Paljenje nemoći, ili igrokaz barbarstva
Vojislav Šešelj teatralno je usred Beograda zapalio hrvatsku zastavu. Ne nije prvotravanjska šala i nije izolirani događaj; mržnja prema Hrvatskoj u Srbiji je legitimna i nema mjesta našem zgražanju i snebivanju niti takav čin podliježe ozbiljnoj osudi.
To je tamošnji svjetonazor i stanje stvari – nepatvoreno četništvo je srpsko-srbijanska stvarnost isto kao rakija i narodnjaci. Nisu li još 1928. Stjepan i Pavle Radić, Đuro Besariček, Ivan Pernar i Ivan Granđa prošli kao i hrvatska zastava kod Šešelja?
Zločin protiv Hrvata i Hrvatske u više navrata slavljen je kao srpsko junaštvo. A počelo je davno: zavođenjem sveslavenstvom i lažima još u 19. stoljeću, pa srbijansko-srpskom okupacijom Hrvatske 1918., ubojstvima i represijama u Karađorđevoj Srboslaviji, da bi se intenziviralo i nastavilo 1945. s genocidnim jugoslavenstvom, odnosno jugoslavenskim državnim terorom.
Srbija je nakon poraza u Domovinskom ratu amnestirala svoj izvorni fašizam, i time legalizirala povijesnu činjenicu da je od prvog dana svaka ideja jugoslavenstva bila i ostala četnička. Da smo ostali u istoj državi, danas bi hrvatski zastupnici u nekakvoj beogradskoj skupštini, po svemu sudeći, bili pokretne mete na kojima bi mladi Puniše vježbali ruku. Zašto bi onda Šešeljevo paljenje hrvatske zastave bilo skandalozno kad se mržnja prema svemu hrvatskom sustavno institucionalizira. Od trenutka kad su Hrvati otvoreno pokazali da žele neovisnost i svoju nacionalnu državu svi su Hrvati postali ustaše, klerofašisti, šovinisti i kako sve ne. Vojislav Šešelj je danas dijagnoza Srbije, njena prošlost i očito budućnost – jedini izlaz u svijet. Jedan nimalo bezazleni lakrdijaš, ali svakako ne i najopasniji.
Daleko opasniji pripadanik te vrste je intelektualist Boris Tadić: prijetvorna figura lukavog svesrpstva prikrivenog krinkom „Regiona“ i povijesnog „komšiluka“, koji svoje polazište ima u odrednicama Memoranduma. U kombinaciji s hrvatskim "regionalistima" (Ivo Josipović i Vesna Pusić, na primjer) bivši je srbijanski predsjednik predstavljao istinsku, zapravo pravu ugrozu za hrvatsku opstojnost i njen suverenitet.
Tu lista prijetnji hrvatskoj suverenosti i samostalnosti ne završava: Boris Tadić je još uvijek bezopasan intelektualist u usporedbi s izbrijanim Zoranom Đinđićem, predstavnikom onog najopasnijeg četništva – gedžovanluka s doktoratom. EU je u jednom trenutku (naivno) povjerovala da doktorat na čuvenom Sveučilištu u Konstanzu može biti britva okorjelom četništvu. Uz bok spomenutoj dvojicu svakako ide i Vuk Jeremić koji svoje četništvo posljednjih godina otvoreno demonstrira u UN-u. Prisjetimo li se retorike određenih Vučićevih miljenika iskazane ovih dana, bez po muke ćemo doći do zakjučka kako je Šešeljev prvotni bijes prema Vučiću i Nikoliću, nakon tih izjava vrlo vješto kanaliziran prema Hrvatskoj. U takvoj situaciji, na potezu povučenom nakon serije poteza osmišljenih u Beogradu, našla se Vesna Pusić koja je, brže bolje, povukla hrvatskog veleposlanika iz Beograda. Prosječnom promatraču političke zbilje, prateći cijeli taj igrokaz, nikakav drugi zaključak nije dolazio pred oči - osim da je Vesna Pusić beskompriomisni zaštitnik hrvatskih narodnih interesa.
