U hrvatskoj se javnosti udomaćila procjena kako su česti verbalni sukobi predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednik Vlade Andreja Plenkovića, kao i njihova različita gledišta na određene teme, zapravo rezultat njihovih osobnih antagonitzama. Posljednjih dana ponovno gledamo gotovo identičan scenarij kakav se u Hrvatskoj sustavno ponavlja. Predsjednik Republike Hrvatske tvrdi da kao vrhovni zapovjednik odlučuje o angažmanu Oružanih snaga, dok Vlada RH odgovara da izvršna vlast vodi obrambenu politiku i međunarodnu suradnju.

Potpuno ista situacija događa se kod imenovanja veleposlanika i generalnih konzula, kao i kod imenovanja ključnog čovjeka Sigurnosno-obavještajne službe (SOA-e). Sve to ukazuje na činjenicu kako je naš politički sustav u svojevrrsnoj blokadi i kočnica normalnog funkcioniranja države.

No, je li ovdje riječ o međusobnom antagonizmu dvojice političara ili nečem drugom?

Pažljivijim promatračima društvenih procesa u modernoj Hrvatskoj jasno je da je tzv. oporbena “šestorka”, u siječnju 2000. godine na vlast došla temeljem obećanja o smanjenju predsjedničkih ovlasti i transformaciji polupredsjedničkog sustava u parlamentarnu demokraciju.

Međutim, do realiziranja tog obećanja nikada nije došlo. I unatoč činjenici da je u predizbornoj kampanji, 1999., zagovarao uvođenje parlamentarne demokracije, nakon pobjede na izborima, Stjepan Mesić nije pristao na smanjenje predsjedničkih ovlasti. Takav razvoj događaja doveo je do latentnog sukoba između njega i tadašnjeg premijera Ivice Račana. Naravno, loš kompromis oko ustava, koji je uslijedio, doveo je do toga da nemamo ni polupredsjednički, ni predsjednički, ni čisti parlamentarni sustav. Imamo svojevrsni “gemišt” svega i svačega, osobito na području obrane, nacionalne sigurnosti i vanjske politike, i zato se ovakve situacije stalno ponavljaju. Poglavito ako premijer i predsjednik Republike dolaze iz različitih političkih opcija.

Opravo zbog toga imamo “Milanovićeve i Plenkovićeve generale”, “Milanovićeve i Plenkovićeve veleposlanike” te “Milanovićeve i Plenkovićeve špijune u SOA-I I VSOA-I”, te najmanje dvije istine na svaku od ovih ovlasti.

Nastavak trulih političkih kompromisa oko Ustava dogodio se i 2010. godine, kada je SDP Zorana Milanovića, ucijenio Vladu Jadranke Kosor i njezinog pregovarača Vladimira Šeksa, čime je  broj saborskih zastupnika hrvatske dijaspore izjednačila s brojem predstavnika srpske manjine u Saboru, što je politički sustav učinilo dodatno nestabilnim.

Nakon toga bilo kojoj političkoj opciji nemoguće je osigurati dvotrećinsku većinu u Saboru, koja je potrebna za promjenu Ustava, i trasiranje puta prema stabilnijem političkom sustavu, bez obzira je li to puna parlamentarna demokracija ili povratak na polupresjednički sustav kakav smo imali do 2000. godine.

Ustavni paralelizam koji danas imamo i dalje će rezultirati sukobima premijera i predsjednika Republike po pitanju obrane, nacionalne sigurnosti i vanjske politike, bez obzira kako se oni zvali i iz kojih političkih opcija dolazili. Jednako tako, jezičac na vagi kod svake buduće parlamentarne većine bit će predstavnici nacionalnih manjina, što će politički sustav, a samim tim i državu, činiti dodatno nestabilnim.

Međutim, kako iz začaranog kruga, kako rješiti problem političke (ne)stabilnosti kad ni jedna politička opcija ne može osigurati dvotrećinsku saborsku većinu, potrebnu za promjenu Ustava?

Naravno, mogućnost za to postoji. Potrebno je samo minimum političke hrabrosti, te raspisati referendum na kome bi sami hrvatski državljani dali odgovor na pitanje žele li parlamentarni ili polupredsjednički sustav, te žele li da predstavnici nacionalnih manjina budu jezičac na vagi koji će odlučivati o saborskoj većini i svakom budućem mandataru.

Bilo kakva referendumska odluka bude bila donesena, era nestabilnosti kakvu danas imamo prestart će postojati. Više nećemo imati Milanovićeve i Plenkovićeve generale”, “Milanovićeve i Plenkovićeve veleposlanike” te “Milanovićeve i Plenkovićeve špijune u SOA-i i VSOA-i”. Odluči li se na referendumu da većina želi povratak na polupredsjednički sustav, onda će neki budući predsjednik imati mandat imenovanja generala, veleposlanika te čelnika SOA-e I VSOA-e.

Međutim, odluči li se većina za parlamentarni sustav, onda će saborski odbori biti ti koji će imati ključnu riječ u kreiranju pitanja iz domena obrane, nacionalne sigurnosti i vanjske politike, što je jedna od odlika parlamentarne demokracije.

Bilo koji od ova dva modela dobije većinsku referendumsku potporu, politički sustav i samu državu učinit će stabilnijima i efikasnijima, što građani svakako žele i trebaju. Stoga je premijer Andrej Plenković na potezu. U rukama ima sve alate da to i ostavari. Ukoliko nema političke hrabrosti za to onda će Hrvatska tko zna koliko dugo morati čekati osobu s vizijom, a svi skupa ćemo i dalje živjeti u nestabilnom političkom sustavu nastalom na trulim kompromisima neodgovornih političara.

 

Robert Horvat

Share
0