Hrvatsku su poslije 15. siječnja 1992. priznale mnoge zemlje kao suverenu državu, uključujući i Europsku zajednicu. Da bi priznala suverenost BiH, međunarodna zajednica, predstavljena Badinterovom komisijom, zahtijevala je provedbu referenduma i dogovor o načelima o ustavnom uređenju BiH.[1] Referendum je bio održan koncem veljače 1992.,[2] koji su Srbi bojkotirali, a Tuđman je potaknuo Hrvate u BiH da iziđu na referendum i da ga podrže. Na referendumu je 2/3[3] onih koji su izišli na njega glasovalo za nezavisnost BiH, što znači da su Hrvati mahom glasovali za nezavisnost te da su upravo njihovi glasovi bili odlučujući.

Autor na temelju objavljenih stenograma razgovora u Tuđmanovu kabinetu, drugih dokumenata te uspomena sudionika događaja predstavlja bitne elemente njegovih geopolitičkih razmišljanja s fokusom na Bosnu i Hercegovinu.

Primjer Brune Vuletića, nekadašnjeg šefa kabineta Josipa Broza Tita i višegodišnjeg vojvode sinjskih alkara, koji je koncem II. svjetskog rata obnašao dužnost zapovjednika II. dalmatinske proleterske brigade zoran je pokazatelj koje su reference bile potrebne za uspon u tadašnjim komunističkim  strukturama.

Dostupna partizanska dokumentacija, uključujući i dokumentaciju KNOJ-a, OZNE, KPJ te svjedočenja izravnih sudionika tih događaja, kazuju da je partizanski Vrhovni štab i vodstvo KPJ na čelu s Josipom Brozom Titom koncem siječnja 1945. ostalo zatečeno prodorom njemačko-hrvatskih snaga prema Metkoviću i Vrgorcu, kao i ukupnim vojno-političkim učincima operacije »Bura«.

Zdenko Ćosić aktualni je predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke, nekadašnji glavni tajnik HDZ-a BiH, parlamentarni zastupnik i izravni sudionik mnogih prijelomnih događaja. Na Saboru HDZ-a BiH, održanom prije nekoliko dana u Mostaru, izabran je u stranačko predsjedništvo. Autor je nekoliko knjiga te iznimno zapaženog dokumentarnog filma "Još smo tu". U ekskluzivnom interviewu za HRsvijet Ćosić je otvoreno prokomentirao većinu aktualnih političkih tema značajnih za hrvatski narod u BiH.

Masovne grobnice u zapadnoj Hercegovini, koje kriju tijela Hrvata ubijenih u godinama nakon Drugog svjetskog rata, najbolji su dokaz zločina ogromnih razmjera koji su počinjeni za vrijeme komunističkog režima.

Promišljati, istraživati ili pisati o okolnostima mučeničke smrti hercegovačkih franjevaca nije uopće laka zadaća. Kako bismo što potpunije razumjeli okolnosti u kojima su se ti stravični zločini dogodili, potrebno je sagledati većinu do sada napisanog, proučiti izjave očevidaca tih događaja te ostvariti uvid u dostupnu arhivsku građu.

Prije nekoliko godina, jedna je novina objavila vijest kako je supruga  libijskog predsjednika Safiya Farkash Gadafi podrijetlom Hrvatica. Zapravo, riječ je Sofiji Farkaš, rođenoj Mostarki i unuci Ivana Farkaša, nekadašnjeg austrijskog školskog okružnog nadzornika u Mostaru.

Tomo Bešker iz Zagreba bio je po svemu sudeći jedini preživjeli svjedok masakra koji je nad hrvatskim ljudima počinjen nakon završetka II. svjetskog rata na planini Kozari, na mjestu koje se i danas zove Ustaška dolina.