Quod mallum bello grávius est.

Koje je zlo teže od rata.

Latinska izreka

Književnost je umjetnost iznikla iz života, utemeljena u riječi te stoga opisuje one pojavnosti koje čine život. Kako je rat, nažalost, pojavnost koja je obilježila živote naraštaja koji  su živjeli tijekom dvadesetoga stoljeća, a koji svoje življenje nastavljaju i sada noseći u duši uspomene vezane uz patnje i stradanja izazvane bezumljem rata, književnost je, budući da je umjetnost, morala svojim sredstvima odgovoriti na ratnu zbilju koja se uvukla u ljudsku svakodnevicu te su tijekom rata, a i poslije njega nastajala poetska i prozna djela koja svjedoče o događajima koji su izmijenili ne samo pojedinačne ljudske sudbine, već i sudbine cijelih društvenih zajednica pa i naroda u cjelini.

Rat u Bosanskoj Posavini

U ratu vođenome od 1991. do 1995. godine, odnosno, u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, koji se u literaturi naziva Domovinskim ratom, odnosno Ratom za domovinu, osobito je teško stradao hrvatski narod u Bosanskoj Posavini koji je prognan iz svojih stoljetnih obitavališta, kojemu su porušeni domovi i crkve, oduzeta mu je povijest da bi se, u zločinačkome namislu, oduzelo pravo na postojanje na određenoj teritoriji, u konačnici, oduzeti su mu i mnogi životi njegovih pripadnika, uzeto mu je ono što je najvrjednije. Raskomadan i protjeran, taj je narod, makar i izvan svojih teritorijalnih, zemljopisnih, okvira pokušao ostvariti duhovno jedinstvo, sačuvati ga u svijesti o pripadnosti jednome nacionalnom biću, istoj vjeri i kulturi. Stoga su nastajala književna djela koja će posvjedočiti o jedinstvu, usprkos sili i razbijačkim namjerama onih koji su, kunući se u vlastite svetinje, pogazili tuđe, a time su zapravo pokazali da ne poznaju srž ni svojih kulturnih i vjerskih vrjednota.

Prostor Bosanske Posavine prije početka rata obuhvaćao je, zemljopisno gledano, osam općina: Brčko, Orašje, Bosanski Šamac, Gradačac, Modriča, Odžak, Bosanski Brod i Derventa.[1] Tu je živjelo oko 360000 stanovnika, odnosno 142 stanovnika na kvadratnome kilometru, što znači da je ovo bio najnaseljeniji kraj u bivšoj državi.  Na ovome je području bilo četrdeset sedam katoličkih župa u kojima je, „prema popisu Vrhbosanske nadbiskupije iz 1992. godine, živjelo 160378 katolika, a 70% cjelokupnoga zemljišta katastarski je pripadalo Hrvatima i Muslimanima“.[2]

Nemili događaji koji su se na Bosansku Posavinu sručili u travnju 1992. godine, kada je započeo rat, bili su povod novome naraštaju posavskih pisaca da digne proturatni glas i da svojim umjetničkim djelima pozove na otpor zlu, a sve u želji da što prije bezumlje ustupi mjesto razumu, a rat miru. Tako je nastalo hrvatsko ratno pismo u Bosanskoj Posavini.

Hrvatsko ratno pismo

Pojam hrvatskoga ratnog pisma vezuje se uz književna djela koja su nastajala tijekom ili poslije Domovinskoga rata, a njihov je nastanak izravno potaknut samim ratom te obrađuju teme vezane uz rat. U tome smislu nastajala su djela različite kvalitete i umjetničke  vrijednosti, a pripadaju i različitim književnim rodovima i vrstama.

U Bosanskoj se Posavini devedesetih godina dvadesetoga, ali i početkom dvadeset prvoga stoljeća, pojavljuju knjige dokumentarističkoga tipa u kojima autori riječju i fotografijom žele zabilježiti aktualni povijesni trenutak. Takva su djela objavili: Pavo Kobaš (Vidovice kod Orašja, 1948.), Vidovice – srpski zločini (1993.), Dragan Lukač (Bosanski Šamac, 1956.), Bosanski Šamac – grad logor (1993.), Anto Baotić (Kostrč kod Orašja, 1944.) i Ilija Ilić (Vrbovac kod Odžaka, 1961.), Svjedočenja zatočenika srpskih logora iz Bosanske Posavine (1995.), Anto Baotić, Rat i život – fotomonografija (1995.), Stjepan Mikić (Vidovice, 1949.) i dr., Bosanska Posavina u krvi i plamenu (1995.), fra Anto Nedić (Tolisa, 1933. – Orašje, 2008.), Rat bez rata – Ljetopis župe Motike 1991. – 2000. (2005.), Markica Lovrić (Gradačac, 1985.), Zapis o herojima (2008.) i drugi.

