajamnosti: hrvatska strana trazi puno više nego što je prvotno dogovoreno, i više osoblja nego što ga ima švicarski konzulat u Zagrebu.[17] Naravno, nije zapravo spor bio u neskladu glede brojnosti osoblja, jer hrvatske vlasti nisu priječile da Švicarska poveća broj osoblja svoga konzulata u Zagrebu (naprotiv, vršila je pritisak u smjeru da se on podigne na rang generalnoga konzulata!), nego su posrijedi bili politički razlozi. Zato se sluzbeni Bern odlučio posluziti vještim manevrom: hrvatskim je vlastima priopćeno da bi i Milković i Brozičević mogli dobiti švicarski pristanak, ako hrvatska vlada onemogući djelovanje agencije IPA (Internationale Presse-Agentur), koja je širila protušvicarske i proosovinske vijesti i komentare, a utemeljio ju je švicarski drzavljanin, novinar Franz Burri koji je u proljeće 1942. došao u Zagreb, gdje je uzivao otvorenu njemačku zaštitu.[18] Upravo ta snazna potpora njemačkih  nacionalsocijalističkih krugova Burriju činila je pitanje osjetljivim, pa je hrvatska strana morala voditi računa i tome. Problem je riješen kompromisom nakon Milkovićeva sastanka s novim ministrom vanjskih poslova dr. Milom Budakom i njemačkim poslanikom Siegfriedom Kascheom, odrzanim u svibnju 1943. godine. Hrvatske su vlasti izišle ususret Bernu time što su na mjesec dana zabranile djelovanje agencije IPA. Ona je kasnije ipak nastavila djelovati, ali uz uvjet da ne napada Švicarsku i njezinu politiku, pa je to postignuće švicarska diplomacija smatrala svojim krupnim uspjehom.[19]

Brozičević je, prema njemačkim podatcima iz lipnja 1943., u Švicarsku otputovao u društvu s konzulom Kaestlijem.[20] Milkovićeva izvješća koja donosimo u prilogu, međutim, govore da je već nekoliko mjeseci ranije stigao iz Beča. U izvješćima predstavnicima HSS-a u Londonu, Stjepan Jakšeković u lipnju i srpnju 1943. piše kako je Brozičević (sic!) intimni suradnik ministra Lorkovića i glavnog ravnatelja (kasnije ministra) Josipa Cabasa, i kako ga je Milković "ubacio" kao svog pouzdanika u jugoslavensko poslanstvo u Bernu.[21]

Dok su njemački obavještajci stalno sumnjičili Brozičevića da je zapravo agent britanske obavještajne sluzbe, Milkovićeva izvješća pokazuju da je između njega i Brozičevića suradnja bila više nego dobra. No, kasnije su se, prema nekim podatcima, ipak sukobili, ali razlog tog sukoba nije sasvim jasan. Po svemu sudeći, Brozičević se na poziv iz Zagreba odbio vratiti u domovinu, te je sredinom 1945. preselio u Francusku.[22] U svakom slučaju, dok je izvještavao iz Švicarske, njegova su izvješća, prema svjedočenju ministra vanjskih poslova Alajbegovića, dostavljana Paveliću.[23]

Unatoč tome što je nekako premošten spor oko Burrija i Brozičevića, aktivnost J. Milkovića, koja je svjedočila o nastojanju NDH da na neutralnome, švicarskom terenu paralizira djelatnost jugoslavenske propagande i eventualno uspostavi kontakte sa Saveznicima, i dalje je bila trn u oku švicarskim vlastima. Generalni konzul Kaestli registrirao je kako je Milković svoju zadaću shvatio ustaški: prima velike svote novca, bavi se špijunazom (pa i nadziranjem vlastitih suradnika), a nastoji djelatnost Stalnoga trgovinskog izaslanstva razgranati i na drugim područjima.[24]

