Osvrt na knjigu Charlesa R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni /Vojna povijest, 1992.-1994./, s engleskoga preveo Zoran Bošnjak, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2004., 288 str. (VII.dio)

 

I travanjski muslimanski napad na Kiseljak i okolicu razvijao se uglavnom u skladu s ranijim hrvatskim obavještajnim procjenama; iako su snage ABiH već otprije djelovale i istočno i južno od grada, ofenziva sredinom travnja ograničila se na napad iz smjera sjeveroistoka s ciljem zauzimanja šireg područja Svinjareva i Gomionice te presjecanja ceste Busovača - Kiseljak na obližnjem raskrižju (što im nije pošlo za rukom u siječnju), kako bi - povezujući muslimanske snage u području Višnjice -već izoliranu kiseljačku enklavu podijelili u dva dijela i time odsjekli snage HVO-a u Fojnici. Nakon što je započeo snažan muslimanski napad na viteško i busovačko područje, zapovjednik OZSB naredio je 17. travnja ujutro zapovjedniku brigade "Ban Josip Jelačić" da se pripremi za preventivni napad na neprijateljske položaje oko Gomionice i Svinjareva te za blokadu i zauzimanje sela za koja je predviđeno da će ih ABiH koristiti u razvijanju napada; dramatično su pritom zazvučale upućene mu riječi da "ima na umu kako životi Hrvata u lašvanskom području ovise o vašoj misiji. Pokažete li nedostatak odlučnosti, ovo bi se područje za sve moglo pretvoriti u zajedničku grobnicu." Pa iako, po Shraderu, nije uspio započeti taj preventivni napad, upravo zahvaljujući razrađenoj strategiji aktivne obrane HVO je mogao 18. travnja relativno brzo zaustaviti muslimanski napad na području Gomionice i već spomenute glavne prometnice Busovača - Kiseljak te je ogorčena bitka nastavljena i sljedećih dana, pri čemu su hrvatske snage, snažno odgovarajući na agresiju, iz jasnih vojnih razloga provele čišćenje muslimanskih uporišta u nizu sela s obje strane ceste, pri čemu je bilo stradavanja civila i kuća, što su - kaže istraživač - jedva dočekali strani promatrači da ih optuže za "etničko čišćenje". Upravo zahvaljujući odlučnim hrvatskim protunapadima, ABiH za travanjskih sukoba nije uspjela ostvariti niti jedan od postavljenih ciljeva na kiseljačkom području, ali će u sljedećim mjesecima ponovno pokušati.



Plan ABiH za travanjsku ofenzivu 1993. uključivao je i uklanjanje hrvatskih vojnih snaga na području Zenice, kao i progon hrvatskih žitelja iz grada i okolice. Taj je masovni ratni zločin - najavljen 15. travnja prije spomenutom otmicom tamošnjeg visokog hrvatskog časnika, a započet 17. travnja potpunom agresijom - i počinjen uništenjem dviju, još formirajućih brigada HVO-a i snaga HOS-a u Zenici, otvaranjem sabirnih logora za vojno sposobne Hrvate, priređivanjem montiranih suđenja "za oružanu pobunu", protjerivanjem većine hrvatskoga pučanstva te temeljitim i planskim uništavanjem okolnih hrvatskih sela. Uz to, brojčano izrazito nadmoćni Muslimani prekinuli su i komunikaciju izmeHrvata na sjevernom području Žepča i okolice te onih u Lašvanskoj dolini. I premda su hrvatski vojnici i civili u području Viteza, Busovače i Kiseljaka tada trpjeli žestoke muslimanske napade, upravo su na zeničkom području bosanskim Hrvatima naneseni najteži udarci koji su ih se snažno dojmili, dok su se Muslimani nakon svega od tada mogli "pohvaliti" da je Zenica sada njihovo najjače srednjobosansko uporište.