Pored autora dokumentarističke proze, a na tragu pokušaja stvaranja dokumenata vremena, stvarat će i književnici iz Bosanske Posavine, koji će svoja promišljanja uobličiti u književni tekst.

Književni tekst kao otpor zlu

Hrvatsko ratno pismo u Bosanskoj Posavini ostvareno je u poetskim i u proznim djelima pisaca koji su rođeni na ovome zemljopisnom području, ali i onih koji su u Posavinu doselili te su s njome i njezinim narodom pomiješali vlastitu sudbinu. To se pismo može, u književno-teorijskome smislu, podijeliti na lirsku poeziju, epsku poeziju, pripovjednu prozu i roman.

Lirsku je poeziju s temom ratne stvarnosti stvarao veliki broj autora u Bosanskoj Posavini. Ta je produkcija osobito bila živa tijekom trajanja rata da bi, nakon završetka rata, ubrzo jenjavala pa i sasvim prestala. Pojedini autori su u svojim zbirkama objavljenima nakon rata objavljivali i pjesme s ratnom tematikom. Njihov je nastanak, razumljivo je, bio potaknut aktualnim životnim trenutkom, a kada je taj trenutak minuo, minula je i potreba za izražavanjem misli i osjećaja vezanih uz rat. U ovome su izboru zastupljeni pjesnici koji su, mahom, živjeli u Posavini u vrijeme rata, koji su u vlastitoj duši osjetili strahotu stradanja, odjek jauka i patnje izazvane nečovještvom onih koji su se predali vlasti Zloga. Poezija ovih pjesnika je više ili manje umjetnički vrijedna, neki su stihovi bolje, a neki lošije uspjeli, ali njezina vrijednost nije prvenstveno u stupnju umjetničke uzdignutosti; ona je prije svega sadržana u autentičnosti lirskoga kazivanja, u dubini proživljene patnje i u potrebi da se ta patnja zabilježi, da se iz duše izlije stih kako bi se olakšalo sebi, kako bi se našlo uporište u riječi onda kada se gotovo sva druga uporišta čovjeku izmiču.

U tome smislu propjevala je Ljerka Mikić (Kostrč kod Orašja, 1967.) koja u zbirci Molitva (1997.) donosi niz pjesama u kojima promišlja suvremenu posavsku stvarnost, a koje su nastajale kao njezin svojevrsni ratni dnevnik iz kojega je izabrala tek neke stranice da bi ih podijelila s javnošću, a ostale je ostavila kao tajnu, neobjavljene, ali njoj značajne jer svjedoče o mnoštvu trenutaka proživljenih u kaosu, u kojemu je pjesnikinjin duh pokušavao pronaći svjetlosnu prugu koja će ga voditi u budućnost.

Ilija Orkić (Vidovice kod Orašja, 1969.) u zbirci Djeca su anđeli (2002.) donosi pjesme u kojima se dotiče ratne stvarnosti njegovih rodnih Vidovica koje su stradale tijekom okupacije te pjesnik osjeća rane vlastitoga sela, naroda koji je u njemu bio ostao te je pogubljen u masakru, ali i onoga dijela naroda koji se uspio spasiti pa pati u progonstvu i čeka trenutak nade i spasenja. Poezija Ilije Orkića svojim je izrazom moderna, ali je bliska i biblijskome kriku prognanika te se u njoj ujedinjuju tradicionalnost i modernost koji su ponekad povezani intertekstualnom vezom.

Na sličnome je tematskom, premda ne i izraznom, tragu pjesnikinja Mira Šokić (Vidovice, 1950.) koja u zbirci Zašto (2003.) također progovara o stradanju svojega rodnog sela.

Marko Oršolić (Tolisa, 1965.) u zbirci On (1994.) donosi izrazom jednostavne, ali stilski dotjerane pjesme u kojima promišlja o suvremenoj stvarnosti te ta promišljanja povezuje s religijskim motivima u kojima pronalazi smisao i utjehu, u kojima su sadržani i odgovori na pitanja o postojanju zla koje se nadvilo nad mirom i slobodom posavskih Hrvata.

