U Hrvatskoj nema napadanije osobe od ministra obrane Damira Krstičevića. Nije još proslavio ni pedesetu, ali je postao simbol najveće karakterne slabosti Hrvata – hrvatskog jala. Zavisti, oblika zlobe, nezadovoljstva koje prelazi u neprijateljstvo.

Hrvati često zavide na uspjehu svojim sunarodnjacima, kukaju, a kada se predmet zavisti “posklizne”, onda jal prelazi u euforiju i histeriju. Krstičević se sada poskliznuo, propao mu je životni projekt da HRZ-u osigura budućnost i nabavi respektabilnu borbenu eskadrilu. Posao s izraelskim F-16 Baracima jest propao, no ono što ga još drži na tom radioaktivnom stolcu jest tvrdoglava uvjerenost da će, ako nije uspio iz prve, uspjeti iz drugog pokušaja.

A još prije samo tri i pol godine Krstičević je bio gospon čovjek, jedan od čelnih ljudi moćne M-San grupe (King ICT), tvrtke u kojoj je 2000. nastavio svoju drugu karijeru, menadžersku, nakon čistke elitnih hrvatskih generala koju je proveo Stjepan Mesić. I koji je njihovo otvoreno pismo smatrao pokušajem vojnog udara. No, 2015. Krstičevića zovu iz HDZ-a i prebacuje se u politiku. Ubrzo postaje i žrtva jedne desničarsko-obavještajne grupacije unutar HDZ-a koja ne podnosi one koji su u HV došli s “pedigreom” školovanog oficira JNA, pa ne postaje ministar.

To postaje godinu kasnije, kada Karamarka zamjenjuje Plenković, kojemu Krstičević vodi izborni stožer, a sam dobiva 32.500 preferencijskih glasova. Nakon toga počinju najgrublje diskreditacije, koje od tada i ne prestaju. Prvo je lansirana informacija da je on još u rujnu 1991., kao oficir JNA, sudjelovao u napadima na Vukovar. Međutim, on je u to vrijeme već preuzeo zapovjedništvo 4. bojne 4. Gbr., a u srpnju 1991., piše u njegovu službenom životopisu, ulazi u 4. Gbr. kao obični vojnik-izvidnik. Dalje, znamo, sudjeluje u svim najvažnijim vojnim operacijama HV-a, od Maslenice do Maestrala, a Knin oslobađa kao zapovjednik 4. Gbr.

Od ulaska u politiku aktivirali su se i velikosrpski paraobavještajni “centri za istraživanje ratnih zločina”, te hrvatskim medijima otamo plasiraju informacije da je protiv Krstičevića pripremljena optužnica za ratne zločine, pogotovo u BiH tijekom zadnjih oslobodilačkih operacija HV-a.

Odmah nakon propasti posla s Baracima, iz Beograda stiže vijest da je protiv Krstičevića podignuta kaznena prijava jer je kao zapovjednik 4. Gbr. koja je “sudjelovala u raketiranju kolone srpskih izbjeglica u mjestu Bravnice kod Jajca 12. i 13. rujna 1995., osumnjičen za ubojstvo 81 srpskog civila”. Prijavu je podnio odvjetnik Dušan Bratić koji zastupa bivšeg pilota JNA Ljubomira Bajića koji je raketirao Banske dvore u jesen 1991., zbog čega se protiv njega u Zagrebu vodi istraga.

Na molbu Hrvatske, u Beogradu saslušan je Bajić i ostali koji su sudjelovali u pokušaju ubojstva Tuđmana, Mesića i Markovića. Bratić svoju prijavu temelji na dokumentima banjolučkog Centra koje je prije dvije godine objavio zagrebački list Nacional. Večernji i Jutarnji objavili su potom tekstove koji dokazuju da je banjolučki Centar u Zagreb poslao falsifikate, a pravi izvor su originalni dokumenti sa suđenja Slobodanu Miloševiću u Haagu gdje stoji da je 4. Gbr. tada bila povučena na odmor 300 kilometara dalje, u Split.

Specijalni je rat protiv Krstičevića nastavljen, pa ga je Srbija proglasila nepoželjnim nakon što je RH zabranila dolazak Vučićevu ministru obrane Vulinu zbog četničke propagande i pobunjivanja Srba.

No glavni problemi počeli su kada su i u Srbiji i u RH shvatili da bi Krstičević mogao uspjeti i nabaviti Barake, najsnažnije i najmoćnije zrakoplove u “regiji”. Kada su počeli problemi, Krstičević postaje istodobno meta lobista Gripena.

U cijelu kampanju uključuje se i dio oporbe želeći politički poentirati. Most tome pristupa iz političkog pragmatizma, vjerojatno i ne znajući stvarnu istinu o Krstičeviću i Baracima, a SDP-ovi kritičari Bernardić i Maras pokazuju komplekse, pa će Maras nakon što se Krstičević usudio samo spomenuti da MiG-ovi ne lete zbog katastrofalnog remonta u Ukrajini koji je proveo SDP-ov ministar, sada “tvitnuti”: “Daj ostavku, brate, poklopi se ušima i idi radi u King ICT”.

I tako je Krstičević unatoč svom životopisu i tome što je gotovo jedini ministar, bez obzira na fijasko s Baracima, koji je u dvije godine svoj sustav znatno poboljšao, od SDP-ova društveno-političkog radnika s mizernom biografijom dobio “šupkartu” u ovoj jedinstvenoj hrvatsko-srpskoj histeriji izluđenih lobista, četnika i SDP-ovih kompleksaša.

 

Davor Ivanković / Večernji list