Novinarstvo je u Hrvatskoj odavno dotaklo dno. Žutilo i crna kronika svakodnevno se smješkaju sa stranica novina i portala, iako su te rubrike nekad davno bile smještene na kraju novina, portala ionako nije bilo.

Prostitucija novinarske struke u Hrvatskoj počela je onog trenutka kada su počele kapati Soroševe dotacije, kada su privatizirane najveće hrvatske medijske kuće poput Večernjeg lista, kad je Račan dopustio prodaju Slobodne Dalmacije i kada su kao gljive poslije kiše počele nicati takozvane udruge civilnog društva koje su u Račanovo i Mesićevo ime trebale rovariti protiv Hrvatske, jer oni još tada to nisu smjeli.

Postojanje takvog novinarstva i raznoraznih udruga bilo je financirano iz već spomenutih stranih fondova kao i od strane države, a najveći opus takvog djelovanja treba tražiti u činjenici kako se medijskom histerijom o takozvanim hrvatskim ratnim zločinima trebalo narod uvjeriti u zločinačku nakanu državnog rukovodstva na čelu s Franjom Tuđmanom. Drugim riječima, Hrvatsku je trebalo proglasiti državom nastalom na zločinima.

Nedavno je krovna novinarska asocijacija dobila novo rukovodstvo. Na čelu ove produžene ruke mržnje prema hrvatskoj državi našli su se Saša Leković i Slavica Lukić. Ako malo bolje zaoremo po djelatnosti ovog dvojca, dobit ćemo jasniju sliku zašto je Hrvatsko novinarsko društvo, koje je najmanje hrvatsko, a nije ni novinarsko, usput, sve više liči na sljedbu, a ne društvo, selekcijski pristupalo kada je pojedine novinare trebalo (o)braniti. Svježi je primjer slučaj Karoline Vidović Krišto koja je dobila otkaz na HRT-u radi verbalnog delikta i u čiju obranu je sad već bivši predsjednik HND-a Zdenko Duka stao tek u paketu kada je svojski trebalo braniti Elizabetu Gojan.

O Saši Lekoviću ne zna se puno, iako je novinar već preko 30 godina. Doznali smo da je istraživački slobodni novinar koji je stalni gost predavač na beogradskom Fakultetu za medije i komunikacije Univerziteta Singidunum. U službenim biografijama koje se mogu naći na internetu stoji da je Saša Leković radio i kao ratni reporter na području zapadne Slavonije, te da se bavio istraživanjima ratnih zločina. Nismo doznali na koji način se bavio ratnim zločinima, iako je simptomatično da je rođen u Pakracu, a svojedobno se pojavio na suđenju Merčepu u procesu poznatijem kao Pakračka poljana. Prema našim saznanjima tada nije teretio Merčepa, o čemu postoji i dokumentacija.

Međutim, ono što je možda najzanimljivije u njegovoj biografiji jest to da je 2003. u nakladničkoj kući Prometej zajedno s Ankicom Lepej objavio knjigu "Istina - savjest iznad bankarske tajne". U toj knjizi tematizira se slučaj „zviždanja“ Ankice Lepej koja je, suprotno svim poslovnim uzusima, 1998. objavila kako obitelj Tuđman na računima drži novac koji nije bio prijavljen javnosti. Podsjetimo, Ankica Lepej tada je poslužila oporbi koja je silom htjela na vlast. U narodu se htjelo stvoriti dojam kako je Tuđman despot koji krade gladnom narodu. Iako su to bila sredstva koja je Tuđman godinama skupljao od naknada za svoju publicističku djelatnost, oporbi je bilo bitno naći žrtveno janje koje će se umjesto njih isprsiti i prikazati tobožnju Tuđmanovu grabežljivost. Zanimljivo je također da je odmah po objavi spomenute knjige, Ankicu Lepej, Sašu Lekovića i Božu Rudeža, direktora nakladničke kuće Prometej, 26. 11. 2003. primio i ondašnji predsjednik Stjepan Mesić čemu svjedoči i podatak s njegove Internet stranice.

Inače, Božo Rudež je od 1986. do 1990. bio predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Grada Zagreba i pomoćnik ministra u Ministarstvu prosvjete i kulture RH, član je Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo, a posebnu ljubav gaji prema djelima i osobi Miroslava Krleže. To i ne bi bilo toliko sporno, s obzirom da je Krleža jedan od naših najvećih književnika, da nije na portalu autograf.hr Drage Pilsela u podkategorijama Osvrt dana i Književni ogledi napisao kako zahvaljujući HDZ-u od 1991.-1998. nije objavljena niti jedna Krležina knjiga, a čak ide i toliko daleko da zastupnike HDZ-a u Hrvatskom saboru optužuje da su htjeli Leksikografskom zavodu oduzeti ime našeg velikog književnika.

