Cilj novoga velikosrpskog projekta, ovaj put retorički prilagođena birokratskomu jeziku Europske unije, s naglaskom na stvaranje preduvjeta za slobodan protok ljudi, roba i kapitala te slobodnoga tržišta i carinske unije jest obuhvatiti područja, koja trenutno pripadaju Bosni i Hercegovini te albanskim državama - Kosovu i Albaniji

Dok se na međunarodnoj razini kristalizira novi postliberalistički poredak, a velike sile u javnosti ili pak dubokim podzemljima ratuju za novo pozicioniranje, u jugoistočnoj Europi, unatoč cijelom nizu neriješenih međudržavnih odnošaja, srbijanski predsjednik vlade Aleksandar Vučić prije nekoliko dana predao je austrijskom kancelaru Christianu Kernu svojevrsni nacrt srbijanskoga interesnoga područja koje Beograd naziva Zapadnim Balkanom. 

Cilj novoga velikosrpskog projekta, ovaj put retorički prilagođena birokratskom jeziku Europske unije, s naglaskom na stvaranje preduvjeta za slobodan protok ljudi, roba i kapitala te slobodnoga tržišta i carinske unije jest obuhvatiti područja, koja trenutno pripadaju Bosni i Hercegovini te albanskim državama - Kosovu i Albaniji.

 Zanimljivo je kako se u Vučićevu projektu nigdje izravno ne spominje Crna Gora, u kojoj je nedavno po pisanju britanskih medija skupina srpskih specijalaca i diverzanata, uz potporu Moskve, pokušala doduše ovaj put neuspješno izvesti državni udar.

>>

 U Vučićevu projektu nema ni Republike Hrvatske, što će posebno ražalostiti hrvatske orjunaše, koji su na različitim područjima, poput na primjer obrazovnoga sustava, filmske industrije, a posebice medija već odavno pripremili ulazak srpskih vojnih postrojba u Hrvatsku.

 Nu lukavi se Prečanin Vučić nije dao zavesti prividnim dodvoravanjem svojih hrvatskih slugana. Naime, on će poput nekadašnjega srbijanskog vođe Slobodana Miloševića najprije preuzeti sve konce vlasti u Srbiji i tek nakon osvajanja predsjedničkoga mandata krenuti u do sada manje razvidne operacije.

 Potporu za svoju novu velikosrpsku misiju potražio je posredno preko austrijskoga kancelara, inače proruskoga socijaldemokratskog političara, koji bi unutar Europske unije trebao stvoriti povoljnu klimu za još jedan velikosrpski projekt.

 Zanimljiv bi bio odgovor na pitanje - zašto se srbijanska politika, umjesto svoga prirodnoga povezivanja sa susjednim i sebi bliskim narodima pravoslavnoga svijeta, poput Rumunjske, Bugarske ili Grčke, već stoljeće i pol pokušava rasprostrti na svoje zapadne katoličke susjede, što uvijek rezultira sukobima, a samo u 20 stoljeću je na taj način pokrenula tri velika rata.

 Neposredne pak posljedice te velikosrpske megalomanije mogu se najbolje vidjeti na području Banata, Bačke i Srijema, koji su jednu vrstu kulturne autonomije, vojvodstva, iz nekadašnje južne Ugarske pretvorili nakon 1918. godine u teritorijalnu autonomiju, a nakon 1945. i u sastavni dio srbijanske države. 

 Dok su još 1918. godine, više od dvije trećine stanovništva na području tih pokrajina bili katolici, stotinu godinu nakon srbijanskoga zaposjedanja omjer je obrnut pa sad pravoslavnih Srba ima oko dvije trećine, dok je broj katolika desetkovan.

 Na nacionalnoj pak razini gotovo su potpuno s pozornice iskorijenjeni, etnički očišćeni, Nijemci, Hrvati i Rumunji dok se nekad brojno madžarsko stanovništvo djelomično ipak uspjelo održati.

 Jednako tako, ako ne još i gore prošle su nesrpske manjine na području pašalučke Srbije. Naime, ne samo da su Srbi, neposredno nakon povlačenja osmanske vlasti, uništili muslimansko i tursko pučanstvo, nego su i u dijelovima jugoistočne Srbiji sve do Niša, koji je inače bio bugarski grad, desetkovali tamošnje izvorno bugarsko stanovništvo, dok su u sjevernoistočnim dijelovima sustavno "čistili" rumunjske starosjeditelje.

 Srbi su jednako tako postupali i tijekom ratova devedesetih godina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Naime, dok su se Hrvati velebnim vojnim operacijama uspjeli osloboditi od te srpske pošasti, Srbi su na području BiH formirali svoju državu Republiku Srpsku, s čijeg su područja protjerali više od 90 posto hrvatskoga naroda. 

 Jednako tako su postupili i s muslimanskim stanovnicima Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovo etničko podrijetlo. 

 Stoga svi oni koji još i danas računaju na novo ujedinjenje sa Srbijom pa bilo ono i pod palicom novoga srpskog diktatora Aleksandra Vučića ne bi trebali zaboraviti iskustva iz vlastih nedavnih prošlosti.

 Ovo posebno vrijedi za hrvatski narod, koji svoju slobodu i suverenost ostvaruje u okviru Republike Hrvatske. 

 Upravo su zato orjunaški napadaji novcima iz državnoga proračuna usredotočeni na kulturni i nacionalni identitet hrvatske države.

 Tako sustavno organizirani napadaji ne dolaze samo iz orjunaških, već i iz Pupovčevih srpskih krugova, koji očito mafijaškim načelima sisaju novce iz hrvatske državne riznice.

 Koliko je još uvijek pogibeljan taj mafijaški udar na hrvatsku suverenost, svjedoči i navodno pismo ugledne njemačke političarke Doris Pack hrvatskom predsjedniku vlade Andreju Plenkoviću, u kojem mu prijetećim tonom zapovijeda da i ne pokušava dirati po svemu sudeći kriminalnu hobotnicu, koja pod nazivom HAVC-a pljačka novac iz državne blagajne. 

 Ovakav stav, pa bio on i od Prusa, kojima se sve više prigovara za stvaranje IV. Reicha, previše je i za jednu europsku Hrvatsku.

 Hrvatska, naime, osim partnera u EU ima i svoje strateške saveznike u NATO savezu, a to se savezništvo najbolje očitovalo u odnošajima s Washingtonom pa nema nikakva razloga da se to savezništvo još više i sustavnije ne produbi. Na korist i jednom i drugom partneru!

 

Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo