U demokratskom, pluralnom, tolerantnom, otvorenom civilnom društvu imamo pravo PROPITKIVATI SVE – od predsjednika država i vlada do vjerskih vođa – pa ZAŠTO NE I PITANJE HOMOSEKSUALNOSTI?

Protiviti se homoseksualnom i rodnom programu ne znači željeti ikome ikakvo zlo, nego jednostavno ustvrditi da „spolna orijentacija“ i „rodni identitet“ nisu nikakve zaštićene kategorije u međunarodnom pravu ni u ugovorima UN-a. Treba poticati poštovanje prema svakom čovjeku, ali biti tolerantan ne znači aplaudirati svim oblicima seksualnosti. O pitanjima seksualnosti postoje vrlo različita stajališta.

U SAD postoji Nacionalna udruga za istraživanje i terapiju homoseksualnosti – National Association for Research and Therapy of Homosexuality – NARTH, profesionalna organizacija koja „nudi nadu onima koji se bore s neželjenom homoseksualnošću“. Poznata je i djeluje i u zemljama EU. Reparativna psihoterapija homoseksualnosti, koju ova udruga promiče, je nešto čemu se LGTBQ udruge podsmjehuju i što povremeno čak i utužuju… možda od straha da ne izgube svoje ionako malobrojne članove?

Terapeuti NARTH-a ukazuju na to, da programi spolnoga odgoja koji homoseksualnost izjednačuju s heteroseksualnošću često prešućuju sljedeće:

1. Homoseksualnost nije urođena.

2. Osobe koje to doista žele mogu u velikom broju slučajeva uz pomoć prikladne terapeutske pomoći umanjiti svoje homoseksualne sklonosti ili ih zamijeniti heteroseksualnim sklonostima.

3. Pravo na informaciju i slobodu sastoji se i u tome, da svi oni koji to žele, imaju pravo slobodno se informirati o mogućnostima mijenjanja homoseksualnog usmjerenja. Mladi i odrasli koji to žele moraju imati slobodan pristup savjetovalištima, koja s klijentima ciljano rade na tome.

Je li znanost „vrijednosno neutralna“?

Postoje pitanja na koja NARTH daje drugačije odgovore od onih, koji nam se nameću. Prvo je pitanje je li znanost – ovdje medicina i psihologija – „vrijednosno neutralna“. U pozadini stoji odluka Američke udruge psihijatara iz 1973., po kojoj se homoseksualnost briše s popisa psihičkih poremećaja. Od tada se uporno nameće tvrdnja da je „medicinska znanost dokazala“ da homoseksualnost nije „nikakav poremećaj“. U međuvremenu su nastala brojna nova istraživanja, koja pokazuju da homoseksualni način života uključuje znatni rizik za tjelesno i duševno zdravlje. Čak i poznati psihijatar Robert Spitzer, koji se 1973. odlučno založio za brisanje homoseksualnosti s popisa bolesti, danas na to gleda kritično. Osim toga se zaboravlja da odluka iz 1973. nije nastala temeljem novih znanstvenih spoznaja, nego temeljem promijenjene političke klime i masivnog pritiska od strane homoseksualnog lobija. Udruge psihologa i psihijatara zastupaju jednostrano stajalište, ali to ne žele priznati. Ne žele priznati ni da je njihovo polje istraživanja jako vezano uz etičke vrijednosti, jer bi to štetilo njihovom znanstvenom autoritetu i protuslovilo njihovoj pretenziji da govore u ime svih psihologa. „Američka udruga psihijatara“ je 1973. službena izbrisala homoseksualnost s popisa psihičkih poremećaja, ali je tek 1978. provedeno ispitivanje među svim članovima udruge. Od 10.000 ispitanika odgovorilo je njih 3.000, od kojih je 68% bilo je uvjereno da homoseksualnost i dalje predstavlja psiho-seksualni poremećaj.

Je li homoseksualnost pitanje slobodnog izbora? Je li homoseksualnost normalna i zdrava?

NARTH: Na području medicine, svi se liječnici slažu da je rak, na primjer, bolest. U psihologiji je dijagnoza nekog poremećaja mnogo subjektivnija i ovisnija o vrijednosnim sustavima. Znanost može dati podatke, ali tumačenje i značenje tih podataka ovisi o etici, antropologiji i svjetonazoru. Homoseksualni odgojni programi uvijek iznova tvrde da je „znanost otkrila da je homoseksualnost normalna i zdrava“, što stvara zabunu, budući da je to falsificiranje znanstvenih činjenica.

