„Uspostavom suverene i demokratske Republike Hrvatske moj san se ostvario. Na osobni poziv dr. Tuđmana, što smatram najvećim priznanjem za moj rad na hrvatskom polju, s članovima svoje obitelji vratio sam se u domovinu“, kaže dr. Marin Sopta.

Povod za razgovor s dr. sc. Marinom Soptom je njegova nova knjiga „Hrvati u Kanadi - Oblikovanje hrvatske zajednice od 1945. do 1995.“ čiji izdavač je Institut društvenih znanosti dr. Ivo Pilar u Zagrebu. Na nedavno održanoj promociji Soptine knjige, koju su zajednički promovirali Institut društvenih znanosti dr. Ivo Pilar i Hrvatska matica iseljenika u njezinim prostorijama, prema riječima poznatoga hrvatskog znanstvenika koji se bavi istraživanjem povijesti hrvatskih iseljenika prof. Ivana Čizmića nikada u povijesti Hrvatske matice iseljenika nije održana uspješnija promocija jedne knjige. Ne samo po broju prisutnih od kojih mnogi nisu mogli ući u dvoranu, nego i po kvaliteti prisutne publike.

Na počeku promocije prisutne su u ime organizatora pozdravili ravnatelj Instituta prof. Vlado Šakić i ravnateljica HMI-ja Katarina Fuček. O knjizi su govorili prof. Ivan Čizmić, prof. Vinko Grubišić iz Kanade, prof. Ivan Rogić i prof. Dražen Živić. Uz predstavljače knjige nastupili su poznati hrvatski skladatelji i pjevači Tomislav Brajša i Ranko Boban, koji su nastupom i pjevanjem oduševili publiku.

Na promociji knjige dr. Sopte bilo je nazočno više od pedeset doktora znanosti, nekoliko hrvatskih veleposlanika, kao i kanadski veleposlanik u Hrvatskoj Edwin L. Loughlin koji je u svom govoru istaknuo kako je Sopta i kanadski autor. Između velikog broja istaknutih pojedinaca iz društveno-političkog i kulturnog života spomenut ću samo neke. U prvom redu predstojnicu Vladina Ureda za Hrvate izvan domovine Dariju Krstičević, koja je također održala prigodan govor, dr. sc. Pavla Kalinića - pročelnika Ureda za prirodne nepogode, Milana Vukovića - bivšeg predsjednika Vrhovnog suda RH, bivšeg ministra pravosuđa Bosiljka Mišetića… Nazočni su velikim pljeskom pozdravili dugogodišnjega hrvatskoga političkog zatvorenika i mučenika prof. Marka Veselicu. Svakako bih mogla spomenuti još mnoge istaknute pojedince, ali sam istaknula samo one koji su hrvatskoj javnosti najpoznatiji, s glavnim ciljem da našim čitateljima predočim atmosferu koja je vladala na ovoj promociji.

Molim Vas, predstavite se našim čitateljima.

-         Veoma je nezahvalno govoriti o sebi. No, ukratko, nakon dolaska u Kanadu prvo sam završio školu engleskog jezika na Glendon College York University u Torontu, zatim George Brown College gdje sam učio za zubarskog tehničara. Nakon toga sam diplomirao na York University gdje sam završio političke znanosti i povijest. Postdiplomske studije pohađao sam na University of Toronto da bih konačno doktorirao na Hrvatskim studijama Sveučilišta u Zagrebu.

Kada ste otišli u Kanadu i koji su razlozi za odlazak?

-         Glavni razlog mog odlaska u Kanadu bio je ekonomske prirode. Sa svojom majkom otišao sam u Kanadu gdje je živio njezin pokojni brat, moj ujak, inače dugogodišnji politički emigrant. Tipičan je to primjer za desetke tisuća Hrvata iz zapadne Hercegovine koji su krajem šezdesetih i u prvoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća odlazili u zapadnoeuropske zemlje, a mnogi poput mene u prekooceanske zemlje.

