Velikog, po dobru, Franju Tuđmana, naslijedio je također veliki, po zlu, Ivo Sanader 2000. na čelu Stranke koja je nastala iz Pokreta koji je obnovio državu Hrvatsku. Taj nimalo rodoljubni, ni domoljubni čovjek na čelu je Vlade u Hrvata od 2003. do 2009. godine. Što je sve u tom razdoblju htio i učinio još nisu do kraja utvrdila nadležna upravna i pravosudna hrvatska državna tijela; sudski postupci su mu i zatvor u tijeku. No, i prije konačnog sudskog pravorijeka, jasno je da je bivši bogoslov, Ivo Sanader, svojim stranačkim i državničkim aktivnostima, najblaže rečeno, izdao i Stranku, i Narod, i Državu. Neki kažu da je izdao i muško. Ne briga me; njegova privatna stvar. Ali nije njegova privatna stvar, nakon što je pobjegao sa svih dužnosti u Hrvatskoj, određivati tko će ga naslijediti na čelu HDZ-a i Vlade RH. Međutim, on je ipak odredio tko će ga naslijediti nakon što je svoju dionicu odradio. Jadranka Kosor je „pobegulju“ Sanadera naslijedila najprije u Stranci, a onda i na čelu Vlade u drugoj polovici 2009. godine.

Zato ovaj tekst, zapravo, posvećujem njoj a ne Ivi Sanaderu. Netko će reći: zašto baš sada pišeš o njoj, kad više nije ni na čelu Vlade, ni na čelu Stranke. Znam i onu narodnu da ispod mrtvih konja  ne valja, nije pristojno skidati ploče (potkove). Međutim, je li političko djelovanje Jadranke Kosor mrtvo, ili barem umrtvljeno? Sudeći po nastupima u medijima, Jacina politička djelatnost je vrlo živa i žilava. A budući da mi se puno toga što je prije radila, kao i ono što u zadnje vrijeme radi, ne sviđa, moram o tome pisati. Bit će to, po mom običaju, i ad rem i ad hominem, jer njeno političko djelovanje smatram, simbolično rečeno, karcinomom i na HDZ-u i na državi Hrvatskoj.

Relativno mlada žena (1953.) odavno je u novinarstvu (1972.), politici, Partiji, Pokretu i Stranci a da bi bila neuočljiva u svom djelovanju. Ipak, najžešće njene političke aktivnosti započele su tek 1995. godine, kao i kod mnogih današnjih nastaša na hrvatskoj političkoj sceni. Veliki zakulisni meštar, Vladimir Šeks - Šesto, hvali se u Jutarnjem listu od 8. prosinca 2011. da je on proizveo ne samo Jadranku Kosor, nego i Ivu Sanadera, pa čak i Franju Tuđmana. Ako je to istina, onda se stvarno treba ozbiljno zapitati koja je bila uloga Udbe u obnavljanju države Hrvatske? Nešto mi nije  jasno, a nejasno mi je i to što je Šesto, u spomenutom Jutarnjem, tek nakon što je poražen od petokrakaša, izgovorio ovo: „Pitat ćemo ih za sva ona tamna mjesta, koja oni uporno skrivaju i za koja dio javnosti nije pokazao dovoljno zanimanja ili ih je štitio“. A je li ih i Šesto godinama štitio i zašto? Zašto je baš Sanadera progurao za Tuđmanova nasljednika i Kosoricu za njegovu sljedbenicu i nasljednicu? Ja ipak mislim da je u zagrebačkoj Areni, pred oko tri tisuće očevidaca, najviše Vlaj Sanader utjecao da mu nasljednica bude Vlainja, Vlaisavljevićka, Kosorica, svejedno, Jadranka. Nitko od skoro tri tisuće prisutnih članova HDZ-a, neću reći: hadezeovaca, nije tada ( u srpnju 2009.)  naglas upitao zašto Ivo odlazi a ostaje, a Jaca dolazi da traje. A trajala je, između ostalog, kao ministrica, potpredsjednica i predsjednica Vlade, potpredsjednica Sabora, te donedavno i predsjednica, vjerujem, još uvijek najveće hrvatske stranke, HDZ-a. I danas je na raznim dužnostima u  Hrvatskom saboru, koji nije državni.

Ipak, kroz sve ovo što je bila od 1991. ( novinar na Hrvatskom radiju, stranačka i državnička dužnosnica) Jaca je provukla ono što je, čija je i tko je bila do 1991. godine. Dlaka se može promijeniti, ali ćud ne. Zato, bivši potpredsjednik Vlade u Hrvata, Slobodan Uzelac - Srbin, kaže u Slobodnoj Dalmaciji od 24. ožujka 2012. godine: „Provodila je detuđmanizaciju redovito se pozivajući na Tuđmana“.