Strašno je pritom zazvučala izjava pristranih europskih promatrača, ističe pisac, koji su nakon posjete razrušenim i raseljenim hrvatskim selima u okolici Zenice mirne duše izjavili da je "šteta manja (sic!) od očekivane", no nisu dakako u isto vrijeme, zajedno s UN-ovim mirovnjacima i Izetbegovićevim ljudima, zaboravili smjesta osuditi HVO za nekoliko granata koje su 19. travnja pale na središte grada nanijevši civilne žrtve, iako ni tada ni kasnije nije nedvojbeno dokazano s čijih su položaja ispaljene. Inače, kao što pokazuje razvoj zbivanja izvan glavnih napadnutih područja Zenice, Viteza, Busovače i Kiseljaka, obavještajna služba HVO-a bila je u pravu i u procjeni da muslimanska ABiH s pomagačima u okolnim područjima Travnika, Novog Travnika, Žepča, Zavidovića, Novog Šehera, Vareša i Sarajeva tada još ne će izravno napasti hrvatske snage već će ondje - unatoč prisutnih obostrano velikih napetosti, provokacija i teških incidenata (kao što je npr. skandalozno muslimansko izbacivanje preko stotinu hrvatskih ranjenika iz travničke bolnice, nakon čega su prebačeni u legendarnu improviziranu franjevačku bolnicu u crkvi u Novoj Biloj) - u travnju proračunato održavati postojeće stanje, kako bi mogla usredotočiti svoje snage na glavne ciljeve i kako eventualno ne bi ugrozila zajedničke crte obrane prema Srbima, koje su i ovako bile oslabljene muslimanskim pregrupiranjem prema hrvatskim snagama.

Važno je, smatram, donijeti Shraderov zaključak o stanju nakon muslimanske ofenzive potkraj travnja 1993.: "ABiH je vrlo ozbiljno podcijenila sposobnost i odlučnost snaga HVO-a da se odupru travanjskoj ofenzivi. Sukladno tome muslimansko je vodstvo najvjerojatnije predviđalo brz i potpun poraz vojnog dijela HVO-a, nakon čega je imalo uslijediti čišćenje područja Vitez - Busovača - Kiseljak - Zenica za naseljavanje muslimanskih prognanika; međutim, sve se to naposljetku pretvorilo u vrlo ozbiljnu bitku. Unatoč tome što je vojnom osoblju HVO-a, kao i hrvatskom civilnom pučanstvu, nanijela ozbiljne gubitke, još je važnije da ABiH nije uspjela ostvariti nijedan postavljeni glavni cilj. Agresivna djelatna obrana HVO-a - uključujući i selektivnu uporabu preventivnih i neočekivanih napada, protunavala i operacija čišćenja - zaustavila je muslimansko napredovanje kod Viteza, Busovače i Kiseljaka.

Obrambeno djelovanje HVO-a - osim u slučaju Ahmića - nanijelo je ozbiljnu, ali ne i prekomjernu štetu muslimanskoj imovini i ljudstvu. Na kraju mjeseca, dvije sukobljene strane i dalje su se suočavale na crtama sjeverno i južno od vitalne ceste Travnik - Kiseljak i oko nekoliko manjih muslimanskih enklava u dolini Lašve, ali tvornica eksploziva SPS u Vitezu ostala je u hrvatskim rukama, dvije hrvatske enklave ostale su netaknute, a stanovništvo, što je činilo glavninu hrvatske zajednice u srednjoj Bosni, nastavilo je obitavati u svojim kućama i baviti se svojim poslovima. Za ostvarenje ambicija Muslimana u tom području nužne postaju daljnje operacije.

"Nakon što nije uspjela ukloniti hrvatske branitelje i zauzeti ključne hrvatske enklave u srednjoj Bosni u travnju, ABiH je pregrupirala svoje snage i tijekom svibnja i lipnja započela, a u srpnju i kolovozu nastavila sustavnu i trajnu kampanju smanjivanja hrvatskih uporišta, napadajući ključne točke na njihovim obrubima. O tome te o muslimanskom zauzimanju Travnika, najvećeg dijela općine Novi Travnik, Kaknja, Fojnice i još nekih hrvatskih područja u srednjoj Bosni, kao i Bugojna, Uskoplja, Konjica i Jablanice na jugu - prigodom kojeg je muslimanskog zločinačkog pothvata iz svojih domova protjerano preko sto tisuća Hrvata - Shrader progovara u poglavljima "Nastavak muslimanske ofenzive, svibanj - lipanj 1993." (str. 191-209) i "Nastavak muslimanske ofenzive, srpanj - kolovoz 1993." (str. 210-227). Sudeći po događajima koji su uslijedili, pristanak muslimanske strane na privremeni prekid vatre u Lašvanskoj dolini, na zagrebački sporazum Boban - Izetbegović, sukladan nikad oživotvorenom Vance-Owenovom mirovnom planu, na obnovu veza vojnog vrha ABiH i HVO-a, kao i na prestanak borbi i razdvajanje snaga, bio je samo lukav taktički potez sarajevskih vlastodržaca.