Možemo dakle reći da je prilično izvjesno zašto je Saša Leković izabran za predsjednika HND-a. Na stranu njegovo istraživačko novinarstvo i profesionalnost, što dokazuje i njegova biografija, ali ostaje osnovana sumnja da ga je na mjesto predsjednika poguralo upravo istraživanje ratnih zločina i objavljivanje spomenute knjige zajedno s Ankicom Lepej.

Slavica Lukić, pak, naširoko je poznata hrvatskoj javnosti. Ne toliko kao novinarka, već kao životna partnerica Milorada Pupovca. Ni to ne bi bilo ništa čudno, da to životno partnerstvo ne koincidira s novinarskom djelatnošću Slavice Lukić. Naime, ova se novinarka Jutarnjeg lista puno bavila takozvanim hrvatskim ratnim zločinima uporno radeći na kreiranju javnog mnijenja kako se u haškom pritvoru nalaze ratni zločinci – hrvatski generali. Sudeći po izjavama Milorada Pupovca koji Hrvatsku vojsku redovno počašćuje epitetima kako je napravila etničko čišćenje u Oluji, teško da je nastojanje Lukićke slučajno.

Nadalje, poznato je da je Slavica Lukić bliska s Dragom Hedlom, još jednim perom Jutarnjeg koji se posebno specijalizirao za slučaj Glavaš. U jednom svom tekstu Slavica Lukić je napisala kako će Branimir Glavaš postati žrtva pravosuđa ako Ustavni sud ne riješi njegovu žalbu na presudu. Glavaš je u to vrijeme tužio Hrvatsku Sudu u Strasbourgu zato jer je Ustavni sud njegovu žalbu držao u ladici i time mu nije omogućeno pravedno suđenje. Iako bi se nekom naivnom promatraču činilo kako Lukićeva zapravo brani Glavaša, to baš i nije tako. U tom tekstu ona doslovno kuka kako bi Glavaš ispao žrtva iako je već presuđeni ratni zločinac. Od kuda tolika zainteresiranost Slavice Lukić za Branimira Glavaša? Sumnjam da je slučajnost ako znamo da su zastupnici HDSSB-a u Saboru optužili Milorada Pupovca da je zajedno sa Ivom Sanaderom radio na političkom progonu Branimira Glavaša, te čak i u američkom State Departmentu povlačio to pitanje. Podsjetimo, Milorad Pupovac u to je vrijeme bio najvažniji koalicijski partner Ive Sanadera.

Slavica Lukić poznata je po još jednoj aferi. Bila je prva novinarka presuđena za javno sramoćenje u slučaju Medikol. Poslije nepravomoćne presude, diglo se cijelo novinarsko društvo, predsjednik Josipović i silna plejada boraca za ljudska prava. Prema nekim izvorima, Milorad Pupovac u tišini je odradio posao jer je, navodno, svojim uvjetovanjem, prisilio Milanovićevu vladu da promijeni sporni zakon po kojem je njegova životna partnerica nepravomoćno osuđena. Sprega novinarstva i politike? Možemo samo nagađati.

Koji zaključak možemo izvući nakon svega rečenoga i nakon poveznica svih spomenutih osoba? Možemo samo zaključiti kako je novinarska struka, poput mnogih stvari u ovoj državi duboko kontaminirana politikantstvom, podvalama i muljažama. Novo vodstvo HND-a zapravo je kontinuitet opasne politike koja radi na tome da se Hrvatsku kao državu opstruira i prikaže gorom nego što ona jest. Manipulacijom javnog mnijenja stvara se slika kaosa oko svega, branitelja, Oluje, kredita u švicarcima i mnogim drugim stvarima bitnim za ovo društvo. Kada bih parafrazirao Igora Peternela rekao bih sljedeće: Nataša Škaričić možda je lijevo ili opičena, ali sigurno ne bi plesala kako gazde iz politike sviraju. Iz tog razloga, jer je poštena, odustala je od utrke za mjesto predsjednice HND-a.

Možda su se napokon stvarno stekli uvjeti da Hrvatsko novinarsko društvo prirodno izdahne u aferama, makinacijama i umreženosti s politikom, a da samosvjesni novinari iniciraju osnivanje strukovnog udruženja slobodnih novinara, koji će stajati iza svojeg rada i koji neće biti na platnom spisku raznih građanskih udruga i mutnih političara. I što je najvažnije, koji će kritizirati svoju zemlju zbog negativnih pojava, ali neće im pasti na pamet da svoju državu denunciraju lažnim tezama. S obzirom da sve veći broj novinara istupa iz ovakvog HND-a, možda bi se stvorila kritična masa novinara koji bi tvorili novo strukovno udruženje. Za novinarstvo bazirano na moralu i etičkim načelima.

 

Tomislav Stipić