Jedno je voljeti svoj zavičaj ili svoju rodnu grudu, ponosno isticati pripadnost, odnosno znamenje svoga kraja, obilježavati i ponosno se prisjećati nekog minulog događaja značajnog za svoj zavičaj; druga je stvar, pak, autonomaškim ispadima i separatističkim težnjama podrivati ustavni poredak, u našem slučaju, Republike Hrvatske.

Osvrčući se na nedavno provedene referendume u Lombardiji i Venetu, europarlamentarac i bivši šef IDS-a, Ivan Jakovčić, je izjavio: “Taj model referenduma dobar je i za Hrvatsku. Postoje hrvatske regije, osim Istre tu su i neke druge regije, u kojima su aktivni pokreti za većom autonomijom. Pitajmo građane žele li ili ne veću autonomiju svojih regija”.

S druge strane: „Istra, Rijeka i Dalmacija talijanske su zemlje oduvijek“ - izjavljivao je bivši podpredsjednik talijanske vlade Gianfranco Fini novinaru SD-a Šenolu Selimoviću u intervju koji je objavljen 13. listopada 2004. godine. Pet godina kasnije, u ulozi Predsjednika zastupničkog doma talijanskog parlamenta, Gianfranco Fini je na još jednom skupu talijanskih ezula u Trstu izjavljivao da područja u Hrvatskoj i Sloveniji koja su Talijani napustili tijekom i poslije drugog svjetskog rata trebaju „oživjeti novim dobom talijanstva“. Te su zemlje dio „baštine nacionalnog identiteta“ isticao je Fini i poručio okupljenima da tamo „treba vratiti našu kulturu, vaše lijepo narječje, sjećanje na domovinu“.

2009. je godine u Trstu otvoren Muzej dalmatinske, riječke i istarske kulture. Grad Rijeka ima čak Arhiv i povijesni muzej Rijeke u Rimu, koji se bavi sudbinama nesretnih Hrvata talijanskog jezika (t.zv. Fijumani), koji su morali pobjeći pred Titovim odredima smrti, te „Vittoriale“ u mjestu Gardone, na Lago di Garda. Dakle, u ova mirnodopska vremena, vanjskopolitički se ciljevi ostvaraju prvenstveno – kulturom – što bi Hrvati, nakon svih teršeliča, pusića, radina, pupovaca, obuljenki i t.d. trebali shvatiti.

Moramo se zapitati: u čijem je interesu povećanje autonomije, recimo, u Istri? Je li to u interesu Istrana, odnosno istarskih Hrvata? Kad bi povećali autonomiju, ili jednoga dana postali nekakva vrst „samostalne“ tvorevine, kako bi Istra funkcionirala, od čega bi živjela? Tko bi omogućavao i pružao zdravstvenu, vojnu, policijsku, školsku, mirovinsku, lokalnu, sudsku i svaku drugu infrastrukturu? „Istrijani“? Dakle, takvo stanje bi koristilo isključivo Talijanima, koji određene hrvatske krajeve i gradove smatraju – talijanskima.

Tako s jedne strane imamo separatiste iz IDS-a, odnosno istarsku „cosa nostra“, poduprtu od strane SDP-a, kao perjanice protuhrvatskog djelovanja na domaćoj političkoj sceni, a s druge imamo talijanske pretenzije na hrvatski teritorij, koje zdušno potiču ove prvospomenute, a prije svega djeluju kroz kulturu te „skrb“ o manjinama.

U kolovozu 2017. godine su u Puli povodom obilježavanja 71. obljetnice eksplozije na Vargaroli (Vergaroli), gdje je poginuo velik broj nevinih Puljana, Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Pule te predstavnici Grada Pula, položili vijence na spomen-obilježje kod pulske Katedrale. Uz navedene, obilježavanju su nazočili predstavnici pulske Zajednice Talijana, konzulata Republike Italije te predstavnici Slobodne Općine Pula u egzilu. Povodom posjeta ovih posljednjih je HDZ-ov gradski zastupnik, Petar Ćurić, na sjednici pulskog vijeća, postavio sljedeća pitanja:

- što je to Slobodna Općina Pula u egzilu?

- kakav je to pravni subjekt, nekakva paralelna vlast Pule u Italiji?

- tko je pozvao iredentističku organizaciju na proslavu koja na svoje skupštine nosi tri zastave: zastavu Slobodne općine Pula u egzilu, talijansku državnu zastavu i zastavu Istarske županije na talijanskom jeziku?

- jesu li predstavnici gradskih vlasti svjesni političke odgovornosti koju obnašaju u ovoj državi, Republici Hrvatskoj?

Zadovoljavajuć odgovor od gradonačelnika, Borisa Miletića, nije dobio. Nadalje, slične „slobodne općine u egzilu“ imaju Zadar te Rijeka. Incident u Puli nije izoliran ni slučajan; naime, u lipnju ove godine je gradonačelnik Rijeke, Vojko Obersnel,  primio predstavnike „esula“ (izgnanika). Prijemu je nazočio i gradonačelnik „Libero Comune di Fiume“ (Slobodne općine Rijeka) Guido Brazzoduro! Kako je moguće da gradonačelnik hrvatskog grada primi gradonačelnika istog grada koji smatra da je Rijeka talijanski grad, odnosno koji Obersnela i suverenitet RH uopće ne priznaje?! U Zadru, s druge strane, je takvih pokušaja bilo, no oni su brzo srezani (možda jer je tamo državotvorna stranka na vlasti?).

Dakle, ne radi se o „skrbi“ o manjinama, ne radi se o kulturnom događaju ni o ljubavi spram rodnog grada ili kraja; događaji u Puli i Rijeci su ogledan primjer simbioze separatizma te interesa strane sile u čijem je nacionalnom interesu podupirati takav separatizam. Drugim riječima, radi se o veleizdaji i veleizdajničkom djelovanju. Pritom ne treba ništa zamjerati Talijanima; oni imaju svoje interese i svoja shvaćanja te će se sukladno njima ponašati, dok su „domaći“ ljudi, kao što su Miletić, Jakovčić i Obersnel, ili korisne budale ili agenti stranih sila. Što god bili, to što čine je kažnjivo prema važećim propisima i netko bi na to morao regirati.

 

Mila Marušić

Share
0