Upravo u vrijeme emitiranja ovog opskurnog  „Dnevnika“ srbijanske televizije u kojemu se iznose neviđene, monstruozne konstrukcije o „stradanju Srba i srpske djece“ u Vukovaru (20. studenoga 1991. u večernjim satima), a sve kako bi se prikrio masovni zločin genocida i satiranje ovog hrvatskog grada kakvo nije viđeno u poratnoj Europi, u hangaru na Ovčari (stočna farma u blizini Vukovara), 260 ranjenika i civila iz vukovarske bolnice, odbrojava svoje posljednje sate.

Među njima su i dvije žene. Jedna od njih je  trudnica Ružica koju su srpski „teritorijalci“ i četnici istoga dana uvukli u autobus s muškarcima određenim za strijeljanje tukući je i nazivajući „ustaškom kurvom“, jer su nakon identifikacije znali kako se radi o supruzi Davora Markobašića.

Egzekucija, taj završni krvavi čin, prepušten je četnicima i srpskim „teritorijalcima“. Njima je žrtve isporučio tadašnji gospodar života i smrti u ovom gradu, major „JNA“, komandant Operativne grupe Jug i najodgovornija osoba za sve što se tamo događalo, krvnik i ratni zločinac Veselin Šljivančanin.

Zadnji sati Ružice Markobašić protekli su u nezamislivim patnjama i agoniji. Tukli su je kao i većinu drugih, a prema nekim svjedočenjima i silovali iako je bilo očito da nosi dijete (bila je u šestom mjesecu trudnoće). Prema svjedočenju njezine tetke Ljubice Došen (na suđenju Slavku Dokmanoviću, 6. veljače  1998. godine), ona je nakon identifikacije zadržana i smještena u autobus s muškarcima:

“Vojnici su je vukli za kaput i ručnu torbu i psovali je: 'Kurvo, ustaška kurvo, gdje su ti slike, gdje su slike tvog muža kako reže dječje prste i od njih pravi ogrlice?“ (Vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević i dr.;str. 192-205..; https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.; istaknuo: Z.P.)

Prema iskazima svjedoka na suđenju zločincima koji su izvršili masovno ubojstvo na Ovčari, pred vijećem Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu (tijekom 2005. godine), Ružica Markobašić i njezino nerođeno dijete pogubljeni su na naročito okrutan način.

Potvrđeno je da ju je usmrtio srpski „teritorijalac“.

Izjavio je to na sudskoj raspravi pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu 1.rujna 2005. godine, Božo Latinović, koji je priznao da je i sam ubijao zarobljenike.

Prema njegovom iskazu, ubojica je Zoran Dašić. Ružica je bila u zadnjoj skupini za strijeljanje. Sjeća se da je molila da je ne ubiju, ali joj je on ispucao rafal u trbuh.

Nakon što je krvavi posao obavljen, žrtve su zakopane bagerom.

Detaljni opisi bestijalnog mučenja i ubojstva Ružice Markobašić sadržani su i u izjavama drugih svjedoka sa suđenja, dostupni su na Internet stranicama 'Fonda za humanitarno pravo' iz Beograda, i obiluju groznim opisima sadističkog iživljavanja. U ovoj knjizi (kako sami autori kažu), nisu objavljeni iz obzira prema članovima obitelji pokojnice i iz pijeteta prema njoj samoj i nerođenom djetetu koje je nosila i zbog čijeg života je molila krvnike da je poštede.

U jednom drugom sudskom predmetu, pred istim sudom, govoreći o Ružici Markobašić, jedan od svjedoka rekao je: „Nisam je do tad znao, a čuo sam da je njen muž pravio od prstiju dece ogrlice“.

Ove bezočne, perfidne, patološke laži koje su u stanju smisliti samo teško poremećeni umovi i bolesni mozgovi, trajno su obilježile život obitelji Markobašić.

Sudbina Davora Markobašića i sina Srđana

  Davor Markobašić (Ružičin muž) rođen je 1953. godine u Zagrebu, ali je 60-ih godina njegova obitelj preselila u Vukovar. Tamo se školovao, zaposlio i oženio.

