Za sve narode, osim za Hrvate, vrijedi uzrečica kako je povijest učiteljica života. Danas, dvadeset godina nakon izborenog međunarodnog priznanja čujemo iste priče kao u vrijeme ulaska u jugoslavenske okove ...

Dvadeset godina od izborene samostalnosti i priznanja Hrvatska je ponovno spremna poći u nepoznato. Dvadeset godina bilo je i previše kako bi se zasitili vlastite države i odgovornosti. U podsvijesti narednih sto generacija ostati će deformiran gen koji će im stalno govori kako stranac bolje upravlja našom zemljom od nas. Taj kmetski, podanički mentalitet, koji je već postao sastavni dio genoma ispoljava se euforijom zbog procesa pridruživanja Europskoj Uniji. Vladajuće  elite, parafirajući sporazum o pristupanju, kao da su skinuli teret sa svojih leđa, a teret je suverenitet i odgovornost koju ona nosi.

Smjena izrabljivača

U vrijeme pridruživanja prvoj Jugoslaviji, tadašnjoj Kraljevini SHS, vladala je histerija kako samostalno ne možemo napraviti ništa. Trumbić i Pribičević, kao istaknute političke figure smatrali su kako će tadašnje europske sile razgrabiti prostor nekadašnjeg austro-ugarskog juga ukoliko se ne udruže s Kraljevinom Srbijom. U novoj slavenskoj bratskoj zajednici, smatrali su, vladati će idila uvažavanja, napretka i suživota. Međutim, kao i mnogo puta prije i poslije Hrvati su morali na svojoj koži naučiti kako utopiji nije mjesto u državnim poslovima. Tadašnji politički lideri pronašli su najjednostavniji put kako bi izbjegli ekonomsku, sigurnosnu i svaku drugu odgovornost za vlastiti narod. Najjednostavnije je bilo izručiti zemlju žezlu Karađorđevića. Umjesto napretka zavladalo je izrabljivanje prečkih (prekodrinskih) krajeva, monetarna i porezna pljačka, žandarski teror, a teritorijalno širenje Srbije na račun Mađarske, Bugarske i Rumunjske naplaćeno je prepuštanjem Istre, Kvarnera, Zadra i mnogih otoka Italiji. Ipak, trebalo je proći još nekoliko godina dok slijepa hrvatska politika nije progledala i konačno shvatila kako je jednog izrabljivača i tiranina zamijenila drugim. Formiran je široki nacionalni pokret pod vodstvom Stjepana Radića, homogenost, kompaktnost i širinu sličnih razmjera postići će tek Franjo Tuđman, ali okovi tiranije bili su prejaki pa će proći još mnogo desetljeća do željene slobode i samostalnosti.

Tisuću godina sramote

Za sve narode, osim za Hrvate, vrijedi uzrečica kako je povijest učiteljica života. Danas, dvadeset godina nakon izborenog međunarodnog priznanja čujemo iste priče kao u vrijeme ulaska u jugoslavenske okove. Mi smo mali, slabi i ne možemo preživjeti samostalno, kažu zagovornici bezuvjetnog pristupa EU. I dok mi hrlimo u zagrljaj novog ropstva u EU se događaju stvari o kojima domaća politika uporno šuti. Zamišljena kao zajednica ravnopravnih država, Europa se pretvara u federaciju nesmiljenom brzinom. Jose Manuel Barosso više ne krije kako je budućnost u federaciji koja će značajno ograničiti mogućnost nacionalnog odlučivanja. Koji je naš odgovor na najave ove vrste? Nema ga, Pusić, kao nekada Trumbić, jedini izlaz vidi u integraciji. I to je njen domet, zadatak kojeg će bez pogovorno izvršiti. Narod je na referendumu ucijenjen silnim milijunima koji će nam poteći nakon što pristupimo EU. Osim novčane koristi, naši političari ne spominju niti jednu drugu korist EU integracija. Grubo rečeno, hrvatska politika nije uspjela pronaći rješenje za gospodarske i ekonomske probleme pa će se odreći samostalnosti zbog vlastite nesposobnosti. Takav vid politike može voditi i polaznik prvog razreda osnovne škole. U procesu pristupanja EU naši političari su se pretvorili u činovnike koji izvršavaju naređenja, a ne u zastupnike javnih interesa. Odgovoran nacionalni političar odbio bi i milijune eura ukoliko se njima kupuje naša samostalnost. Međutim, povijest sve pamti, a kratkotrajna slava koja hrani osobne taštine, ništa je prema tisuću godina sramote koja će pratiti imena onih koji su prodali domovinu.

Željko Primorac