Jedno NARTH-ovo proučavanje iz 1997., objavljeno u znanstvenom časopisu „Psychological Reports“ u lipnju 2000., dokazalo je da su mnogi muškarci i žene, koji su bili nezadovoljni svojim homoseksualnim usmjerenjem, doživjeli promjenu. (Byrd, Dean et al., Retrospective Self-Reports of Changes in Homosexual Orientation. A Consumer Survey on Conversion Therapy Clients, in: Psychological Reports, 2000, 86) Jedno proučavanje prominentnog psihijatra Roberta Spitzera isto tako je ustanovilo da ima muškaraca i žena koji su svoje seksualnu orijentaciju promijenili. Spitzer je izložio svoje znanstveno istraživanje 2001. na kongresu Američke udruge psihijatara. Jedno drugo znanstveno istraživanje, koje zagovornici homoseksualnih odgojnih programa isto tako prešućuju, ukazuje na to da homoseksualci nisu „tako rođeni“. Većina stručnjaka danas polazi od toga, da se homoseksualnost razvija kroz obiteljske, biološke i društvene utjecaje, i da se potencira slijedom odluka koje pojedinac donosi u svom životu.

Što žele postići školski programi koji odobravaju homoseksualnost i homoseksualni način života?

NARTH: Oni se bore za sljedeće:

1.    Žele redefinirati brak i obitelj

2.    Tvrde da su razlike između spolova umjetne „konstrukcije“, iako su sve kulture i sva društva izgrađena na činjenici da su muškarci i žene po naravi različiti i da su upućeni na međusobno nadopunjavanje.

3.    Odbijaju priznati dokazanu i bitnu važnost majke i oca zajedno za razvitak djeteta.

4.    Kod djece podržavaju „samoopredjeljenje“, čime potkopavaju roditeljski i vjerski autoritet.

5.    Potiču na „pozitivan stav prema seksu“ koji sve oblike seksualnog izražavanja smatra jednako vrijednima.

Postoje li razlike između homoseksualnog i heteroseksualnog načina života?

NARTH: Podatci ukazuju na mnoge temeljne razlike. Dvojica znanstvenika, D. McWhirter i A. Mattison (koji žive kao homoseksualni par) koji su proučavali život homoseksualaca, ustanovili su da homoseksualno muško partnerstvo teško može preživjeti ako obojica nisu spremna partneru dopustiti seksualne kontakte izvan njihove veze. Autori koji pripadaju homoseksualnom pokretu uglavnom tvrde da je seksualni promiskuitet za homoseksualne muškarce normalan i zdrav – čak i onda kada žive s jednim čvrstim partnerom. Mnogi NARTH-ovi terapeuti u tom promiskuitetu prepoznaju znak da seksualno partnerstvo između dvojice muškaraca ili dvije žene zbog njihove naravi ne može štimati.

Postotak samoubojstava među homoseksualno usmjerenim tinejdžerima je visok. LGTBQ aktivisti tvrde da je jedino rješenje u tome, da se tinejdžere, koji nisu sigurni u svoje seksualno usmjerenje, uvede u homoseksualnu supkulturu.

NARTH: Opsežno proučavanje koje su proveli Gary Remafedi, James A. Farrow i Robert W. Deisher je dokazalo da je rano objavljivanje vlastite homoseksualnosti (i time rano samo-određivanje osobe kao „homoseksualne“ ili „biseksualne“) jedan od tri najveća faktora rizika samoubojstva kod mladih, koji imaju homoseksualne osjećaje. Što se kasnije mladi čovjek javno deklarira kao homoseksualan ili biseksualan, to je niži postotak samoubojstava. Svaka daljnja godina života smanjuje rizik za 80%. Zato mlade treba savjetovati da u vrijeme sazrijevanja ne donose odluke o svom „seksualnom identitetu“. Točno je da su mladi, koji imaju problema sa svojim seksualnim identitetom, u opasnosti od suicida.