Pod dojmom Hrvatskoga proljeća i svega što se tada događalo u Hrvatskoj, 1972. godine bježi s odsluženja vojnog roka u „JNA“ (iz Strumice, Makedonija) i dolazi u Vukovar gdje se skriva tri mjeseca, sve dok ga nije pronašla policija. Osuđen je na robiju i poslan u Staru Gradišku gdje pored mnogih drugih zatvorenika upoznaje i dr Franju Tuđmana koji ga se sjetio i srdačno se pozdravio s njim 1990. godine, kad ga je ugledao kao djelatnika specijalne policije u svome osobnom osiguranju. Anegdota je to koja se dugo prepričavala među Davorovim prijateljima.

-Znamo li se mi otkuda? –  upitao je predsjednik Davora već pri prvom susretu.

-Da, gospodine predsjedniče. Iz zatvora – odgovorio je ovaj.

Nakon toga, predsjednik Tuđman ga je sradačno zagrlio i poljubio.

Bio je prvi Vukovarac koji je kao pripadnik hrvatske specijalne policije obukao odoru u Rakitju 5. kolovoza 1990. godine (dakle, na dan formiranja prve takve postrojbe) i u njoj je iste godine došao na božićnu ponoćnu misu u svome gradu. Kao i svi drugi koji su se od početka stavili u obranu Domovine, praćen je od agenture KOS-a koja je o njemu znala sve.

Sudionik je svih akcija u obrani Hrvatske, počevši od Plitvica, Gospića, Ličkog Osika, Lovinca, do Pakraca, Petrinje, Gline, Dvora na Uni. U vrijeme „krvavog Uskrsa“ na Plitvicama (31. ožujka 1991.) nalazi se među redarstvenicima koji prvi pružaju otpor srpskim teroristima, a već u svibnju iste godine odlazi na slavonsko bojište, gdje je u srpnju ranjen od granate na području Vukovara. Tri mjeseca poslije, u jeku najžešćih napada na Vukovar, iz grada uspijeva izvući svoga četverogodišnjeg sina Srđana – koji je uslijed zadobivenih ratnih trauma oslijepio i izgubio sluh. U gradu mu ostaje supruga, ranjena braća i brojna šira obitelj. Pored supruge i nerođenog djeteta, u ratu je izgubio 14 članova šire obitelji.

Budući da je od neprijateljske strane evidentiran kao poznati „zenga“ i „ustaša“, već u ljeto 1991. godine, beogradske Večernje novosti objavljuju prvi pamflet u kojemu ga lažno optužuju da „srpskoj deci reže prstiće i od toga pravi ogrlice“. Ova gnjusna izmišljotina uzela je toliko maha, da je Davor postao sinonim „ustaškog koljača i monstruma“. Pripisivana su mu najgora zlodjela: od sječenja dječjih prstića i vađenja očiju, do klanja, silovanja, pa čak i nekrofilije. Propagandni pamfleti takvoga sadržaja kopirani su u tisuće primjeraka i dijeljeni četnicima koji su napadali Vukovar, tako da su se te gnjusne laži proširile i izvan granica Hrvatske, poglavito po Srbiji i Vojvodini.

Iako protiv njega nikad nije bilo nikakvih prijava za ratni zločin, niti od strane srpskog tužiteljstva, niti od DORH-a, sa Davora Markobašića još uvijek nije skinuta nepravedno nametnuta stigma.

Da ima pravde i da naša država vodi brigu o svojim građanima koji su za nju dali sve, Davor bi odavno bio oslobođen monstruoznih optužbi, a on i njegova obitelj dobili bi barem moralnu zadovoljštinu za golemu žrtvu koju su podnijeli za Domovinu.

Prljava kampanja koju agenti KOS-a započinju u Večernjim novostima, nastavlja se potom putem drugih tiskovina i srbijanske televizije. Trebalo je opravdati agresiju, krvave zločine, pljačke, razaranja, progone i silovanja što su ih skupa po Hrvatskoj činili „JNA“, četnici, srpski „teritorijalci“ i „dobrovoljci“, pa se u nedostatku činjenica o „zločinima nad Srbima“ pristupilo bezočnim konstrukcijama.

Materijal koji slijedi dokazuje kakav je monstrum srpska propaganda i dokazuje da joj nema takmaca nadaleko. Takvi primjeri prljave kampanje koja prelazi granice zdravog razuma i završava u blasfemiji i patološkoj mržnji, nezabilježeni su u povijesti ratova i oni podsjećaju i opominju. DA NE ZABORAVIMO!