U tajnome izvješću Bernu, Kaestli je 27. svibnja 1943. podsjetio na svoj povjerljivi dopis od 30. ozujka te godine, u kome se javljalo o navodnim Pavelićevim pripremama za odlaskom u Švicarsku, upravo u Zürich. O tome je generalni konzul u međuvremenu izvješćivao i usmeno. Gestapo sada, piše Kaestli krajem svibnja, širi glasine da je njegov (Kaestlijev) nedavni put u Švicarsku uslijedio u dogovoru s Pavelićem: budući da je poglavniku uskraćena viza u samome konzulatu u Zagrebu, Kaestli je problem trebao osobno riješiti u Bernu. Tim glasinama Nijemci hoće pripremiti javnost na uklanjanje Pavelića i preuzimanje vlasti u Hrvatskoj. No, njemački ugled drastično je opao i hrvatska javnost takvo rješenje ne bi rado gledala.[25]

 

Nastavlja se

 

Tomislav Jonjić


[1] Zanimljivo je primijetiti da je Milković nakon povratka iz emigracije dobio namještenje u Hrvatskoj enciklopediji u kojoj je vaznu ulogu imao Senjanin Pavao Tijan (1908.-1997.).

[2] Zvonimir Cihlar (Zagreb, vjerojatno 1918. – Škofja Loka, 1945.), sin knjizevnika i publicista Milutina Cihlara Nehajeva, namještenik MVP-a NDH. Doktorirao pravo u Padovi 1943. godine. Tijekom 1944./45. posredovao u navodnim Pavelićevim kontaktima sa sovjetskom vladom. Izručen iz Austrije Jugoslaviji u svibnju 1945. i s nizom visokih duznosnika NDH strijeljan kod Škofje Loke 25. svibnja 1945., na dan kad se obiljezavao toboznji rođendan Josipa Broza. (J. JAREB, 1995, 10. Opš. o Cihlaru v. u: J. HORVAT, 1989, passim.) Kako je poznato iz drugih izvora, Cihlar je samostalno ili u pratnji predsjednika vlade odnosno ministra vanjskih poslova 1943.-1945. posjetio niz europskih drzava. Je li točna tvrdnja da je ne samo u proljeće 1945. nego i ranije putovao u Švicarsku, tek treba istraziti.

[3] HDA, Arhiv H. Helma, k. 18, sv. Engleska obavještajna sluzba (K-P), br. 80 – Miloš Nešić

[4] "Zapisnik o saslušanju Dr.-a Mile Budaka, sastavljen kod Odjela Zaštite Naroda za Zagreb, dne 24. maja 1945. g.", u: I. PETRINOVIĆ, 2002, nepagin.

[5] T. JONJIĆ, 1999, 276. Usp. Kaestlijevo izvješće od 8. prosinca 1942. u: K. A. DELEZE, 1998, 101-102.

[6] P. CINDRIĆ, 1997, 362, tvrdi da je Z. Smrekar u Stalnome trgovinskom izaslanstvu u Zürichu radila od kraja 1942. do studenoga 1943, kad se vratila u Zagreb zbog sukoba s Milkovićem. Tvrdnja je svakako problematične točnosti, budući da ovo Kaestlijevo izvješće Bernu sugerira da se u siječnju 1943. dolazak Z. Smrekar u Zürich tek nagovještavao kao mogućnost, dok iz pisma Clemensa Diedericha hrvatskom poslaniku u Njemačkoj, dr. M. Budaku, proizlazi kako je ona sredinom prosinca 1942. bila još uvijek voditeljica kulturnog odjela hrvatskoga generalnoga konzulata u Beču. (HDA, Osobni fond Mile Budaka, k. 3, sv. 6.1, br. 63.)

[7] K. A. DELEZE, 1998, 102.

