Istanbulska je konvencija perfidan pokušaj onečišćenja nacionalnih zakonodavstava rodnom terminologijom pod krinkom zaštite žena od nasilja. To je već svakome bjelodano i na to više ne treba trošiti riječi, već se boriti kako trenutna, uvjetno rečeno, demokršćanska vlada ne bi s namjerom ili iz nehaja ratificirala istu.

Međutim, treba razumjeti pobude i porive pobornika ratifikacije Istanbulske konvencije. Lako je shvatiti dojučerašnje komuniste i boljševike, koji se, kako bi skrili svoju totalitarnu prošlost, danas kite jednako totalitarnim, kao i liberalnim perjem. Isto je s raznoraznim petokolonaškim udrugama, od raznoraznih centara do gongova, baba i dalje redom; naime oni doslovno primaju novac za svoje djelovanje, što od raznoraznih veleposlanstava, što od soroševskih fondova.

Ipak, među tim plaćenicima postoje oni koji zaista najiskrenije, najzdušnije i najosobnije vjeruju i žele ratifikaciju sporne Konvencije, ali ne u onom dijelu zaštite žena od nasilja, već u dijelu koji se odnosi na uvođenje pojma “rod”.

U petak je, 24. studenoga 2017 godine, ujutro, ispred Sabora održan prosvjed povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. Civilne su udruge i aktivisti prikupljali potpise kojima su zahtijevali da vladajući ratificiraju Istanbulsku konvenciju do kraja saborske sjednice. U akciju su se uključili aktivisti, političari i stručnjaci među kojima su Sanja Sarnavka, Vesna Pusić, Rada Borić, Anka Mrak Taritaš, Sabina Glasovac, Mirela Holy, Bojan Glavašević, Goran Aleksić, Davor Bernardić, Boris Jokić i Jadranka Sloković.

>>

Saborski zastupnik i hrvatski general Željko Glasnović često kritizira da u Hrvata nema analitičkog razmišljanja pa ćemo ga, barem djelomično, pokušati opovrgnuti. Neke od posljedica rodne ideologije jest uvođenje pojma rod nasuprot spolnom određenju čovjeka. Dakle, čovječanstvo se, prije svega, dijelilo na muškarce i žene temeljem bioloških (spolni organi), t.j. fenotipskih (vanjski izgled) obilježja. Svim promjenama ili zahtjevima za promjenama treba uzrok tražiti u ljudskoj psihi, krenuti od toga da čovjek djeluje iz vlastitih interesa pa onda to, ako je utemeljeno, opovrgnuti ili ne. Uzmimo uzorak najglasnijih zagovaratelj(ic)a (?) ratifikacije Istanbulske konvencije: Anka Mrak Taritaš, Rada Borić, Mirela Holy, Sanja Sarnavka. Možemo im pridružiti Vesnu Pusić, Nadu Turinu-Đurić, Maju Sever, Elizabetu Gojan, Vedranu Rudan…

Oslonimo li na osjetilo vida pri opažanju fenotipskih obilježja navedenih osoba, shvaćamo sumnju novovjekovnih racionalista u vjerodostojnost osjetila; jesu li to žene, muškarci, skojevke neobrijanih nogu (poput srne), vampiri, što li su? To je očito i razlog ustrajavanja na uvođenju „roda“ u hrvatsko zakonodavstvo. Štoviše, čini se pravičnim takvim osobama dopustiti drukčije izjašnjavanje, jer, ako nisu „on“ ili „ona“, onda ne preostaje nego „ono“ ili „osoba“, kako bi htjela Rada Borić (morat će se i u reformu padeža te gramatike). U današnjem „demokratskom“ i „pluralnom“, „multikulturnom“ društvu postoje razne anomalije koje, ma koliko mi htjeli, nije moguće svrstati u „zaostala“ i „konzervativna“ shvaćanja kao što su muško i žensko. Zbog njih bi trebalo, doduše ne ratificirati Istanbulsku konvenciju, ali donijeti neki zakon koji bi dokinuo diskriminaciju istih.

>>

Znanstvene čestitosti i analitike radi, budimo na trenutak politički nekorektni i nedvosmisleno istaknimo – oni koji iskreno zagovaraju u Istanbulsku konvenciju – čine to iz prizemnih, odnosno osobnih razloga i želja što je protivno onoj Kantovoj maksimi: „Djeluj samo tako, da ljudstvo, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao smisao, a nikada samo kao svrhu.“ Svi bi se „liberali“ i „progresivci“, muškarci, žene i osobe, trebali povoditi ovom inačicom kategoričkog imperativa.

 

Mila Marušić

Share
0