U ono se malo suvislih i vjerodostojnih (dakle, hrvatskih) medija i portala tijekom prošloga tjedna dosta novinara, kolumnista i inih komentatora i političkih analitičara oglasilo o, u najmanju ruku, sramotnom zviždanju i negodovanju povodom Predsjedničinog spomena uloge Katoličke crkve i svećenstva u pripajanju Istre Hrvatskoj. Ono što, pak, najviše čudi jest reakcija baš tih i takvih novinara, odnosno onih koji govore i pišu u ime (tihe) hrvatske većine.

>>

Prije svega, ako već govorimo o lažnim antifašistima, odnosno komunistima, mora se napomenuti da je najveći neprijatelj komunista i komunizma “buržoazija”, odnosno klasa koja ima kontrolu nad sredstvima za proizvodnju, izraženo pojmovljem marksizma.

Međutim, ono što nitko (iz neznanja ili straha) nije ustvrdio, jest činjenica da je “buržuj” ili “onaj tko kontrolira sredstva za proizvodnju” jednostavno – zemljoposjednik (veleposjednik). Na njih je mislio Marx, jer, samo vlasnik zemlje može biti vlasnik sredstava za proizvodnju, u svakom smislu, feudalnom, industrijskom ili kojem drugom. A tko je najveći zemljoposjednik na svijetu? Nitko drugi nego kršćanska crkva, bila ona pravoslavna, katolička ili protestantska. 1789. godine počinje pljačka i “revolucionarni” teror u Francuskoj; najviše su stradali katolički svećenici, a najviše je oteto crkvene imovine. 1917. godine i nakon se u Rusiji odvija najveća pljačka u povijesti čovječanstva – najviše je izgubila ruska pravoslavna crkva. 1945. počinje pljačka crkvene imovine u istočnom bloku pa tako i u Jugoslaviji. Dakle, u samoj je srži i jezgri marksizma/komunizma glavni neprijatelj – crkva – jer je zemljoposjednik. Komunistima je crkva ono što je kršćanima sotona/đavao.

Konkretizirajmo na primjeru Istre. Komunističko pravovjerje ne dopušta odstupanje od svojih kanona; kršćanstvo koristi teologiju kako bi učenje o Božjoj Riječi bilo prikladno za svako razdoblje za razliku od komunizma koji je od svoga začetka anakron, primjenjiv možda eventualno u bakreno doba. Svi se dobro sjećamo na kojim se lažima i bedastoćama temeljila komunistička Jugoslavija; zato je i potrajala ni 50 godina. Jedna od tih vrhunskih laži je i “pripojenje Istre” Hrvatskoj, koju su “zli ustaše prodali” Talijanima. Gdje su oni jakovine, markovine, budaci i bedaci da narodu nešto kažu o Rapalskom ugovoru 1920. te Rimskom iz 1924? Tko je Talijanima dao Istru? Poglavnik nije, jer nije bila u sastavu NDH kako bi je uopće mogao “dati”. Može li Hrvatski sabor ugovorom Italiji ustupiti pokrajinu Bavarsku? Nekako nema smislu, osim u komunističkoj propagandi.

S druge strane, Istra je ratni plijen, ali ne Hrvatske nego FNR Jugoslavije, “veliki uspjeh” druga Tita i njemu sličnih “secikesa”. Povratak Istre među “bratske narode i narodnosti” je zapravo jedino zbog čega su Hrvati u Istri mogli vjerovati u Jugoslaviju. Činjenicom, da je zaslugom velečasnog Bože Milanovića dokazano da su Hrvati većina u Istri i to nekoliko stoljeća, se ne treba zamarati. Komunisti se ničega ne drže “k’o pijan plota”, osim svojih mitova i laži (što podsjeća na jedan susjedan nam narod). Nadalje, kako će jedan lažni bravar, okružen šumskim razbojnicima, koji je umio izgovoriti suvislu rečenicu tek nakon dvije boce whiskija (!), bolje pregovarati s diplomatskom velesilom kao što je Italija? No, zato je imao prave antifašiste, hrvatske svećenike, odnosno u ono doba jedine preostale i preživjele intelektualce (ostali su pobijeni i potjerani). Usput, zaboravljaju svi istaknuti da je Istra prvobitno pala u talijanske ruke pod velikim zagovarateljima “jugoslavenskih bratskih naroda”, odnosno “tri plemena istog naroda”, Petrom, t.j. Aleksandrom Karađorđevićem.

Naposljetku, ako konkretiziramo još malo, treba podsjetiti na ubojstvo blaženog Miroslava Bulešića. Velečasni Bulešić je zaklan, oltar i zidovi su bili crveni, a krv je tekla do ulaza u crkvu (u Lanišću kraj Buzeta) i vratiju župnog ureda. Tom je događaju prisustvovala ondašnja “Narodna milicija”, dakle predstavnici države, koji nisu poduzeli ništa. Bulešić je također jedan od svećenika koji je pridonio pripojenju Istre Hrvatskoj. Sad se trebamo zamisliti; izravni potomci ubojica Miroslava Bulešića, ali i potomci onih koji su to promatrali (i nisu ni pokušali spriječiti) slušaju kako Predsjednica RH govori o doprinosu svećenstva glede pripojenja Istre Hrvatskoj – pa što će nego zviždati i negodovati?

Dakle, nema mjesta čuđenju. Isto tako, nema mjesta pomirbi; krvave mrlje ne ispire ni vrijeme.

 

L. C.