[8] BAR, E 2400 Zagreb, Bd. 4, Geschäftsbericht 1942-1943, 47.-48; T. JONJIĆ, 1999, 276; K. A. DELEZE, 1998, 102-103. Švicarska u to doba nije imala zasebno ministarstvo vanjskih poslova, nego je u sklopu vlade (Bundesrat) postojao Eidgenössisches Politisches Departement – Savezni politički departman, u sastavu koga je bio Odjel za vanjske poslove (Abteilung für Auswärtiges).

[9] K. A. DELEZE, 1998, 103.

[10] V. Raić, koji je u Švicarskoj dulje boravio tek nakon kolovoza 1944., pa o prethodnom razdoblju moze ozbiljno samo nagađati, smatra da je "D. Milković" (sic!) bio nedorastao svom polozaju, i da mu je jedina preporuka bila ta da je bio ustaša i pritom jedno vrijeme i Pavelićev tajnik. U svome pamfletu prepunom faktografskih pogrješaka i domišljanja, s naglašenim animozitetom prema ustašama, on ističe kako je u Švicarsku trebalo poslati čovjeka "neopterećena rezimskim teretom", ali ne objašnjava zašto bi Paskijević-Ćikara bio "trgovački spreman, ali nimalo politički prikladan", odnosno, kakva se to "politička prikladnost" trebala traziti. Također Raić ne konkretizira, kakve bi po njegovu mišljenju političke poglede trebao zastupati sluzbeni predstavnik Hrvatske u situaciji kad je, po njegovim riječima, "neobično (...) bilo teško, da ne kazem nemoguće, za rata promicati hrvatske narodne teznje" i kad je Švicarska, skupa s Velikom Britanijom i SAD-om stajala na stanovištu koje je "nuzno" skučavalo sve hrvatske akcije, jer: "nije se moglo [smjelo, op. T. J.] postaviti pitanje podjele Jugoslavije". (V. A. RAIĆ, 1960., 38., 32.-33.) Drugim riječima, usporedno s kritikom Milkovićeve nesposobnosti, Raić nehotice priznaje da su još vazniji uzroci neuspjeha hrvatske diplomacije bili negdje drugdje: u činjenici da je strana koja je iz rata izišla kao pobjednik unaprijed i bezuvjetno zagovarala obnovu Jugoslavije, bez obzira na rezim koji će tom drzavom vladati.

[11] J. JAREB, 1994, 416.

[12] BAR, E 2400 Zagreb, Bd. 4, Geschäftsbericht 1942-1943, 47.-48; T. JONJIĆ, 1999, 276.

[13] K. A. DELEZE, 1998, 103.

[14] Njegovo se ime pojavljuje u više oblika, pa ga i sam Milković piše Brozičević i Brozičević. Kaestli u svojim izvješćima spominje Brozičevića, Brozičevića i Brozinčevića, dok Raić, koji također tvrdi da ga je poznavao, piše Brozičević, ali objavljuje i Juretićevo pismo koje spominje Bozičevića. (V. A. RAIĆ, 1960, 34, 54.) Njemački obavještajci, kako proizlazi iz Helmova arhiva, govore o dr. Georgu Brozičeviću. Jakšeković dosljedno i bez iznimke izvješćuje o Brozičeviću, dok je Boban pogrješno preuzeo tvrdnju da mu je ime Srećko Brozičević (Lj. BOBAN, 1985, 127, 130, 137, 499.) Ona vrlo vjerojatno potječe iz pogrješke u zapisniku o saslušanju ministra vanjskih poslova Mehmeda Alajbegovića. (Usp. B. KRIZMAN, 1983, II, 49.) Nije jasno je li pogriješio sâm Alajbegović, ili pogrješku valja pripisati zapisničaru. U svakom slučaju, ni Krizmanu nije poznato da Brozičeviću prezime mozda ne glasi Brozičević, ali da mu ime zasigurno nije Srećko. Osoba s tim imenom ne spominje se ni u jednom od objavljenih pregleda hrvatskog novinstva, a ovdje se priklanjamo obliku Brozičević.