Poetski veoma dorađenom mišlju progovara pjesnikinja Mira Šubašić (Bezdan kod Sombora, Vojvodina, 1953.), koja je vrijeme rata provela u Boku kod Orašja, budući da tu radi kao nastavnica hrvatskoga jezika. Njezine pjesme imaju skladan izraz, stilski su dotjerane, ponekad su elegične, ali su također pune životne mudrosti koja ne pristaje na zlo, koja mu se svim silama suprotstavlja. Dvije, gotovo poeme o obrani Posavine, autorica je objavila u zbirci Snovi i smaknuća (2005.), a pjesmu posvećenu poginulome branitelju uvrstila je u zbirku Blizine daljine (2001.).

Pjesnik Marko Vincetić (Ugljara kod Orašja, 1942.), bojovnik koji se za spas Posavine borio i riječju, u zbirci Glas ravnice (1999.) donosi zanimljive pjesme koje su svjedočanstvo vremena koje se u njegovoj duši prelomilo da bi ona iznjedrila stihove pune bola, ali i prkosa.

Najstariji tada živući bosansko-posavski pjesnik Ivo Vlahović (Domaljevac, 1918. – 2005.) u zbirci Moje pjesme (1996.) donio je niz pjesama s ratnom tematikom. Njegov je izraz utemeljen u tradiciji ponajboljih hrvatskih pjesnika čija su djela obilježila njegovu mladost. Rečenice su mu sigurne, precizne, ali i razlomljene, čime se postiže posebnost ritma, ali i simbolike. Sigurnost i preciznost, na jednoj strani, obilježja su posavskih Hrvata; razlomljenost na drugoj, obilježjem je rascijepanosti Posavine u ratnome, a nažalost, i u poslijeratnome razdoblju.

Najviši umjetnički dosezi vidljivi su u intimistički intoniranim stihovima Jose Živkovića (Kostrč, 1960.) koji čitatelju ostavljaju mogućnost višestrukih tumačenja. On u zbirkama Čekati dugu (1994.) i Gorka čaša (1997.) ne donosi stihove koji bi već na prvo čitanje bili prepoznatljivi kao stihovi s ratnom tematikom. Njihovo tumačenje ovisi o čitateljevome stavu spram teksta i kao takvo zahtijeva posvemašnju angažiranost čitatelja. Dubina tih stihova je mjerljiva dubinom čitateljskoga pogleda, preciznošću čitateljeve misli i njegovoga osjetilnoga svijeta koji mora imati sposobnost doživjeti i protumačiti ih.

Lirsku poeziju s ratnom tematikom pisali su još i: Luka Blažanović (Donji Hasić kod Bosanskoga Šamca, 1957. – 1992.), pripadnik Hrvatskoga vijeća obrane, kojemu je posmrtno objavljena zbirka pjesama naslovljena Posljednja pjesma; potom Jure Rašić (Gornja Lupljanica kod Dervente, 1945.), u čijemu se pjevu često miješaju lirski i epski elementi, a koji je objavio knjige Posavino, ne dam te zaboravu (1996.) i Trećoj modranskoj u spomen (2002.), u kojoj donosi epitafe poginulim braniteljima derventskoga kraja; zatim Pejo Šimić (Foča kod Dervente, 1952.), čija je zbirka pjesama naslovljena Posavski vidici spaljena 1992. godine u njegovoj rodnoj Foči zajedno s roditeljskom kućom, a autor je kasnije objavio sljedeće zbirke u kojima se nalaze pjesme s ratnom tematikom: Zov Hrvata Bosanskog Posavlja (1992.), Zemljo moja (1993.), Suza na zgarištu (1995.); potom Marko Vukić Skejo (Tolisa, 1949. – Zadar, 2006.), koji je 1992. godine objavio zbirku Ratni posavski motivi, da bi 1994. godine objavio zbirku Terra Tolis na vjetrometinama života, a 1997. godine objavljuje zbirku Nek'  zvone zvona, u kojoj donosi svoja najzrelija pjesnička ostvarenja; kao i mnogi drugi autori, od kojih neki nisu, ili zbog ratnih okolnosti, ili zbog toga što su pisali samo za svoju dušu, ni objavili svoje pjesme, ali one ponekad žive u pučkome kazivanju, u sjećanjima ljudi.

Mato Nedić

[1] Vidi u: Marjan Đordić, Bosanska Posavina, povijesno-zemljopisni pregled, Ministarstvo prosvjete, znanosti, kulture i športa Županije posavske, Orašje, 1999., str. 12.

[2] Vidi u: Tunjo Janjić, Obedari, Rkt. župni ured Svetog Vida, Vidovice – Orašje, 2006., str. 19.