Suđenje bivšim dužnosnicima komunističke tajne službe Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću pred višim zemaljskim sudom u Münchenu za sudioništvo u ubojstvu Stjepana Đurekovića 1983. godine, nastavljeno je čitanjem zahtjeva za azilom Krunoslava Pratesa.

U njemu je Prates ’70-ih godina pisao kako mu u Jugoslaviji prijeti progon. Naveo je i kako radi kod dr. Branka Jelića, kojeg je kasnije izdao radom za jugoslavensku UDBU. Predočeni su dokumenti koji su pokazali kako su dr. Jelić, Hrvatsko narodno vijeće i Njemačka država primili Pratesa na stan i hranu, dali mu posao i boravak, te kako je on kasnije izdao Branka i Ivana Jelića radeći za Josipa Perkovića i komunističku tajnu službu.

Hrvoje Prates, brat Krunoslava Pratesa, pravomoćno osuđenog na doživotnu zatvorsku kaznu 2008. zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića trebao je u ponedjeljak ponovno svjedočiti, no javio je kako se nalazi u bolnici u Wolfratshausenu. Sudac Dauster zatražio je liječničku potvrdu ili će, kako je rekao, cijelo sudsko vijeće krenuti prema bolnici vidjeti je li Hrvoje Prates ondje.

Hrvoje Prates je naime, zajedno s bratom Krunoslavom,  pronašao tijelo ubijenog Đurekovića a na dan  Đurekovićeva pogreba išao je s bratom na godišnji odmor na Mallorcu – što je ustvari bio sastanak s Perkovićem.

Na svjedočenju u ovom procesu, 17. studenog, Hrvoje Prates je na svako pitanje ponavljao: “Ne znam, ne sjećam se. Ne znam, bojim se”. Bio je uporan u tome da se ne sjeća i nakon što ga je sudac podsjećao na njegove ranije izjave. Upozoren je da daje lažni iskaz koji je kazneno djelo te da ako tako nastavi to ga vodi u zatvor.

Tada je, nakon pauze i razgovora s odvjetnikom, nastavio “ne sjećanjem”, no prisjetio se nekih nevažnih detalja poput toga da je prije tridesetak godina na auto-otpadu tražio dijelove za točno određeni tip automobila. Na pitanje suca čega se boji, Hrvoje Prates je tada rekao kako se boji tajnih službi i da se boji svega. Upozoren je da mora konkretizirati čega se točno boji, no njegov strah je ostao općenit.

Na ročištu 17. studenog rekao je kako se sastao s bratom prošli tjedan, no ni tog razgovora se nije mogao sjetiti. Njemački tužitelj ga je upozorio kako nije normalno da se ne može sjetiti da je vidio mrtvog čovjeka, ubijenog na tako brutalan način.

Enigma Milana Doriča "Hanzija"

Na ročištu jepročitana i policijska zabilješka o tome što je pronađeno u autu Stjepana Đurekovića 29.7.1983. Jedna od stvari o kojoj je obrana posebno tražila da se čita je potvrda o slanju paketa Milanu Doriču. Pretpostavlja se radi o knjigama jer je nađeno i pismo Stjepana Đurekovića za Doriča, koje Đureković  imao običaj poslati svakom naručitelju knjige.

Milan Dorič – “Hanzi” je glavni špijun kad su u pitanju atentati na hrvatske emigrante. Tako je i godinu dana prije atentata na Štedula bio u njegovoj kući. Špijunirao je Đuru Zagajskog, Luku Krajevića i Stjepana Đurekovića kratko prije atentata na njih. Dorič koji i danas živi u Njemačkoj se pojavljuje u dokumentarnom filmu Deutsche Welle “Ubojstvo u ime Tita” gdje pred sinom ubijenog Đure Zagajskog govori u kameru “Nitko nevin nije ubijen”.

Milan Dorič, rođen 1930. u Mariboru najdugovječniji je agent UDBe ikada. S  15 godina je angažiran od Gestapoa kada se ubacio u partizane u Sloveniji. Već tada je vodio još četiri druga suradnika Gestapoa. Gdje je Dorič bio od 1945. do 1954. nije jasno. No, 1954. se u Klagenfurtu prijavio austrijskim vlastima kao politički bjegunac iz Jugoslavije i zatražio politički azil. Nakon nekoliko godina Dorič je prešao u Njemačku gdje se povezuje s hrvatskom emigracijom, a za UDBA-u radi pod kodnim imenom “Hanzi”. Dorič je posebno bio aktivan oko logora  za političke emigrante u Zirndorfu, kroz koji su prolazili svi tražitelji azila iz tadašnje Jugoslavije.

Od UDBE je zadužio je čitav arsenal oružja, a slovenski istražitelj komunističkih sločina Roman Leljak otkrio je kako mu je jugoslavenska tajna služba isplatila oko milijun njemačkih maraka. Imao je 50-ak različitih identiteta, no zanimljivo je da se, iako Slovenac, uvijek predstavljao kao Hrvat. “Hanzi” je bio dvostruki agent – informirao je i njemački Savezni ured za zaštitu Ustava (BfV).

Pročitan Đurekovićev zapis

Na jučerašnjem ročištu pročitan je i zapis Stjepana Đurekovića u kojem komentira apsurdne optužbe koje je jugoslavenski komunistički režim plasirao prvo neslužbeno, kasnije i službeno protiv njega.

-Tko god je nepodoban režimu optužuje se ili za kriminal ili za ustaštvo (ili četništvo) – ili oboje - ustvrdio je Đureković. Naveo je kako je to već počelo sa Stepincom koji je bio optuživan da je ustaša, a slične optužbe su bile i protiv Mačeka, Hebranga, Đilasa, Proljećara…

Na sličan je način, naveo je Đureković, režim je progonio istaknutog srbijanskog partizana i komunista Vladimir Dedijera (koji je kasnije objavio poznatu knjigu „Prilozi za biografiju Josipa Broza Tita“). Zanimljivo je, naveo je Đureković, kako se čak i istaknute disidente dr. Franju Tuđmana, inače Titova generala, i dr. Marka Veselicu optužilo za ustaštvo i zatvorilo.

Đureković je pisao i o svom slučaju gdje su režimske novine isprva donosile samo senzacionalne napise o pronevjeri i krađi, dok je službeno Ina tvrdila da je nije oštetio i da je sve uredno. U drugom i trećem valu tih napisa situacija se mijenja i tada službeno Republički sekretarijat iznosi kako je Đureković radio malverzacije kako je surađivao s “ustaškom emigracijom”. Lansirana je, zapisao je Đureković i najsenzacionalnija je vijest – da je preprodao tanker nafte.

Đureković je opisao kako zbog svoje pozicije (šef marketinga) ne samo da nije mogao prodavati naftu, već je objasnio i kolika je to glupost jer se tanker nafte ne može samo tako izgubiti – jer za njih postoji i međunarodno praćenje i evidencija.

U ovom, svojevrsnom Đurekovićevom posthumnom svjedočenju, opisan je način na koji se Komunistička partija Jugoslavije obračunavala s unutrašnjim neprijateljima i na koje ih je načine obilježavala i uništavala.

M.M.

Share
0