Ovdje ćemo se samo kratko podsjetiti na neke od tih pamfleta koji rječito govore o tomu kako je funkcionirala srpska ratna propaganda. Upravo je slučaj Davora Markobašića najbolji primjer za to.

Dana 21. rujna 1991. godine, u Dnevnikovom dodatku (u okviru udarne informativne emisije TV Beograd, Prvi program, 19.30), iz Vukovara, u kojemu se vode teške borbe, javlja se reporter Dragan Ilić koji kaže:

 „Svaka nova oslobođena kuća u Vukovaru je istovremeno i priča o zverstvima branioca hrvatske demokracije. U jednoj od oslobođenih kuća pronađena je pobijena petočlana srpska porodica, a u stanu Darka Markobašića, Hrvata koji je dobar deo života proveo po hrvatskim zatvorima, a sada je u uniformi Tuđmanovog vojnika, pronađena je ogrlica sastavljena od dečjih prstića, koja je verovatno trebala da svedoči o hrabrosti ovog hrvatskog bojovnika.“

(Kako se vidi, srbijanski mediji navode „Darko“ umjesto „Davor“, no to je u svemu ovome najmanji problem.)

Priču o „ogrlici od dečjih prstiju“, preuzima uskoro Politika Ekspres (od 29. rujna 1991., str 9.). Autor teksta Miroslav Marković tvrdi da je ovu „ogrlicu zla“, pred TV kamerama pokazao „hrabri kaluđer“ (ovdje je potpuno prepoznatljiva aluzija na monaha SPC Filareta Mićevića – kasnije episkopa mileševskog – koji se cijelo vrijeme rata bavio najprizemnijom i najprljavijom propagandom koja se može zamisliti, donoseći pred kamere „lobanje srpske dece“, „sekire kojima su srpskoj deci odsecane glave“, i slične „rekvizite“, a sve u cilju raspirivanja mržnje prema hrvatskom narodu).

 „Slučaj Markobašić“ razvija se dalje.

  O njemu povremeno izvješćuju Radio Beograd, podgorički list Pobjeda, Politika Ekspres, nadograđujući priču.

  Politika ekspres dana 5. listopada 1991. godine, na str. 5, objavljuje tekst pod naslovom: „Dolijao koljač“ – potpisan inicijalima P.B. U njemu se kaže:

„Iako informacija nije  potvrđena,  nezvanično se saznaje da je prilikom pokušaja bekstva sa vukovarskog ratišta uhvaćen zloglasni hrvatski oružnik Darko Markobašić koji se 'proslavio' pravljenjem niski od dečijih prstiju.“

Istoga dana, usplahireni srpski propagandist Mirko Stanković javlja se iz Vukovara putem valova Radio Beograda:

„Inače, u Vukovaru i okolini sa radošću je primljena još nepotvrđena informacija da je prilikom bekstva uhvaćen jedan od najvećih zlikovaca sa ovog područja, Darko Markobašić,  za kojeg se tvrdi da je sačinio ogrlicu od dečijih prstića.“

 Priču proširuje s mnogo novih „detalja“, Politika Ekspres, koja već sutradan (6.10.), na str.10., donosi nepotpisani tekst pod naslovom: „Streljan Markobašić“, u kojemu se kaže:

„Poznatog ustaškog koljača,  Davor Markobašić, onog kome je u kući nađena ogrlica od dečijih prstića, uhvatili su borci – teritorijalci sa Petrove gore i streljali ga.  Reč  je o meštaninu Vukovara,  poznatom kriminalcu, nekrofilu, čoveku-zveri, koji je proveo po zatvorima 13,5 godina i iza sebe ima 36  teških krivičnih dela, o čemu smo pisali prošle godine. Markobašić  je inače bio miljenik dr Vladimira Šeksa. On ga je i doveo prvo u MUP, a onda kao elitnog koljača u gardu.“

 U novom izvještaju o situaciji u Vukovaru, Mirko Stanković za Radio Beograd (istoga dana), kaže:

 „Na kraju da kažemo i to, da je poznati ustaški koljač Davor Markobašić, kome je u kući nađena ogrlica od dečijih prstiju, i za koga smo onomad javili da su ga borci teritorijalne odbrane sa Petrove Gore uhvatili, streljan. Reč je o Vukovarčaninu, poznatom kriminalcu i nekrofi lu, koji je po zatvorima proveo 13 i po godina.“

