U Vukovaru se nedavno okupilo oko 20 000 ljudi kako bi izrazilo svoje protivljenje primjeni ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, odnosno uvođenju srpskoga jezika i ćiriličnoga pisma u ravnopravnu službenu uporabu na području grada Vukovara. Uvjeren sam da je među njima bilo i državljana Bosne i Hercegovine hrvatske nacionalnosti, a potpuno siguran da mnogi ondje prisutni u najmanju ruku vuku porijeklo s prostora BIH.

S druge strane, u Osijeku se u isto vrijeme nalazio Emir Hadžihafizbegović, nekadašnji ministar kulture i športa u vladi Vrhbosanske županije (Kanton Sarajevo) ispred Stranke demokratske akcije (SDA). Na poziv Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Osijeku, nacionalne kazališne kuće, Hadžihafizbegović došao je pripremiti svoj kazališni redateljski prvijenac, pod naslovom Cijena sreće, uz svu potrebnu glumačku, scensku i organizacijsku infrastrukturu za koju se pobrinuo osječki HNK.

Međutim, mnogima je taj isti glumac ostao u sjećanju kada je prije nekoliko godina u javnim nastupima gorljivo i nekritički branio ponašanje skupine sarajevskih huligana tijekom divljanja u Širokom Brijegu, prilikom kojega je tragično izgubljen i jedan mladi život, pokušavajući ih amnestirati od svakog oblika krivnje. Nekima je ostao upamćen i po svojedobnom žestokom javnom angažmanu na zabrani sarajevskog koncerta Marka Perkovića Thompsona, s pozicije ministra kulture i športa, te kasnijem pokušaju cenzure sarajevske premijere predstave Olivera Frljića Pismo iz 1920. Osim što pripadaju različitim umjetničkim diskursima, spomenuta dvojica hrvatskih umjetnika dolaze iz posve različitih svjetonazorskih okvira, što dodatno ide u prilog tezi o Hadžihafizbegovićevoj isključivosti i poigravanju modelom političke cenzure u domeni kulture i zabave. Također, potpunim zaobilaženjem hrvatskih kadrova kod imenovanja na javne funkcije i položaje ili eventualnim imenovanjem politički podobnih kadrova kao pripadnika hrvatskoga naroda, ali ne i njegovih autentičnih predstavnika, preslikan je opći model s federalne na županijsku razinu, u kojoj je Hadžihafizbegović kao ministar sudjelovao. Predstavnici iz redova hrvatskog naroda u takvom su modelu predstavljali samo privjeske, obmane i bižuterije sarajevske „demokratičnosti“ i „multikulturalnosti“.

Unatoč svemu tome, percepcija prema njemu u RH svodi se isključivo na simpatičnog amorfnog „Bosanca“ iz TV reklama, eventualno uz to i kvalitetnog glumca, dok je politička dimenzija njegova lika potpuno nepoznata ili zanemarena. Takav je odnos primarno rezultat političke majorizacije i obespravljenosti Hrvata u BIH, ali i niza drugih okolnosti iz kojih proizlazi njihova medijska izolacija, kako u medijima iz RH, tako i u onim bosanskohercegovačkim.

Ipak, činilo se malo pretjeranim očekivati da će osječka politička i kulturna elita dočekati čovjeka koji ima takvu političku pozadinu baš kao „princa na bijelome konju“. Naime, Hadžihafizbegović posljednjih je tjedana imao medijski tretman kakvog se ne bi postidjele najveće športske i estradne zvijezde, dajući više izjava lokalnim dnevnim novinama, gostujući u središnjoj emisiji o kulturi na lokalnoj televiziji te najavljujući na tiskovnoj konferenciji svoj kazališni redateljski prvijenac u društvu osječkog gradonačelnika i osječko-baranjskog župana. Takve se medijske njege ne bi postidio ni bivši predsjednik RH, Stjepan Mesić, dok je svojedobno uživao u sarajevskoj gastronomskoj ponudi i narodnim nošnjama, ne obazirući se pritom na dekonstituiranje Hrvata u BIH i zanemarjući obvezu njihove zaštite iz Ustava RH. U slučaju Hadžifafizbegovića u Osijeku, sve je kulminiralo uspješnom premijerom predstave i popratnim domjenkom na kojem su svoje mjesto uz lokalnu političku i kulturnu elitu našli univerzalni borac Mirko Filipović, novinar Aleksandar Stanković, bivši nogometaš Ivan Gudelj, pjevači Miroslav Škoro i Halid Bešlić te sarajevski operni prvak, Ivica Šarić, Hadžihafizbegovićev prethodnik i nasljednik na mjestu ministra kulture i športa, jedan od politički podobnih Hrvata iz redova SDA. Iako najavljivani, Milan Bandić, Goran Bregović, Lepa Brena i Zdravko Mamić na kraju su ipak izostali, no intendant osječkog HNK osobno se pobrinuo da ne izostavi iščitavanje brzojava potpore Bakira Izetbegovića, člana predsjedništva BIH te Hadžihafizbegovićeva stranačkog kolege i političkog istomišljenika.

S obzirom da je poznato kako osnivač političke stranke koja je na vlasti u gradu Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji trenutno služi zatvorsku kaznu u BIH, s pravom se možemo zapitati krije li se iza neizmjerne razine srdačnosti prema Hadžihafizbegoviću samo kratkovidnost i neupućenost lokalnih političara ili nekakvi aranžmani iza kulisa za koje ne znamo i možda u skorije vrijeme ne ćemo niti saznati. Promatrajući taj odnos i priklanjanje Josipa Vrbošića, nekadašnjeg veleposlanika RH u BIH, regionalnoj slavonsko-baranjskoj političkoj opciji, možemo se s pravom zapitati jesu li lobistički potencijali Vrbošića i Hadžihafizbegovića u Sarajevu zapravo kapital kojim se na neki način trgovalo?

Civis Essekiensis