Opišite nam ukratko Vaš život u Kanadi. Kako ste se snašli i što ste ondje radili?

-         Zahvaljujući činjenici koju sam već spomenuo da smo moja pokojna majka i ja otišli u Kanadu kod mog ujaka imali smo lakši početak  emigrantskog života u toj bogatoj, velikoj i lijepoj zemlji. U Torontu sam poput bezbroj drugih ne samo hrvatskih emigranata radio različite poslove, od zubarskog tehničara, predavača na koledžu do izvršnog direktora u provincijskoj vladi Ontarija.

Vaš društveni i politički angažman u Kanadi.

-         Nakon dolaska u Toronto postao sam član najuspješnijega nogometnog kluba u povijesti hrvatskog iseljeništva. Bio je to HNK Toronto Croatia, više puta apsolutni prvak Nacionalne nogometne lige provincije Ontario i Kanade. Klub je kao Metros Croatia 1976. godine osvojio titulu prvaka profesionalne NASl lige u čijim klubovima su igrale svjetske nogometne zvijezde poput Pelea, Eusebija, Besta, Marsha i drugih. U klubu sam igrao u juniorskoj momčadi uz nekoliko nastupa u prvoj momčadi. Također sam nekoliko puta igrao za juniorsku reprezentaciju Ontarija. Uz nogomet sam ipak većinu svoga slobodnog vremena i emocija posvetio radu na političkom polju. Puno više nego nogometu. Između različitih političkih dužnosti koje sam obavljao spomenut ću samo neke. Bio sam dugo godina predsjednik Međudruštvenog odbora Hrvata u Torontu u kojem su bili predstavnici više od dvadeset društava na području grada Toronta. U Hrvatskome narodnom vijeću, koje je osnovano 1974. godine u Torontu, obnašao sam dužnost predsjednika Mjesnog odbora grada Toronta i glavnog tajnika područnog odbora HNV-a južnog Ontarija. Na kraju s ponosom ističem kako sam bio zadnji pročelnik Hrvatskoga narodnog otpora za svijet prve hrvatske emigrantske političke grupacije koja je službeno prestala djelovati nakon proglašenja slobodne i demokratske Republike Hrvatske. O odluci koju smo jednoglasno izglasovali na saboru naše organizacije obavijestili smo Vladu RH i Sabor.

Na koje načine je kanadska politika multikulturalizma podupirala očuvanje i razvitak hrvatske zajednice u Kanadi?

-         Dopustite mi da prvo objasnim politiku multikulturalizma u Kanadi, odnosno principe i vrijednosti koje ona propagira. Prihvaćenjem multikulturalnog zakona kanadska vlada postavila je sebi cilj da će tim zakonom osigurati mirne odnose između različitih etničkih zajednica i omogućiti interkulturalne razmjene, eliminirati diskriminaciju i promovirati nacionalno jedinstvo, smanjiti društvene i ekonomske nejednakosti etničkih manjina, pomagati etničke skupine u očuvanju njihova identiteta i educirati javnost u vezi s vrijednostima kulturalnog pluralizma. Hrvati Kanade iskoristili su ovakvu politiku kanadskih vlasti pa su različitim vidovima svojih društvenih djelatnosti i različitim udrugama nastojali očuvati svoj nacionalni i kulturni identitet. Tako se na primjer osnivaju škole hrvatskog jezika koje u početku svog osnivanja uglavnom djeluju u sklopu hrvatskih katoličkih župa, a kasnije uz velikodušnu materijalnu pomoć lokalnih i provincijskih vlasti djeluju u sklopu škola. Također se osnivaju mnogobrojna folklorna društva i kulturne ustanove čiji je glavni cilj očuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta Hrvata u Kanadi. Po mome mišljenju svakako najveći uspjeh predstavlja osnivanje, a kasnije rad i djelovanje Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu u Watterloo, za koju su Hrvati Kanade bili prisiljeni uplatiti milijun dolara.