Srećom, ocjenjujući takav potez nepotrebnim i ishitrenim, pribrano je reagirala predsjednica Republike i naložila žurni povratak veleposlanika u Beograd. Netko je očito na vrijeme prepoznao, i sugirao predsjednici, kako je riječ o četničkom "regionalnom" igrokazu koji ima za cilj, zbog predizbornih razloga, pripisati Vesni Pusić epitete državotvorca.
Dakle, slijed događaja koji je započeo Šešeljevom piromanijom, nastavljen je izjavama Vučićevih ministara, da bi u konačnici kulminirao potezima Vesne Pusić pokazao se kao jadna politička predstava koja je imala za cilj zaštititi samog Aleksandra Vučića. Bijes Šešeljevih pristaša, zbog najava njegovog povratka u Haag, očito je ciljano kanaliziran prema Hrvatskoj, gdje je budno čekala Vesna Pusić da priskrbila sebi određene predizborne poene.
Šešeljeva piromanija i sve što je nakon toga uslijedilo je dokaz da tzv. regija nije ništa drugo nego prepoznatljiva klopka turskih slugu i vazala na putu između srednje Europe i Orijenta i jedna opasna podvala i Hrvatskoj nepotrebno treće iskustvo nakon tragičnih iskustava sa prvom i drugom Jugoslavijom. U Šešeljevom teatru paljenja hrvatske zastave treba također obratiti pozornost na mnogobrojnu publiku i njeno navijanje, ali i na izostanak policije. Snage reda nisu intervenirale – što nas navodi na zaključak da je to jedna te ista Srbija danas i za vrijeme Slobodana Miloševića. Paljenje hrvatske zastave je poruka mržnje upućena suverenoj i nezavisnoj Državi – članici UN-a, NATO-a i EU.
Europska i uljuđena Hrvatska na ovakve bizantske poruke mržnje neće uzvraćati istom mjerom. Srbijanske zastave neće više paliti niti četnički plaćenici ukrašeni ustaškim obilježjima, kao što su to u više navrata činili unajmljeni provokatori unajmljeni zbog ciljanog kompromitiranja Marka Perkovića Thompsona i hrvatske nogometne reprezentacije. Najnoviji primjer te vrste dogodio se na nogometnoj utakmici s Italijom na San Siru u studenom prošle godine –zbog čega imena i biografije na stadionu uhićenih „ustaša“ nisu nikad objavljeni?
I umjesto da iz srbijanske vlade stigne makar diplomatska isprika, ministar u vladi, Aleksandar Vulin, genarala Gotovinu proglašava ustaškim generalom te kao pravi četnički ministar blati Domovinski rat i govori o protjerivanju 250 tisuća Srba iz tzv. Krajine. Srbi su 1995. evakuirani iz Hrvatske zbog nečiste savjesti njihovog političkog vodstva, jer su znali što su činili i učinuli, jer su se plašili da će HV učiniti ono što su njihovi očevi i djedovi nekažnjeno učinili hrvatskom narodu u Bleiburgu, Teznu, Kočevskom Rogu, Hudoj Jami, na Križnom putu, ili oni sami u Škabrnji, Ćelijama, Vukovaru, Dalju i mnogim drugim mjestima. Hrvatske su osloboditelje mjerili svojom mržnjom i onime što bi oni činili da su izvojevali pobjedu. Nisu protjerani iz tzv. Krajine; jednostavno su pobjegli od svoje prošlosti, nečasnih namjera i svojih zločina, a njihov bijeg je zrcalo velikodrpske politike u Hrvatskoj.
Srbijanski pak premijer Aleksandar Vučić, i sam izravni sudionik ratnih događaja, mulja o tome kako taj "vandalski čin" smeta imidžu Srbije u svijetu, ali u istoj rečenici Vučić upozorava hrvatsku vladu da ne potcjenjuje Srbiju?! Činjenica je da su u suvremenim filmskim produkcijama i scenarijima nacističke negativce zamijenili Srbi – i to je taj Vučićev imidž Srba u svijetu koji ne treba kvariti?!
