Teško je ne uočiti povijesnu ironiju: moj je otac (inače partizan) zbog zastupanja presumpcije nevinosti u slučaju širokobrijeških franjevaca bio 1971. godine također optuživan za ustaštvo, a sada njegov sin nakon gotovo pola stoljeća doživljava isto.

Znak je nemoći u polemici kad oponentu pripisujete stavove koje nije zastupao. Upravo to u svom odgovoru čini Ivo Josipović, i to nekoliko puta.

Na početku, bez ikakve veze s našim sporom i valjda radi toga da bi stvorio antipatiju čitatelja prema meni, on kaže da sam “poznat po predavanjima na kojima sam govorio kako su crnci genetski manje inteligentni od bijelaca”. Ali u stvarnosti (tj. izvan Josipovićevih insinuacija) nema nikakvih predavanja u kojima sam to govorio. Spominjao sam, doduše, višestruko verificiranu činjenicu (koju je potvrdila i Američka psihologijska udruga) da američki crnci u prosjeku imaju niži kvocijent inteligencije od bijelaca te da postoje različite hipoteze o uzrocima te razlike.

Ali ne samo da nisam zastupao genetsko objašnjenje (u što se svatko može uvjeriti gledanjem mog “inkriminirajućeg” predavanja na internetu) nego sam u polemikama više puta upozoravao na to pogrešno imputiranje. (A uostalom, kad bi netko i tvrdio da su geni dio objašnjenja spomenute razlike, bi li to bio neoprostiv krimen? Ne. Otvorena se empirijska pitanja trebaju razrješavati upravo suprotstavljanjem različitih stajališta i znanstvenih argumenata, a ne ideološkim osudama.)

I u završnom dijelu svog odgovora Josipović pribjegava sličnom iskrivljavanju i tvrdi kako “revizionisti” (u koje i mene ubraja) nastoje “od ustaša i njihovih kooperanata napraviti pravednike, domoljube i mučenike, a od partizana zločince”. Dakle, sugestija je da ja branim ustaštvo? Naravno, neću se udostojiti to uopće komentirati. Ali, teško je ne uočiti povijesnu ironiju: moj je otac (inače partizan) zbog zastupanja presumpcije nevinosti u slučaju širokobrijeških franjevaca bio 1971. također optuživan za ustaštvo, a sada njegov sin nakon gotovo pola stoljeća doživljava isto, i to od bivšeg predsjednika Republike Hrvatske!

Iznenađujuće je da gotovo četvrtinu Josipovićeva teksta zauzima popis imena nekih od partizana koji su poginuli u borbama oko Širokog Brijega. To je potpuno irelevantno za našu raspravu i predstavlja bizaran primjer logičke pogreške pozivanja na emocije. Da je riječ o nekom starom partizanu koji je htio na taj način odati počast svojim poginulim suborcima, to bi se još i moglo shvatiti. Ali u slučaju Josipovića, koji je rođen 12 godina nakon završetka rata, ovakva je patetika deplasirana i, štoviše, neukusna.

Vratimo se na ključno pitanje: treba li vrijediti presumpcija nevinosti u slučaju širokobrijeških franjevaca koji su izgubili život u veljači 1945.? Josipović kaže da argument presumpcije nevinosti “često zloupotrebljavaju desničarski, revizionistički nastrojeni autori” i da bi “po njima i Hitler, Mussolini, Milošević i, svakako, Pavelić bili nevini”.

Ovdje treba najprije podsjetiti na to da je Robert H. Jackson, glavni američki tužitelj na Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu, prvog dana suđenja za nacističke ratne zločine (21. studenoga 1945.) u svojoj uvodnoj izjavi rekao: “Unatoč činjenici da javno mnijenje već osuđuje postupke optuženih, mi se slažemo da im ovdje mora biti osigurana presumpcija nevinosti”.

Što je, pak, s onima koje spominje Josipović i koji nisu doživjeli da im bude presuđeno? U biti je slično: ne bi trebali biti smatrani krivima dok nema jakih dokaza da to doista i jesu. A za Hitlera, Mussolinija, Miloševića i Pavelića - no, nemojmo zaboraviti ni Lenjina i Tita! - ima itekako dovoljno uvjerljivih dokaza u javnoj domeni pa svatko može s odličnim razlozima tvrditi da ti ljudi snose odgovornost za mnoge teške zločine.