Crnogorski dnevni list Pobjeda (koji izlazi u Podgorici), i pored angažmana na praćenju „oslobađanja“ Dubrovnika – kojega upravo tih dana četnici i „JNA“ s područja Crne Gore napadaju iz svih oruđa – nalazi vremena i za odrađivanje dijela srpske propagande. Svoju vijest o Markobašiću ovaj je list naslovio: „Kad je ubijanje u krvi – Zulu vežba smrt“. Evo citata:

“Opisati sve zločine na kojima počiva ustaška vlast u Hrvatskoj bilo bi pretenciozno,  jer mašta i zločinačka perfidnost klero-fašista u ovom ratu prevazilazi sve do sada znano. Ustaša Davor Markobašić uhapšen je ovih dana i strijeljan. To je onaj monstrum, koji se dičio ogrlicom koju je napravio od dječjih prstića. Ovaj zlikovac je bio osuđen kao nekrofil na trinaest i po godina robije. U najšarenijoj vojsci na svijetu koja sada ubija i pljačka po Hrvatskoj, sličnih pojedinaca ima mnogo. Samo vlast u čijim je metodama i praksi ljudski život sveden na mržnju i koja privileguje i razvija fašistički mentalitet može da stvori vojsku od svjetske ološi, kriminalaca i umobolnika. Poznat je 'recept' koji je Markobašiću i sličnima dao maha. Na jednom sastanku u Vukovaru Vladimir Šeks  je objasnio plan za rasno čistu Hrvatsku. Patološki  tipovi  i umobolni kriminalci, kazao je ovaj advokat, čine prve redove hrvatske vojske. Sa njima takođe u prvim redovima, ljudi iz mješovitih brakova Jugoslovena. Tako bi u Hrvatskoj ostali čisti Hrvati da uživaju u plodovima 'suverene i nezavisne'.“

 Ove „vijesti“ nastojale su se potkrijepiti kakvim-takvim „dokazima“, pa su u međuvremenu poduzimane i mjere kako bi se oni pribavili. Tako je već 10. listopada 1991. godine, nastala video snimka emitirana u „dokumentarnom“ filmu „Zločini hrvatske ustaške države“, gdje se (pod naslovom: „Neki od vukovarskih ubica i koljača“), pravi „intervju“ sa (navodno) zarobljenim „ustašom“ iz Vukovara, koji je neprepoznatljiv, jer mu je lice sakriveno maramom. Na pitanje, zna li „još koga od zlikovaca“, ovaj odgovara: „Znam onog Davora što je napravio ogrlicu od dječijih prstića.“

 Večernje novosti, iz pera novinarke Milene Marković (10. listopada, na str.16.), objavljuju vijest, prema kojoj se dopušta mogućnost da je „Markobašić možda ipak živ“. O  jezovitoj „ogrlici“ u istom broju (str.2), piše urednik Rade Brajović, koji ovo „otkriće“ pripisuje poginulom srpskom novinaru Milanu Žegarcu (iz mjesta Odžaci u Bačkoj, koji je poginuo u Vukovaru 3 dana prije – 7 listopada – pa nije moga niti potvrditi niti demantirati to što je pisao urednik Brajović).

Isti list, 25.10. objavljuje opširan prilog kao „odlomak iz vukovarskog Dnevnika“  dopisnice Milene Marković (str.24.), naslovljen: „Oči u oči s koljačem“. Pod naslovom: „Ne verujem svojim očima“, teče jezovita „ispovijest“ (spomenute Milene), autorica tog navodnog „Dnevnika“ tvrdi kako su joj srpski „teritorijalci“ Siniša Fot i izvjesni Zdravko pokazivali famoznu „ogrlicu“ od dječjih prstiju:

 „Izvadio je iz maramice nisku. Prvi put nešto takvo vidim. Na crnoj koži – dečiji prstići. Učinilo mi se da je to dobra imitacija, od plastike. 'Evo to smo naši pretresajući kuću Davora Markobašića, Tuđmanovog zaštitnika i kriminalca. Sekao je dečije prstiće i nizao na ogrlicu.' Ne verujem sopstvenim očima. Prstići uveli, bez krvi. Detešce bi moglo imati otprilike tri-četiri godine Ponestaje mi daha. Da li je moguće? Čije je to delo? Može li čovek to učiniti? Jesu li se na ovoj traci mogli naći prstići moje dece? ... Imam utisak da ću izgubiti svest. 'I Markobašić ima dete. Nije bilo u kući. Ni ono ni Markobašićeva supruga Ružica. Ko zna, da smo ih zatekli, a ovo našli, šta bi se desilo', kaže Siniša.“