Metros Croatia ušla je u kanadsku Kuću slavnih, posvetili ste prethodnu knjigu nogometnim klubovima 'Croatia' u dijaspori. Recite nam kako je šport svojim univerzalnim jezikom pridonosio afirmaciji Hrvatske proteklih desetljeća?

-         Hrvatski iseljenici puno su učinili na promociji hrvatskog imena u svijetu, pa tako i u Kanadi, svojim nogometnim klubovima koji su u većini slučajeva nosili ime „Croatia“ i koji djeluju na pet kontinenata. Hrvatski nogometni klubovi s imenom „Croatia“ predstavljaju fenomen u svijetu športa, o čemu sam napisao i knjigu. Hrvatski klubovi osvajali su titule prvaka ne samo Kanade nego i Australije, SAD-a i drugih država.

Sjećate li se prvih kontakata hrvatske zajednice u Kanadi s dr. Tuđmanom?

-         Kako ne. Prilikom prvog dolaska u Toronto 1987. godine dr. Tuđman je pristao na moj prijedlog održati predavanje na Sveučilištu u Torontu. Zahvaljujući mom prijateljstvu s prof. Hectorom Masseyem uspio sam organizirati prvo predavanje dr. Tuđmanu na York sveučilištu na kojem sam studirao. Drugo predavanje, također u mojoj organizaciji, dr. Tuđman održao je na University of Toronto, a poslije toga je otišao u Sudbury i Ottawu gdje su mu Ante Beljo i Gojko Šušak uspjeli organizirati predavanja na tamošnjim sveučilištima.

Kada ste došli u domovinu i koji su razlozi za dolazak? Na kojim ste poslovima radili?

-         Ne želim da moj odgovor zvuči demagoški, ali istina je da se moj san ostvario uspostavom suverene i demokratske Republike Hrvatske. Na osobni poziv predsjednika dr. Tuđmana, što smatram najvećim priznanjem za moj rad na hrvatskom polju, s članovima svoje obitelji vratio sam se u domovinu. Između ostalih funkcija koje sam obavljao u domovini spomenut ću neke poput direktora Hrvatskog centra strategijskih istraživanja, tajnika HDZ-a za iseljeništvo, te državnog tajnika u Ministarstvu obnove, razvoja i iseljeništva.

Kako gledate na razvitak demokratskog društva u RH i može li akademska zajednica snažnije poduprijeti prijeko potrebne društvene reforme RH?

-         Ovo je veoma složeno pitanje koje zahtijeva dug i opširan odgovor, ali pretpostavljam da za to nema dosta prostora pa ću biti sažet. Demokracija u Hrvatskoj u odnosu na zemlje s dugom demokratskom tradicijom je mlada i krha. Za njezin razvitak trebat će dosta vremena, znanja, a iznad svega strpljenja. Ako govorimo o njezinim manama, u ovom trenutku po mome skromnome mišljenju na prvome mjestu je kriza političke i ekonomske elite u vođenju države. Ovome treba dodati pomanjkanje kvalitetnog rada raznih nevladinih udruga, koje u većini slučajeva ovise o donacijama iz zapadnodemokratskih zemalja, što je osobito dolazilo do izražaja u vrijeme vladavine predsjednika Tuđmana. Mnoge nevladine udruge također ovise o volji političkih stranaka na vlasti u Hrvatskoj, što na dulji rok ugrožava njihovu kredibilnost. Ove dvije stvari predstavljaju velike kočnice u razvitku demokratskog društva u Hrvatskoj i zato su nam potrebne radikalne promjene u svim segmentima hrvatskog društva. Tu u prvom redu mislim na potrebu veće demokratizacije političkih stranaka. Znam da je najlakše kritizirati i davati prijedloge, ali smatram da akademska zajednica, posebice HAZU i Matica hrvatska, trebaju biti aktivnije i prisutnije u društveno-političkom i kulturnom životu zemlje. Mišljenja sam da pomanjkanje novca na koji se mnogi žale nije najveći problem u radu ovih institucija, nego su veći problem stare navike i ponašanje stečeno u vrijeme komunizma.