Problem sa širokobriješkim franjevcima je upravo u tome što nema uvjerljivih dokaza da su oni doista poginuli boreći se protiv partizana. Josipović je najprije rezolutno, ali bez ikakva dokaza, ustvrdio da su oni bili legitimni vojni cilj jer su navodno s oružjem u ruci sudjelovali u borbi. Pozvan da nečim potkrijepi tu svoju tvrdnju, on sada nudi samo jedan specifičan dokaz i logično je pretpostaviti da ga smatra svojim najjačim argumentom. Riječ je o istraživanjima povjesničara Nikole Anića.

Josipović ne sluti koliko je sporan taj njegov krunski dokaz. Prvo, Anić je bio ne samo partizan, nego čak i sudionik borbi oko Širokog Brijega pa se njegov prikaz već iz tog razloga ne može prihvatiti kao nepristrani opis tih događaja. Drugo, činjenica da je Anić nakon sloma Hrvatskog proljeća i uvođenja represije u Hrvatskoj bio profesor na vojnoj akademiji i da je bio režimski historičar koji je objavljivao knjige u izdanju Vojnoistorijskog instituta u Beogradu nikako ne sugerira da je riječ o autoru čije bi tvrdnje trebalo uzimati zdravo za gotovo.

Treće, i u njegovim se kasnijim radovima mogu pronaći stavovi koji su netočni i ideološki obojeni, kao npr. kad se u jednoj njegovoj knjizi iz 2004. bez ikakve rasprave odbacuje ranije spomenuta i pravno teško osporiva presuda Vrhovnog suda Hrvatske u slučaju Široki Brijeg iz 1971. I četvrto, Anićevo pozivanje na dokumente i njegovi zaključci o smrti širokobrijeških franjevaca nedavno su detaljno osporeni u članku u jednom znanstvenom časopisu, a čak je stavljena u sumnju i autentičnost nekih ključnih dokumenata koje je Anić navodio.

Dakle, Josipovićev je izvor višestruko dubiozan i ne može imati snagu krunskog dokaza. Njegova ideja da će oslanjanjem na Anićeve tvrdnje dokazati krivnju širokobrijeških franjevaca ima sličnosti s pokušajem da se pozivanjem na zloglasnu knjigu udbaša Mile Milatovića dokažu “izdajništvo” i samoubojstvo Andrije Hebranga.

Problem je i to što je Anićev prikaz u kontradikciji s izvještajem onog partizana i izravnog svjedoka napada na Široki Brijeg kojeg sam citirao u ranijem tekstu i koji je tvrdio da su neki franjevci zarobljeni s oružjem u ruci. Što je onda na kraju istina? Je li svih 12 franjevaca ubijeno u borbi, kao što tvrdi Anić? Ili su, pak, bar neki od njih zarobljeni, kao što tvrdi ovaj drugi? Dogovorite se.

Znakovito je ovdje pogotovo to da Josipovića uopće ne zanimaju mnogi povijesni podaci, svjedočenja i članci koji ukazuju na nevinost franjevaca. On navodi radove pukovnika Anića i ponaša se kao da ne postoji ikakva potpora za drugu stranu ili, pak, takve izvore ignorira jer su im, kako kaže, “povijesni revizionizam i ustašofilija zajednički nazivnik”. Izraz “povijesni revizionist” za njega je pogrdan termin. To nije stav čovjeka kome je stalo do istine.

Odakle potječe ta želja da se ekspresno dođe do željenog zaključka bez obaziranja na protuargumente? Na primjer, jedan od dvanaestorice fratara koji su se našli unutar samostana tijekom završnog napada i koji su svi tog dana ubijeni bio je fra Marko Barbarić, koji je imao 80 godina i koji je, po izjavama svjedoka, bio bolestan, nije mogao hodati, a i nije više niti bio posve svjestan svega što se oko njega događalo. Budući da su prema Aniću i Josipoviću svih dvanaest franjevaca ubijeni s oružjem u ruci, postavlja se pitanje kako se onda i taj starac u tako jadnom stanju mogao negdje popeti i pucati na partizane iz puške ili mitraljeza.