 Dana 15.11.1991. godine (na str. 12), Večernje novosti izlaze s „novim saznanjima“ o „slučaju Markobašić“, gdje se „usput“ spominje Davorovu suprugu Ružicu i navodi adresa stanovanja obitelji Markobašić. Članak potpisuju M. Petrović i D. Stojić. Kroz tekst se provlači „ispovijest“ navodne „podstanarke“ Markobašićevih (pod naslovom: „Prstići na regalu“):

„Poznavala sam i Davora Markobašića, ustašu koji se hvalisao ogrlicom od dečijih prstića. Čak sam neko vreme, dok je on bio u zatvoru stanovala kod njegove supruge Ružice u ulici Ive Lole Ribara broj 1, kod muzeja u Vukovaru.  Bio je i ranije kockar, varalica, besposličar i nije me iznenadio kad sam kasnije čula šta je uradio. Jedna njegova komšinica, neka Pavica, prijavila ga je zbog toga, rekavši da je na regalu u njegovoj sobi visila ta ogrlica od dečjih prstića – svedoči o ovom nečuvenom zločinu Davora Markobašića,  koji je u međuvremenu netragom nestao, njegova bivša podstanarka Pavica Petković.“

 Dan poslije masakra na Ovčari, gdje je nakon mučenja, na bestijalan način usmrćena i Ružica Markobašić, žena u šestom mjesecu trudnoće, Večernje novosti (od 21.11.1991., na str. 17.), pod naslovom „Uhapšen i Markobašić“, i podnaslovom: „Prilikom čišćenja Vukovara pohvatani najokoreliji zlikovci koji su činili zverstva nad Srbima“, pišu:

„Većina najokorelijih ustaša koji su proteklih meseci činili zverstva nad Srbima uhapšeni su, a među njima je i Davor Markobašić,  zlikovac koji je pravio ogrlicu od dečijih prstića. Ogorčeni građani traže da im sudi narod i zato nisu dozvolili da zlikovci budu pod vojnom kontrolom. Zajedno sa Markobašićem, uhapšena su i braća Luter i Martin Došen koji su Srbe klali priborom koji su koristile ustaše u Drugom svetskom ratu. Ubijali su maljem i vadili oči specijalno konstruisanim burgijama. Sasvim slučajno je otkrivena žena-zlikovac Manda Matić iz Borova naselja koja je pokušala da zajedno sa ostalim ustašama pobegne dublje u Hrvatsku. Ona je priznala da je zaklala devojčicu od 14 godina iz  Borova naselja, ulica Kozaračka 41, a kao razlog navodi da je to bio njen zadatak dobijen od mesnog fronta kako bi dokazala da je prava Hrvatica. I pored toga što je Vukovar dosta očišćen od ustaša, ipak se pretpostavlja da je još najmanje 500 skrivenih i prerušenih. Mnogi su čak obukli uniforme lekara i sada 'pružaju pomoć bolesnicima.'“

U vrlo kratkom vremenskom razdoblju od dva mjesec (od 21. rujna do 21. studenoga),  srpski mediji su svojom bezočnom kampanjom, od običnog čovjeka koji je samo branio svoju kuću i svoj grad – Davora Markobašića -  napravili „nekrofila“, „silovatelja“, „zver u ljudskom obliku“, jednom riječju „monstruma“ koji ne preže niti od najgorih zlodjela. I ne samo to. Mržnju su usmjerili i prema njegovoj obitelji: trudnoj supruzi i sinu. Davora i Srđana obilježili su za cijeli život i nanijeli im teške duševne boli, a za suprugu pripremili grobnicu ostavljajući svojim „teritorijalcima“ da obave posljednji čin: smaknuće.

 Kampanja protiv ove obitelji nastavljena je i u godinama nakon rata, s ciljem da se prikriju tragovi zločina, i potkrijepi nepostojeća „krivnja“ koja je nametnuta ne samo obitelji Markobašić, nego svim Hrvatima kojima su zlikovci i barbari s istoka htjeli oduzeti zemlju i izbrisati svaki trag postojanja.

 

(Nastavlja se)

 

Zlatko Pinter

 

Vezani članci:

-