U tom su sklopu, kaže autor, veoma zanimljivi Blaškićevi dojmovi o tadašnjoj muslimanskoj pomirljivosti, koji je, bivajući nazočan sastanku obaju glavnih stožera na čelu s generalima Milivojem Petkovićem i Seferom Halilovićem 21. travnja, o njihovim oficirima potom zabilježio da su: ". ili potpuno sišli s uma, pa se slagali sa svim postavljenim zahtjevima, ili više nisu bili u stanju kontrolirati vlastite akcije, pa su prihvaćali sve samo da stvore prostor za novi napad, za napad od kojeg neće odustati". Pa iako su s obje strane izdane zapovijedi o poštivanju primirja, međusobna mržnja i naglašeni emotivni naboj zbog tek proživljenih bojeva i pretrpljenih žrtava, kao i toliko prisutni nedostatak stege i nadzora u njih, otežavali su primjenu sporazuma o prekidu vatre, tako da je u narednim danima i tjednima zabilježen cijeli niz njegova kršenja, a ponašanje muslimanskih oružanih snaga na terenu upozoravalo je Hrvate da neprijatelj nije odustao od svojih agresivnih namjera.

Shrader u tom smislu upozorava na Blaškićevu procjenu muslimanskih namjera s početka svibnja 1993. što ju je u izvješću uputio vlastima Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i Glavnom stožeru HVO-a, u kojoj ovaj ocjenjuje da stanje na terenu obilježava "otvoreno neprijateljsko djelovanje snaga 7. mehanizirane brigade MOS-a i drugih ekstremističkih snaga s jasnim ciljem da se poravnaju računi s Hrvatima u području Lašve" pa zaključuje kako Muslimani "čekaju materijal i značajnu logističku potporu, a u međuvremenu pojačavaju snajpersku vatru, paljenje hrvatskih kuća i provokacije sračunate na izazivanje snažnog odgovora naših snaga te koriste streljivo koliko je god to moguće". Zapovjednik OZSB potom naglašava kako ABiH ozbiljno očekuje da se "obavi posao u Konjicu i onda pregrupira snage i, preko Fojnice, napadne Kiseljak, Kreševo i Busovaču" s obzirom da ona namjerava "preuzeti potpunu kontrolu nad hrvatskim krajevima u lašvanskom području, a posebice uspostaviti nadzor nad područjem Kiseljak - Busovača i nad Vitezom, s tim da je prioritet preuzimanje Busovače.

Ako muslimanske oružane snage postignu svoje ciljeve, onda će, na jednoj strani, povezati snage na crti Konjic - Gornji Vakuf (Uskoplje) - Bugojno sa snagama raspoređenima u području Visoko - Kakanj i Zenica, na drugoj, te tako potpuno blokirati i odsjeći Hrvate u Kaknju, Varešu i Žepču." Žaleći se na nedostatak ljudstva i oružja, veliku duljinu obrambenih crta i na rascjepkanost hrvatskih snaga, upozorava i da muslimanske snage na području srednje Bosne pod vodstvom Trećeg korpusa u Zenici uključuju 15 brdsko-planinskih brigada te različite paravojne postrojbe poput "Zelene legije", "Patriotske lige" i mudžahedina, a također imaju pomoć dijelova Prvog i Drugog korpusa. Protivničke snage ocjenjuje kao slabo opremljene i frustrirane zbog travanjskog neuspjeha na lašvanskom području, ali stoga i visoko motivirane za nastavak ofenzive, upozoravajući i na muslimansku medijsku kampanju protiv Hrvata, u kojoj same sebe uporno i lažno predstavljaju žrtvama. Na skori nastavak agresije, smatra Blaškić, upućuje i raspored muslimanskih snaga na terenu srednje Bosne, koje su većinom okrenute prema ključnim hrvatskim naseljima i snagama HVO-a, a ne prema Srbima, navodeći pritom i vjerojatne smjerove njihova napada na područjima Viteza, Busovače i Kiseljaka. Na muslimanske je ofenzivne namjere Blaškić u više navrata upozoravao i predstavnike stranih mirovnjaka i promatrača.

 

Mislav Lukšić

 

 

Share
0