Istodobno, Vesna Pusić teatralno povlači hrvatskog veleposlanika, ali pri tome nije upozorila hrvatske državljane da zbog opasnosti ne putuju u Srbiju i hrvatskoj manjini u toj državi nije skrenula pozornost da bude na oprezu. Srbijanski je predsjednik Tomislav Nikolić praznom diplomatskom isprikom samo pokazao nespojivost četničkog „vojvodstva“ i predsjednikovanja. Nije se čulo zgražanje silnih nevladinih udruga u Hrvatskoj i HND-a; gdje su dežurni i redovito zgroženi hrvatski intelektualci "regionalnog" svjetonazora, istaknuti ljevičari, politički analitičari, novopočeni demokrati i zakleti mjeritelji stupnja hrvatske demokracije. Ne čujem njihove grlate istupe; one koji „spremnost“ mjere ljekarničkom vagom? Najnoviji slučaj paljenje hrvatske zastave nimalo ih ne smeta, kao što ih nisu smetala ni ona ranija.
U Hrvatskoj vojsci bilo je deset tisuća Srba, od toga pet tisuća dragovoljca. Na žalost i sramotu RH, to su brzo zaboravljeni i najprezreniji ljudi u Hrvatskoj. Srbi i Srbijanci ih drže nacionalnim izdajicama, Miodrag Pupovac ih se stidi i nikad ih ne spominje; Hrvati su zbunjeni i ne znaju što i kako se ponašati; ova ih SDPartijska koalicija ne voli, jer su ratovali protiv Jugoslavije i pridružili se „hrvatskim nacionalistima“. Zar doista treba neprestano podsjećati da je SDPartija 25. lipnja 1991. napustila zasjedanje Hrvatskog sabora kad se glasovalo o samostalnosti Hrvatske?
Ti branitelji iz srpske manjine nisu se odazvali hijenskom „zovu otadžbine i svekolikog srpstva“ da se bore protiv svojih sugrađana Hrvata i svoje hrvatske domovine; shvatili da domovina nisu samo (ili uopće?) krvna zrnca, deseteračko pretjerivanje, ispijanje šljivovice ili militantno pravoslavlje SPC, nego zajedništvo djetinjstva i mladosti, ozračje iste kulture i svjetonazora. Oni su iskreni hrvatski domoljubi; znali su da im je Hrvatska domovina, a Srbija jeka prošlosti i nametnuti osjećaj pripadnosti. Razumijeli su tko je agresor i da se treba od agresora obraniti. Njima se još Hrvatska nije odužila.
Treba razumijeti da narod koji, na primjer, amnestira i slavi četništvo ili velikom vojnom paradom obilježava 70. obljetnicu – kad su Staljinove sovjetske trupe namirile dugotrajnu ratnu apstinenciju i svojim estrusom počastile vascelu žensku populaciju u Vojvodini i Beogradu – nije posve ubrojiv. Tek su prije sedamdeset godina Rusi i Srbijanci postali braća, kad su „nestašni“ ruski vojnici "prošarali" Srbijom. Upravu tu je ishodište srpske uzrečice: „nas i rusa trista milijona!“. I tu nema ljutnje.
U Beogradskom pašaluku postojalo je običajno pravo, tradicija, i Osmanlije su stoljećima koristili agino pravo prve bračne noći. To je prostor kome pobjednici ostavljaju svoj genetski materijal i anticipiraju budućnost, jer otkud sada takvo gospodarsko približavanje Srbije i Saudijske Arabije, otvaranje vrata UAE? Prošle su godine, ali braća se očito po mirisu poznaju.
Nakon Drugog srpskog ustanka sve su džamije u Srbiji srušene, ali su age svoj dio posla ranije odradile? Dovoljno je pročitati davno napisanu knjigu Svetozara Markovića „Srbija na istoku“ i stvari iz 19. stoljeća postaju jasnije danas, sada i ovdje. Onoliko koliko su Turci potamnili Srbe-Slavene, toliko su ih Rusi prije sedamdeset godina u jednom naletu pokušali posvjetlili i donekle im vratili svjetlu slavensku put. To je cijelo vrijeme poteškoća srpstva i srpskog identiteta, koja za posljedicu ima otvorene nagone barbarstva.
To su neupitne činjenice koje bi mnogi danas rado prešutjeli!
L. C.