Čitam tako neki dan Večernji list kadli mi za oko zapne člančić o prevođenju hrvatskih autora na strane jezike.

U članku lijepo piše: ''Među autorima čija će djela dobiti hrvatsku državnu potporu za prijevode po nekoliko naslova imaju Miljenko Jergović, Olja Savičević Ivančević, Daša Drndić, Slavenka Drakulić... Tako će se na ukrajinski prevesti Jergovićev roman “Otac”, na talijanski Jergovićev roman “Wilimowski”, a na makedonski zbirku priča “Sarajevski Marlboro”. Ministarstvo će pomoći prijevod romana Slavenke Drakulić “Mileva Einstein, teorija tuge” na slovenski i engleski jezik, ali i prijevode romana “EEG” i “Doppelganger” nedavno preminule književnice Daše Drndić na engleski jezik.'' Lijepo je vidjeti da država potpomaže širenje hrvatske kulture u svijet, no jedna me stvar tu pomalo zbunjuje. Miljenko se Jergović više puta izjasnio kao čovjek kojem je jugoslavenstvo najbitnija identitetska odrednica, Daša Drndić odrasla je i kao osoba i autor formirala se u Beogradu, Slavenki je Drakulić samostalna Hrvatska toliko loše sjela da je i emigrirala početkom devedesetih…

Da ne seciram dalje ili, ne daj Bože, prebrajam krvna zrnca u Večernjakovu članku spomenutim autorima, moram ipak primijetiti da se oni baš i ne diče svojom pripadnošću hrvatskoj književnosti. Stječe se dojam da im je hrvatski okvir nekako preuzak, a da bi im onaj ''od Vardara pa don Triglava'' nekako bio po mjeri. To je u redu, to je njihovo ljudsko i autorsko pravo, ali malo je neobično da se Ministarstvo kulture Republike Hrvatske toliko trsi da plasira jugoslavensku književnost u svijet. Znam, ovdje će čestiti i pravdoljubivi hrvatski intelektualci skočiti i početi dokazivati da su dotični autori i autorice hrvatski književnici jer pišu hrvatskim jezikom. No, nakon pravopisnog nereda u Hrvatskoj i Deklaracije o zajedničkom jeziku teško je znati što sve jest hrvatski jezik, a što nije. Izvjesno je međutim da su se u hrvatskoj kulturi iskristalizirale dvije struje: jugoslavenska i hrvatska. Viđenija mjesta i većina sredstava pripadaju ovoj prvoj, jugoslavenskoj. To dokazuje i ovo selektivno potpomaganje prevođenja autora na strani jezik. Nećete tu naići na Hrvoja Hitreca ili Ivana Aralicu da spomenem samo neke od suvremenih hrvatskih književnih klasika hrvatske orijentacije. Prevođenje njihovih knjiga država Hrvatska ne pomaže.

   Tragikomično je da se to događa za vrijeme navodno desne, nacionalističke vlasti. Tako, naime, pišu strani mediji kad god pobijedi HDZ. A tako, budimo realni, i glasuju hrvatski domoljubi. Da se ''ne bi rasipali glasovi'', većina njih stisne zube, začepi nos i zaokruži tri magična slova. Unatoč činjenici da su sva tri već više puta iznevjerena i pogažena. Protuhrvatsku strast hrvatskih kulturnjaka neki pokušavaju opravdati tvrdnjom da umjetnost mora biti kritična, provokativna, subverzivna itd. Kad se te iste pak priupita zašto je oštrica te kritike uvijek usmjerena na Hrvatsku i Hrvate, oni spremno odgovaraju da je to zato što svatko treba pomesti ispred svojih vrata. Ako bismo išli tom logikom, trebali bismo se upitati metu li, primjerice, u srpskim Novostima ispred pravih vrata? I koja su zapravo vrata Frljićeva, Jergovićeva ili Dežulovićeva? Hrvatska ili neka druga?

Uz državnu potporu prevedene knjige obično nemaju neku veliku prođu u inozemstvu, a literatura ionako u današnjem svijetu nije pretjerano probitačan i utjecajan medij, tako da se tako prevedeni autori tim prijevodima više kite za domaću uporabu negoli uistinu vjeruju u neku svoju planetarnu poznatost. Ipak, određeni negativni učinci knjiga prožetih jugoslavenskom propagandom mogu biti postignuti. No, puno je veća šteta što Ministarstvo kulture Republike Hrvatske barem dvadesetak godina u kontinuitetu promiče jugoslavensku književnost nauštrb Hrvatske. Kamo nas to vodi!? Logičan bi odgovor bio u Jugoslaviju. Za početak književnu, a s vremenom tko zna...

 

Damir Pešorda

Share
0