[15] HDA, Arhiv H. Helma, k. 1, sv. 3 – Spisak lica agentske kartoteke iz arhive Hansa Helma: Njemačka obavještajna sluzba, br. 1 – Brozičević dr. Georg.

[16] HDA, Arhiv H. Helma, k. 1, sv. 3 – Spisak lica agentske kartoteke iz arhive Hansa Helma: Njemačka obavještajna sluzba, br. 113 – Mrmić, Josip.

[17] T. JONJIĆ, 1999, 276-277. Stjepan Gazi je vjerojatno pretjerivao kad se 18. travnja 1942. u pismu Iliji Jukiću, pomoćniku ministra vanjskih poslova u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi, zalio na neriješen status svoj i svojih kolega, dodajući da "u hrv. trg. delegaciji u Zürichu ima 15 naših kolega, studenata i polustudenata s titulama savjetnika i sekretara, dok smo mi dnevničari-zvaničnici već skoro dvije godine..." (Lj. BOBAN, 1985, 57-58.) No, osam dana ranije i jugoslavenski je generalni konzul Đuričić tvrdio da je "u Zürichu u kancelariji Hrvatskog Generalnog Konsula Paskijevića zaposleno 14 nameštenika Hrvata" (Lj. BOBAN, 1988, I, 100.)

[18] Franz Burri (1901.-1987.), švicarski novinar, još iz prijeratnog razdoblja simpatizer nacionalsocijalističkog pokreta i predsjednik Saveza Švicaraca u Velikoj Njemačkoj (Bund der Schweizer im Grossdeutschland). U Luzernu sredinom tridesetih godina 20. stoljeća utemeljio Međunarodnu novinsku agenciju (Internationale Presse-Agentur) koja je 1938. zabranjena, pa je sjedište prebacila u Beč. Burri je prvi Švicarac komu je 1943. oduzeto švicarsko drzavljanstvo. U odsutnosti je 1942. osuđen na pet, a nakon rata na 20 godina tamnice koju je dijelom i izdrzao. (G. EGLOFF, 2011.)

[19] T. JONJIĆ, 1999., 277. Problemom Burrija i njegove agencije u kontekstu švicarskohrvatsko- njemačkih odnosa bavile su se švicarske savezne vlasti i nakon rata, u izvješću o protudemokratskim aktivnostima koje su se ticale Švicarske u razdoblju od 1939. do 1945., što ga je vlada (Savezno vijeće) podnijela Saveznoj skupštini pred kraj 1945. godine. Usp. "Rapport du Conseil fédéral a l'Assemblée fédérale concernant l'activité antidémocratique exercée par des Suisses et des étrangeres en relation avec la période de guerre de 1939 a 1945 (motion Boerlin), Premiere partie (du 28 décembre 1945.)", Feuille fédérale, 98/1946, Vol. I, Nr.1, Berne, 1946, passim.

[20] HDA, Arhiv H. Helma, k. 18, sv. Engleska obavještajna sluzba K – P, br. 1 – Kaestli dr. Frederic. Ti podatci se ponavljaju i u već citiranim Helmovim dokumentima koji se odnose na Brozičevića.

[21] LJ. BOBAN, 1985, 127, 130.

[22] T. JONJIĆ, 1999, 277-278; V. A RAIĆ, 1960, 54.

[23] B. KRIZMAN, 1983, II, 49.

[24] BAR, E 2400 Zagreb, Bd. 4, Geschäftsbericht 1942-1943, 47-48; T. JONJIĆ, 1999, 276.

[25] DoDiS, Bd. 14, dok. 360, str. 1146-1147.



Vezani članci:

-Tomislav Jonjić: O pokušaju osnivanja Hrvatskog komiteta u Švicarskoj 1943. (I.dio)

-Tomislav Jonjić: O pokušaju osnivanja Hrvatskog komiteta u Švicarskoj 1943. (II.dio)


Share
0