Zbog toga se ne treba čuditi što je šesnaesti šestog 2010. progurala, preko ondašnjih nesretnih saborskih zastupnika, izmjene i dopune Ustava, po kojima se RH odrekla velikog dijela svog suvereniteta, i izmjene i dopune Zakona o nacionalnim manjinama, po kojima su u nekim pravima manjinci postali ravnopravniji od hrvatske apsolutne većine. Ne treba se čuditi ni tome što se ona ponosi što je zajedno s Ivom Jusipovićem  u Briselu potpisala 9. prosinca 2011. tzv. Pristupni ugovor, po kojem je Hrvatska maksimalno utopljena u Euniju. Također se ne treba čuditi što je dopustila da se sudi hrvatskim braniteljima, te Pokretu i Stranci, kao i njihovim članovima - onima koji su  stvorili Državu, a da se ne sudi strankama i njihovim članovima koji su bili i radili protiv osamostaljenja države Hrvatske. Da je Jaca bila hrvatska državotvorka, udarila bi barem pleskom o stol, čim je postala predsjednica HDZ-a, i rekla: Ne može se suditi Pokretu, Stranci koja je obnovila državu Hrvatsku, ali može njenim članovima koji su se bavili kriminalom bilo koje vrste; neka takve nadležna državna tijela  progone i zatvaraju bez suzdržanosti, kao i kriminalce iz bilo koje druge stranke. Izgleda da je nju zanimao više progon HDZ-ovih  kriminalaca, ne štitim ih, nego SDS-ovih ratnih zločinaca.

Tako je se obistinilo da je nimalo mi dragi Slobodan Uzelac sasvim vjerodostojno opisao Jacu. Premda je njemu, Pupavcu i Stanimiroviću ispunila, zajedno sa Sanaderom, skoro sve želje iz snova, Srbovlasi nisu mogli a da je ne razotkriju. Ljuti su, valjda, što im nije uspjela isposlovati na Saboru, uz sve ono što im je Sanader dao, i autonomiju u istočnoj Slavoniji kroz fantom zvani Zajedničko vijeće općina (ZVO). Pokušala je, međutim, nije formalno pravno uspjela, ali je financijski. Naima, Sabor je 2010. zaključkom obvezao Vladu RH da financira raznorazne aktivnosti tzv. Zajedničkog vijeća općine. Zato se ne treba čuditi agresiji četničke ćirilice i na Vukovar; u ostalim općinama tzv. ZVO-a ona je već pobijedila. Neka je sram i Hrvoja Šarinića, i Zlatka Mateše, i Ljiljanke Vokić zbog svega što su potpisali a tiče se Hrvata u istočnoj Slavoniji.

Jaci neću reći: neka je bude sram što je hrvatskim novcima omogućila da se obnovi četnički spomenik u Srbu, jer se ona, izgleda, ne može zasramiti. Da može, ne bi za svog mandata predsjednice Vlade potrošila toliko milijuna kuna za dodatno financiranje aktivnosti dvanaest općina u kojima su Srbi tada bili vlast, a ni lipe nije htjela dati gradu Slavonski Brod, koji je u isto vrijeme bio pred bankrotom. Je li možda zbog toga što su u Slavonskom Brodu već dugo na vlasti pravi ljudi i pravi Hrvati?

Pravih Hrvata ima, itekako, i izvan Hrvatske, pa im je Jaca u svom dvogodišnjem mandatu na mjestu predsjednice Vlade smanjila broj zastupnika u Saboru sa dotadašnjih pet na tri, koliko je osigurala i  Srbovlasima. Čak je se i hvalila preko plakata uoči izbora 2011. svojim nedjelima protiv Hrvata u BiH. Na plakatima po Zagrebu pisalo je: „Spriječili smo 3. entitet“.

Sve u svemu, Jacina odgovornost za ono što je činila protiv Države i Nacije je na razini odgovornosti Sanadera, Šeksa, Bebića, Pupavca, Pusićke, Račana, Milanovića… Jaca čak i priznaje donekle svoju krivnju kad kaže u Globusu od 15.veljače 2013. da kao članica Sanaderove Vlade „nije smatrala neprihvatljivom“ koaliciju sa SDS…om. A prihvatljivo joj je bilo svaki dan imati drugi broš na reveru i započinjati u javnim nastupima skoro svaku rečenicu riječju - dakako. Zbog toga sam je davno nazvao broširanom dakakoćkom. Broševima je, valjda, svakodnevno izvješćivala o učinjenom svoje rotarijance. Tako su neki Srbi u Zagrebu, za vrijeme Hrvatskog obrambenog rata, davali s balkona znakove svjetlosnim signalima   svojim sunarodnjacima.

Sada Jaca ne nosi broševe, kako kaže u spomenutom Globusu: „Za stavljanje broševa mi treba inspiracija, a danas je nemam“. Hoće li je imati ako je onaj koji ju je ubacio u hrvatsku vlast ubaci i među dvanaest judolikih predstavnika  Hrvatske u Eunijinu parlamentu. Jaca je uvjerena da je jedna od tih 12 stolica njezina. Ne daj Bože! Jaca mora otići iz hrvatske državne politike zbog svega što je dosad učinila protiv hrvatskih nacionalnih i državnih interesa. Govorila je: „Kud Ivo, tud i ja“. Nadam se da će joj se želja ispuniti, iako se ne veselim ničijem zlu.

Suvišno je uopće raspravljati treba li je izbaciti iz HDZ-a, ako će se HDZ vraćati programu svog utemeljitelja. Može se, eventualno, raspravljati treba li isključiti iz HDZ-a sadašnjeg predsjednika Stranke. Budući je Jaca Karamarka 2011. ponovo vratila u HDZ, Karamarko bi sada trebao govoriti: Kud Jaca, tud i ja. A Jaca neka ide u one vode iz kojih je i došla na hrvatsku političku pozornicu.

M a r k o   M a t i ć