Što bi trebalo promijeniti da bi Hrvatska bila prosperitetnija zemlja? Hoće li EU donijeti željeni optimizam RH?

-         Treba nastojati odbaciti stari način razmišljanja i djelovanja. Da bi se to ostvarilo potrebno je promijeniti svijest svakog pojedinca, u prvom redu treba promijeniti odnose prema radnom kolektivu, kao i prema državi. U državi je zavladala kriza morala i zato je korupcija uzela velikog maha. Mišljenja sam da treba što prije dati mogućnost i priliku pripadnicima novog i mlađeg naraštaja koji nisu opterećeni temama iz prošlosti, koji nemaju komplekse manje vrijednosti u odnosu na centre moći, posebice na Bruxelles i Den Haag. Treba potaknuti mlade koji su školovani, koji imaju znanje, a iznad svega nove ideje da preuzmu vodeće pozicije u upravljanju našom državom. Po pitanju NATO saveza i EU-a, podržavam ideju ulaska i članstva Hrvatske u euroatlantskim integracijama i EU. Jedan od glavnih razloga za to je činjenica da će pristupanjem u ove zajednice Hrvatska odnosno njezine političke i ekonomske elite napraviti pozitivne promjene u društvu. Žalosno je da nas stranci prisiljavaju da napravimo promjene i donosimo zakone umjesto da mi to učinimo radi sebe i budućih naraštaja.

Promocija Soptine knjige u HMI-ju

U organizaciji Hrvatske matice iseljenika i Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Velikoj dvorani HMI-ja 5. lipnja upriličena je promocija knjige Marina Sopte „Hrvati u Kanadi“. U spomenutoj knjizi, koja je skraćena verzija autorove doktorske disertacije, istraživački je upotpunjeno i sistematizirano znanje o skupu društvenih transformacija koje su oblikovale hrvatsku zajednicu u Kanadi u razdoblju od 1945. godine do 1995. godine. Pozdravno slovo mnogobrojnim nazočnima uputila je ravnateljica HMI-ja Katarina Fuček, prof. i ravnatelj Instituta Ivo Pilar prof. dr. sc. Vlado Šakić. Uz autora knjige, Marina Soptu, o knjizi su govorili Ivan Čizmić, Vinko Grubišić, Ivan Rogić i Dražen Živić.

„Hrvati u Kanadi“ je knjiga koja, uz iscrpni znanstveni aparat, ostvaruje dva posebna cilja. Prvi je opisati specifično formiranje zajednice kanadskih Hrvata uz pomoć političkih udruga i organizacija. Drugi je opisati je uz pomoć kulturnih i religijskih udruga i organizacija.

Dr. Marin Sopta rođen je 1950. u Širokome Brijegu, BiH, a nakon povratka iz Kanade živi i radi u Zagrebu. Ove godine obranio je doktorsku disertaciju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

Autor je do sada objavio:

2008.  Sveto ime Croatia – Hrvatski nogometni klubovi „Croatia“ u iseljeništvu, Marin Sopta, Nakladnik Udruga „Hrvatska dijaspora“ i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb;

2005.  Iseljena Hrvatska, Ivan Čizmić, Marin Sopta i Vlado Šakić;

1994.  Unknown Journey – A History of Croats in Canada, Marin Sopta i Gabriele Scardellato (ur.), University of Toronto.

Uz izdane knjige, uključujući najnoviju, dr. Marin Sopta autor je mnogobrojnih tekstova u zbornicima i časopisima.

Razgovarala: Željka Lešić

Snimke: Arhiva Sopta