Posljednja ozbiljna država na “ovim prostorima” je bila Austro-Ugarska. “Ovim prostorima” znači na srednje-europskom kulturnom i civilizacijskom prostoru do Drine, a ne što bi radmani, milanovići, josipovići, ujdurovići i pusići nazivali “regijonom”, odnosno zemljama neprežaljene im Jugoslavije.

Ozbiljna država znači da se zakon poštivao i da je postojala pravna sigurnost. Kad bi se netko zapošljavao u državnoj upravi, točno je znao koliko će mu iznositi mirovina. Također, svaki dužnosnik, bilo mjesni ili županijski, odnosno u ondašnjim administrativnim inačicama, je znao kolika će mu biti mjesečna plaća, njemu i njegovim suradnicima i podređenima, no mnogi od tih dužnosnika su se odricali te plaće jer su takvu službu smatrali časnom dužnošću, a ne plaćenim poslom.

Austro-Ugarska država je bila troma i inertna, spora, ali je bila funkcionalna država i osim povremenih političkih pokušaja mađarizacije i germanizacije, Hrvati su u njoj bili zadovoljni i sigurni. Za ilustraciju, zemljišne knjige cijele te države (a bila je jako velika) su uređene u roku od dvije godine (!), a na tomu je radilo “samo” 200 ljudi. Hrvatska svoje zemljišne knjige nije sredila već 26 godina… a ljudi neznaju uopće hoće li imati mirovinu, a kamoli kolika će biti, dok je funkcija državnog službenika ili obnašatelja vlast isključivi temelj svakog političkog djelovanja. Eto, koliko smo napredni!

Nered, nerad, nedisciplinu, bezakonje, divljaštvo, pljačku, ozakonjeni kriminal, nesređenost – sve to baštinimo od 1918. godine, od Kraljevstva SHS pa do “Titove” Jugoslavije i, već je skoro stoljeće prošlo, a mi se i dalje nismo otrgnuli iz svega toga što se zajedničkim imenom može nazvati – samoupravljanjem. I zaista, kad gledamo s vremenskim odmakom, sama etimologija samo-upravljanja; kako se nešto upravlja bez posredstva čovjeka, samo po sebi, bez poslodavca, nalogodavca ili vođe?

Ta ideja, taj suludi koncept neukih i neobrazovanih revolucionaara, od Marxa do Tita i Kardelja, odgovorna je za najveće pljačke i najveća zla u povijesti čovječanstva, a mi dobri Hrvati još uvijek živimo u osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna, posjedujemo ogroman broj nekretnina, ne plaćamo porez, na bankovnim računima imamo milijarde, praktički besplatno zdravstvo i besplatno obrazovanje, razne subvencije i t.d. Ako smo nekoć bili radišan i marljiv narod, koji je čuvao i prehranjivao ogromno carstvo, danas više nismo – i imamo (ne)radne navike i mentalitet neuobičajan za Europu, odnosno zapadnu civilizaciju.

Mora se priznati - potpuno smo zaostali, našu političku scenu obilježavaju boljševistički ispadi, neupućenost u temeljne gospodarske i ekonomske (kapitalističke) pojmove, populističke izjave koje za cilj imaju podupiranje neradničkog mentaliteta. Kroz razne Jugoslavije, hrvatski je narod postao lijen, neodgovoran i nemaran. Naviku ispijanja kave, primjerice, baštinimo od Osmanlija, koji su, pokorivši i opljačkavši, sjedili, besposličarili i mudrovali do novog osvajanja. Kasnije, u komunizmu, nakon što se pobilo, zatvorilo i potjeralo sve “narodne neprijatelje”, živjelo se nauštrb države, no što svi zaboravljaju, nauštrb tadašnje SR Hrvatske i SR Slovenije, koje su jedine bile bogate zemlje među ostalim socijalističkim tvorevinama, muzeći i cijedeći državna poduzeća.

Žrtve rata i logora množile su se barem s tisuću kako bi se mogle zahtijevati ratne reparacije, spretno se iskorištavao hladni rat kako bi se dobivao novac od SAD-a. Malo je poznato da je preko 100 milijardi ondašnjih dolara iz Jugoslavije jednostavno nestalo, dakle, u najboljem je slučaju to bila trećina novca, dakle gotovog novca bez vrijednosti zemlje, imovine ili raznih obveznica i vrijednosnih papira. I unatoč ogromnom novcu koji se “pumpao” u tadašnje savezne institucije, od čega je većina završavala u Beogradu, ta se zločinačka tvorevina raspala, ne zbog nekakvog nacionalizma, već zbog nestašice “para”.

            Zato se kriptokomunisti tako nesmiljeno zalažu za INA-u i njezino tobožnje očuvanje, jer uopće nisu kadri shvatiti temelj funkcioniranja korporacija. INA-u treba što prije prodati, a razgovarati se može samo o tomu tko će biti većinski dioničar, jer, što je više dioničara, profit je veći; ostalo su socijalističke gluposti i populističke tlapnje. No, INA, kao i ostala velika poduzeća, također služi za pranje i izvlačenje novca, pa je i to razlog zašto se toliko grčevito nju političke strukture drže. Kao uostalom i za Podravku.

Nije ni čudo što mnogi tvrde da se u Jugoslaviji bolje živjelo. Zaista je, ako ste bili član Partije, rođak narodnog heroja (kojih je bilo beskonačno!) ili suradnik jedne od tajnih službi.. No, što je s bijedom kojoj su bile izložene Slavonija, Dalmacija, Lika, Hercegovina i Srijem– sve hrvatski krajevi – odnosno što je s bijedom potomaka domobrana, ustaša i drugih političkih nepodobnika koji se nisu mogli zaposliti, što je sa svima onima koji nisu pristajali uz zločinački jugoslavenski režim (a takvih je, čini se, bilo vrlo malo)?

S druge strane, nevoljko se govori o tomu da se ustajalo u 4 ujutro kako bi se uspjelo kupiti kava, šećer, brašno, deterdžent ili mlijeko? Što je sa stalnim nestašicama svega i svačega (sjetimo se razdoblja Milke Planinc) u trgovinama i marketima. Što je s beskrajnim odlascima u Trst kako bi se kupile te osnovne namirnice, svim graničnim dosjetkama i krijumčarenjima, potplaćivanjima carinika i ostalih službenika?

Hrvati su, kroz tih stotinu dugačkih godina, očito izgubili svaku dodirnicu sa stvarnošću. Laž, izgleda, ne spašava samo Srbina, nego i komunista, jer, a po tome se danas lako prepoznaje tko je usko povezan s bivšim sustavom, pripadnici velike političke opcije samo lažu, lupetaju, iskrivljuju činjenice i prikazuju ih kako oni žele oslanjajući se na zaboravnost i neobrazovanost naroda.

Narodu netko napokon mora pojasniti da je razdoblje samoupravljanja, nerada i lupetanja zauvijek završilo. Siromaštvo se ne iskorjenjuje nekakvim administrativnim reformama, mjerama i tko zna čim, već radom. Tko radi, taj ima – sukladno tomu – tko ne radi… To su Hrvati u Austro-Ugarskoj znali, kao i današnji Hrvati u iseljeništvu. Hrvati u Republici Hrvatskoj ne, pa zato nemaju. Čast iznimkama!

 

Josip Gajski

Share
0