Čitao sam nedavno dva bizarna, polupismena politička dokumenta Srpske akademije znanosti i umjetnosti (na srpskom kratica SANU), poznate kao Memorandumi 1 i 2, koje u određenim krugovima zovu Narikača 1 i 2!

Osim što pokazuju zavidnu razinu nepismenosti, nepoznavanje činjenica, te lupetanje u stilu "domoljuba" Zorana Milanovića, pokazuju da je razina srpskih akademika gora čak i od hrvatskih! A to bi najvećem i najvažnijem narodu u Svemiru ("Kozmosu!") trebalo biti upozoravajuće. Poznato je naime što se događa kad se točka želi napuhati u nešto veliko... Tada nastaje 0!

Na žalost, za politiku ne treba ništa osim socijalne inteligencije štakora. Dakle, mizerna razina te srpske "šake jada" (citat Zoran Milanović) koja je u prvoj verziji uključivala: polupismenog pisca Antonija Isakovića, nadri-lingvistu Pavla Ivića, povjesničara umjetnosti Dejana Medakovića (rođen u Zagrebu, autor knjige "Srbi u Zagrebu"), ratnog huškača Vasilije Krestića (autora "mnogo lepe knjige" "Genocidom do Velike Hrvatske"), Mihajla Markovića, filozofa-četnika-marksistu i čestog gosta na korčulanskoj ljetnjoj marksističkoj školi "uništavanja" jastoga punjenih ćevapima, poznatog po izjavi da: "Srbija nije bila u ratu (1991.-1995.)", Dušana Kanazira, sina "Toše berberina", poznatog po lupetanju uoči raspada Jugoslavije: "Akademije je sklona da poveruje da je stradanjima i seobama srpskog naroda pod prinudom došao kraj!"...

Drugi Memorandum SANU, između ostalih, "sklepali" su Dobrica Ćosić, književnik partizan-četnik, predsjednik nepostojeće Jugoslavije, te Ljubomir Tadić pravnik i političar, otac "lepog" Borisa Tadića, predsjednika Srbije 2004.-2012. i kućnog prijatelja Ive Josipovića.

Oba Memoranduma primjer su teškog političkog rastrojstva izazvanog paranoičnim halucinacijama vrlo visoke (HD) rezolucije! Svi ti huškači/narikači prvo su Srbiju gurali u rat tvrdeći da je Srbija dobila sve ratove u posljednjih pet tisuća godina, a da su ustaše na spavanju pobile 10 milijuna Srba, te da bi posle smrti neprežaljenog, nesvrstanog, bravara – druga Tita – trebalo nešto poduzeti da Srbija opet bude velika i prosperitetna zemlja barem poput Rusije ili Kine (Memorandum 1).

Potom su, nakon što su izgubili nekoliko ratova (koje naravno nisu vodili!) i nakon što su bili bombardirani od strane NATO saveza (čega se nitko u Beogradu više ne sjeća! "Ne samo što ni'ko ne laže k'o Srbin, već ni'ko nema ni tak'u amneziju!"), počeli tražiti način kako da transformiraju tih nekoliko izgubljenih ratova u grandioznu pobjedu (Memorandum 2).

Memorandum 3, pak "maže se k'o nutella na buđav lebac" i treba svemu dati smisao. On je još u izradi, no dijelovi se mogu naći tu i tamo. Dakle, ta "šaka jada" (citat Zoran Milanović) dosjetila se nečeg bizarnog: napraviti Državu Srba, Hrvata i Srba, kao usavršenu varijantu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, odnosno Bravarove Jugoslavije.

Poanta je u tome da se Hrvati ("ti neosvešteni Srbi katoličke vere") stisnu između hrvatskog Srbina Milorada Pupovca, formalno stručnjaka za hrvatski jezik, no sa suštinskim razumijevanjem potrebe Srba za "komfornijom" državom, bosanskog Srbina Milorada Dodika iz tzv. Republike Srpske, te provjerenih Srba iz Beogradskog pašaluka – četnika Aleksandra Vučića i Tome Grobara Nikolića.

Takvim stiskom treba iscijediti Hrvatsku (očekuje se pomoć lojalnih Jugoslovena: Zorana Milanovića, Ive Josipovića, Vesne Pusić, Vesne Teršelić, Zorana Pusića, Stjepana Mesića, Ive Goldsteina, bucmastog izviđača i ljubitelja kazališta Vojska Obersnela, Olivera Frljića (Obersnelovog pobočnika u projektu "Rijeka srpska prestolnica kulture 2020."), Slavice Lukić (novinarka, žena Milorada Pupovca), Saše Lekovića (predsjednik Hrvatskog novinarskog društva koji ima ured u Beogradu! U HND-u je Slavica Lukić potpredsjednica!...

Tako bi nastala Država Srba, Hrvata i Srba koja bi uključivala: Republiku Srpsku Hrvatsku, Republiku Srpsku Bosnu i Hercegovinu i Republiku Srpsku Srbiju, odnosno sve ono najsrpskije što Srbi vide u košmaru svojih političkih fantazija.

Dok sam čitao tri Memoranduma, samo mi je padalo na pamet zašto se tzv. Republika Srpska nekad zvala Turska Hrvatska i zašto je Poglavnik Ante Pavelić planirao prebaciti glavni grad Nezavisne Države Hrvatske u Banjaluku?! A tamo danas nema Hrvata... A ima Srba, iako su ih Hrvati, prema srbijanskoj mitomaniji, zaklali 10 milijuna... A nema leševa, niti dokaza... A ima leševa Hrvata gdje god se kopa po Sloveniji...

Upravo zbog partizansko-četničkih likvidacija (četnici su abolirani 1944. i na Engleski zahtjev ušli su u partizanske redove! Srbi uvijek dobivaju ratove presvlačenjem uniformi u posljednjem činu!) Srbima ne treba Slovenija... Ni Kosovo... Ni Makedonija... U ovom trenutku dovoljno im je da izađu na "najsrpskije more na svetu...". Jadransko more... Ah...!

 

F. Perić