Možda se objašnjenje za Josipovićevu spremnost da tako olako okrivi nekoga za vezu s ustaštvom treba potražiti u njegovoj poznatoj opsesiji otrovnom ustaškom gujom koju, kako on tvrdi, Hrvati kao narod imaju duboko u svom srcu. Podsjetimo se njegovih riječi izgovorenih 2012. u izraelskom Knessetu:

“Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju. Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba”.

Nikada u suvremenoj povijesti nijedan predsjednik države nije rekao nešto slično na račun vlastitog naroda. Pravo je čudo da je čak i nakon toga on bio vrlo blizu toga da ga hrvatski građani izaberu za predsjednika u još jednom mandatu. To podosta govori o stanovitoj naivnosti mnogih hrvatskih glasača, da ne upotrijebim neki gori izraz.

Zamislite da, recimo, neki srpski političar ovih dana izjavi da je 1941. godine otrovna zmija izgmizala “iz srca hrvatske nacije”, da su zbog tog zla koje nose u sebi Hrvati počinili velike zločine nad Židovima, Srbima i Romima te da su Hrvati zbog te zmije “duboko u njihovim srcima” još uvijek vrlo opasni jer ih ona i dalje konstantno potiče na ubijanje i zvjerstva. Zar ne bi takva izjava bila doživljena kao demoniziranje hrvatske nacije i izraz velike etničke mržnje? Ali, upitajte se sada, ima li neke veće razlike između takve izjave i poznate teze jednog srpskog historičara o urođenoj genocidnosti hrvatskog naroda ili, pak, tvrdnje jednog filozofa praksisovca da je hrvatska nacija “genetski poremećena” i “bolesna u svojoj genetskoj srži”? Ja je ne vidim.

Premda je Josipović i kasnije znao reći da je to jedna od njegovih “boljih izjava”, ona po histeričnosti i paranoji nema pandana među istupima istaknutih hrvatskih političara. Na kraju krajeva, gdje i kada je to posljednjih godina iskočila ta otrovna guja i napravila nešto monstruozno što bi nagovještavalo opasnost od oživljavanja ustaštva? Na primjer, kad se događalo da neki nogometaš ili pjevač uzvikne “Za dom spremni!”, je li to bio znak da su oni zapravo željeli uvesti rasne zakone i koncentracijske logore u Hrvatskoj?

Naravno da ne. Kada je prije nekoliko godina u incidentu koji je dobio ogroman i dugotrajan publicitet netko nacrtao svastiku na Poljudu, je li iza toga stajao pokret koji je htio ponovno zasnovati državu kao što je bila NDH? Ne, u Hrvatskoj danas nema niti jedne iole značajnije političke snage koja bi i približno imala takav cilj. Ako sadašnja vlast još nije odlučila kriminalizirati sve znakovlje uvedeno za vladavine Pavelića, je li to dokaz da je u Hrvatskoj na djelu “puzajuće” ustaštvo? Ne, jer i klasični liberali (koji su mnogo konzekventniji i principijelniji kritičari fašizma nego komunisti!) imaju jake argumente protiv takvih zabrana.

Riječju, pojavni oblici na koje hrvatska ljevica često danas ukazuje kao opasnost od nadolazećeg ustaštva zapravo i nemaju bitnih dodirnih točaka s onim što je ustaštvo stvarno bilo i što ga je činilo toliko odioznim. Stoga kada je predsjednik najveće lijeve stranke nedavno rekao kako “u HDZ-u ima političara koji su vrlo otvoreno na strani ustaškog pokreta”, ta je izjava groteskno apsurdna. Pojam “ustaštva” je takvom neodgovornom upotrebom na kraju toliko semantički osiromašen da je izgubio jasan smisao, a time uvelike čak i moć da ljude šokira. Kao, uostalom, i riječi “fašizam” i “rasizam”.

Ljudi kao Josipović su, naravno, izgubljen slučaj jer je očigledno da se oni niti žele, niti mogu promijeniti. Ali smijemo se valjda nadati da će se pojaviti novi ljudi na ljevici koji će se okrenuti pravim političkim problemima i koji više neće nastojati dobiti glasove plašeći narod babarogama ustaštva i fašizma.

 

Neven Sesardić / Jutarnji list