Danas pak kad je Hrvatska suverena država u sklopu EU i NATO saveza ima, za raliku od ranijih razdoblja, znatno veće mogućnosti. Zato je dužnost Markova trga i Pantovčaka, ne samo da u uzavreloj bosanskohercegovačkoj atmosferi, nasuprot bošnjačkoj politici eliminacije, riješi pitanje opstanka hercegbosanskih Hrvata, nego i da svojom ulogom dugoročno stabilizira susjedno balkansko područje

Izjava bošnjačkoga islamističkog vođe Bakira Izetbegovića o tomu da su Srbija i Hrvatska bile agresori u Bosni i Hercegovini ne treba mjeriti njezinim primarnim sadržajem, jer ona osim promidžbene poruke muslimanskom narodu, kojem je radi nacionalne kristalizacije potreban istovjetan otklon od Hrvata i Srba, ima i svoj aktualni politički sloj.

 U okolnostima kad se ruska politička strategija sve jače učvršćuje u Republici Srpskoj, a zapad preko EU i NATO saveza, čiji je Hrvatska sastavni dio želi BIH uključiti u svoj političko-civilizacijski sklop, Izetbegovićeva izjava je simbolična, ali jasna poruka da bošnjačka politika na području BiH ne želi vidjeti ruski ali ni utjecaj EU i SAD-a.

 Naime, najavljena lipanjska organizacija velikoga predizbornoga mitinga turskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana u Sarajevu, na kojem bi se trebali okupiti predstavnici svih europskih Turaka nije samo pokušaj turskoga predsjednika da pokaže tursku moć na europskom kopnu, nego i otvorena poruka bošnjačke politike da se želi poistovjeti sa svojim osmanskim korijenima.

 Neoosmanska ekspanzija na Balkanu i sve znatnija erdoganizacija Bosne i Hercegovine narušit će, kao i u Siriji, ionako krhku strukturu te države, a susjednim narodima donijeti novu neizvjesnost.

 U takvim novostvorenim okolnostima bošnjačka politika sa svim svojim političkim strankama, na primjeru odbijanja promjene izbornoga zakona, zapravo vodi politiku eliminacije hercegbosanskih Hrvata, čiji im prostor priječi da se domognu izlaza na jadransku obalu.

 U takvoj se namjeri bošnjačka politika, premda se još uvijek ne radi o ratnim okolnostima, služi jednom od inačica četničkih planova, koji su svojedobno trebali omogućiti izlaz Srbije na jadransku obalu.

 Zato se Izetbegovićev eliminacijski plan, danas doduše tek na političkoj razini, gotovo ni u čemu ne razlikuje od velikosrpskoga projekta  Stevana Moljevića Homogena Srbija, koji bi se u radikalnoj bošnjačkoj varijanti trebao pretvoriti u genocidno čišćenje hercegbosanskih prostora od hrvatskoga naroda.

 Zabrinjavajuća je činjenica da američka veleposlanica u BiH Maureen Cormak i europski veleposlanik Lars-Gunnar Wigemark bošnjačko-hrvatske pregovore o promjeni izbornoga zakona tretiraju tehničkim pitanjem.

 Naime, riječ je o čisto političkom problemu, koji se u slučaju nametanja bošnjačkoga rješenja pretvara u realizaciju već spomenuta pobošnjačena Moljevićeva genocidnoga projekta, koji ne vodi samo eliminaciji Hrvata iz BiH već i cjelokupnoj destabilizaciji okolnih područja.

 U BiH se danas rješava nikad dovršeno t. zv. Istočno pitanje, u okviru kojeg se oživotvoreni osmanizam pokušava vratiti na svoje nekadašnje imperijalne granice.

 U rješavanju Istočnoga pitanja u 19. stoljeću nije zbog svoje nemoći sudjelovala hrvatska politika. Zato i jest ostao potpuno neriješen taj istočni čvor u BiH.

 Danas pak kad je Hrvatska suverena država u sklopu EU i NATO saveza ima, za raliku od ranijih razdoblja, znatno veće mogućnosti. Zato je dužnost Markova trga i Pnatovčaka, ne samo da u uzavreloj bosanskohercegovačkoj atmosferi, nasuprot bošnjačkoj politici eliminacije, riješi pitanje opstanka hercegbosanskih Hrvata, nego i da svojom ulogom dugoročno stabilizira susjedno balkansko područje.

 U protivnom, već pokrenuti politički procesi u BiH postaju trajnom prijetnjom hrvatskoj državi, a poglavito njezinim južnojadranskim prostorima. Nu ne samo hrvatskom državnom prostoru. Oni vode prema novom bošnjačko-hrvatskom sukobu, što dovodi općenito u pitanje mir i suradnju među susjednim državama i narodima.

 

Ivan Svićušić