Tiranija je “liberalističkog” jednoumlja prožela čovječanstvo, te pod krinkom slobode, ljudskih prava i političke korektnosti, zabranjuje, onemogućuje i sprječava – sve – što nije u skladu s “liberalnim” svjetonazorom.

Kad se marksizam u ekonomiji pokazao neuporabljivim i neodrživim (uostalom, kao i Marx za života), umovi inficirani tom bolešću nisu dobro podnijeli njezin poraz te su zbili redove i kroz filozofiju prodrli u sve djelatnosti ljudskog intelektualnog djelovanja (osim prirodoslovnih znanosti) te to nazvali “humanističkim znanostima”, što je oksimoron. Taj se, sad “kulturni” marksizam, širio svijetom cijelo 20. stoljeće, dok, naposljetku, danas nije postao dominantan, a velika je ironija što je najkasnije zaživio u zemljama koje su imale komunizam. Jer, svi oni koji danas, primjerice u Hrvatskoj, marširaju ulicama boreći za prava raznih manjina, su pripadnici istih onih koji su prije 25 godina, i više, ubijali, zatvarali, mučili i progonili sve one koji su se drznuli promišljati ili govoriti drugačije od njih.

Dojučerašnji boljševici odjedanput postadođe jurišnici još većeg zla i ovoga puta napad na zdravo tkivo čovječanstva više nije ekonomsko, odnosno ideološko, već se napada biološki, moralno, prirodno i – (protu)naravno.

Na red je došla i Hrvatska, a vrhunac predstavlja, nakon raznih građanskih, zdravstvenih i spolnih odgoja, sad već zaustavljena protučovječna i protuintelektualna t.zv. reforma cjelokupnog obrazovanja. Ministar Šustar nije ni svjestan kakvu je bitku uspješno dobio, a dobio ju je na jedvite jade, jer rasprostranjenost liberalnog zla ima čvrste i duboke korijene po cijelom zapadu.

Za primjer će se uzeti Kalifornijsko sveučilište u Los Angelesu (University of California at Los Angeles), jedno od najprestižnijih američkih sveučilišta, trogodišnji studij engleskog jezika. Student koji je završio taj studij je „bachelor“, odnosno „baccalaureus“ t.j. prvostupnik engleskog jezika. Student koji želi navedenu diplomu, obavezan je slušati, između ostaloga, sljedeće predmete (kolegije): spolnost („gender studies“), rasne kolegije („race studies“), etničke kolegije („ethnicity studies“), kolegij o invalidnosti ili seksualnosti („disability or sexuality studies“), kolegij o imperijalnoj transnacionalnost ili post-kolonijalizmu („imperial transnational or post-colonial studies) i naposljetku – kolegij kritičke teorije („critical theory“). S druge strane, nije obvezan ni jedan kolegij o Shakespearu. Dakle, trogodišnji studij engleskoga jezika u SAD-u nema za obvezan predmet Shakespearea, no multikulturalne i marksističke gluposti budući prvostupnici engleskog jezika moraju odslušati i položiti.

Prosječnom Hrvatu nije poznato što se uči na tim izmišljenim kolegijima, no evo primjera. Kurikul Sveučilišta Columbia u New Yorku propisuje da „brucoši“ moraju odslušati kolegij iz Mozartove glazbe. Reakcija jedne studentice je bila sljedeća: „Zašto moram slušati ovog… Mozarta? Moj problem s kurikulom je što podržava pretpostavke bjelačke nadmoći i rasizma. Nema žena i ne-bijelaca.“ To je studentica „naučila“ na sličnim kolegijima, odnosno naučila je „ispravno“ misliti.

Svi predmeti klasičnog marksizma kroz te razne kolegije iz spolnosti, etniciteta, rodnosti i t.d., podučavaju studente da je relevantna povijest čovječanstva temeljena na rasizmu, šovinizmu, kolonijalizmu i imperijalizmu, da su sva ostvarenja ljudskog duha i uma bezvrijedna jer ne podržavaju i izražavaju ideje klasne, rodne, spolne, etničke i kulturne jednakosti. Dade se zaključiti da nije više stvar ravnopravnosti ili pak ateizma pod krinkom „sekularizma“, već se zahtijeva potpuna jednakost, biološka, intelektualna, moralna i psihološka jednakost. Tako je na najboljim američkim sveučilištima – može se samo nagađati kako je na onim manje boljim.

Usporedi li se dosadašnji hrvatski obrazovni sustav s ovim – ne ispada toliko loš. No, bitno je naglasiti da Jokićeva reforma nije neki partikularni i neovisni pokušaj inficiranja hrvatskog obrazovnog sustava neomarksističkim bludom, već globalni pokret, odnosno globalni problem, kojemu su se rijetke zemlje uspješno suprotstavile. Je li zaustavljanje i preinaka te nakaradne reforme dovoljno za spas zdravog hrvatskog tkiva, tek će vrijeme pokazati.

 

Mila Marušić