Društvena diskriminacija uzrokuje psihički stres, ali ona sigurno nije glavni uzrok većine kliničkih depresija. Dr. Herbert Hendin u svojoj knjizi „Suicide in America“ tvrdi da nije našao dokaze da je društvena diskriminacija glavni uzrok pokušaja samoubojstava homoseksualno orijentiranih učenika koje je proučavao. Glavni razlog koji su ispitani učenici naveli bio je odbijanje od strane osobe u koju su bili zaljubljeni. Homoseksualno usmjereni muškarci i žene, koji su u opasnosti od samoubojstva, postaju depresivni zato što je veza sa istospolnim partnerom za njih pitanje života ili smrti: „Bez tebe ne mogu živjeti“. Razlog za to Hendin vidi u nekom ranijem nesigurnom i nezaštićenom odnosu s roditeljima. Posljedica, kaže Hendin, je sklonost osobe brzo se dati očarati i slijepo se bacati u svaku ljubavnu vezu.

Poznati znanstvenik Dr. J. M. Bailey, koji je prije nekoliko godina proveo istraživanje o homoseksualnosti kod blizanaca, u časopisu „Archives of General Psychiatry“ govori o tome zašto homoseksualno usmjereni muškarci i žene mnogo češće od drugih imaju psihičke smetnje. Jedan od razloga može biti, kaže Bailey, da u temelju homoseksualnosti ipak leži „greška u razvoju“. Psihički problemi, koji se pojavljuju kod osoba koje žive na homoseksualni način, mogu biti i „posljedica životnog stila, koji proizlazi iz seksualne orijentacije“, napose „iz analnog seksa i promiskuiteta“.

Roditelji, čija djeca preko škole dolaze u kontakt s homoseksualnim skupinama, osjećaju se prevarenima ako se njihovo dijete zbog toga zarazi HIV-om ili stekne opasne seksualne navike.

Što bi trebalo savjetovati mladima?

NARTH: Savjetovanje bi se trebalo koncentrirati na obiteljske probleme, na zlouporabu droga, na spolno zlostavljanje, na konflikte i probleme oko spolnog identiteta. Jedno nedavno objavljeno Garofalovo istraživanje pokazuje faktore životnog stila, koji su česti kod homoseksualno aktivnih mladih. Kod učenika i učenica koji se smatraju homo- ili biseksualnima u usporedbi s drugim mladima postoji veća vjerojatnost da će se upustiti u ponašanje koje je štetno za zdravlje, na primjer:

Konzumiranje alkohola (prije trinaeste godine)   59,1% prema 30,4%.

Konzumiranje kokaina (prije trinaeste godine)                17,3% prema 1,2%.

Šmrkanje                                                                     47,6% prema 18,5%.

Već imali spolni odnos                                                   81,7% prema 44,1%.

Spolni odnos protiv vlastite volje                                     32,5% prema 9,1%.

Prema novim proučavanjima Američkog nacionalnog centra za epidemiologiju (Center for Disease Control), u starosnoj skupini od 23-29 godina, 13% mladih homoseksualno aktivnih muškaraca je već HIV-pozitivno. Odgojni programi nisu riješili problem „nesigurnog seksa“. Psihijatar Jeffrey Satinover objašnjava: „Doživljaj čulnog užitka je snažan poticaj koji određuje ponašanje. Ako biološki, napose seksualni impulsi ne naiđu na barem djelomičan otpor, ako se ne nauči s njima suočavati i ako ih se ne stavi pod civilizirani utjecaj kulture i volje, oni vrše pritisak i traže neposredno zadovoljavanje, što se duboko urezuje u strukturnu neuralnu mrežu mozga“. … „Ono što počinje relativno slobodno postaje sve neslobodnije“.

Savjetnici bi kod tih mladih trebali pojačavati osjećaj vlastite vrijednosti, koju imaju kao mladići i djevojke koji zavrjeđuju poštovanje i ljubav. „Djeci ne činimo nikakvu uslugu ako im nudimo mogućnosti za neki način života prije nego što su uopće u stanju o tome donijeti razložnu odluku“, kaže Dr. George Rekers, profesor neuro-psihologije na medicinskom fakultetu u Južnoj Karolini i stručnjak za psiho-seksualne poremećaje.

Kako bi trebao izgledati spolni odgoj u školama?

NARTH: U nastavi spolnog odgoja ne bi trebalo davati nikakve podrobne opise bizarnih seksualnih praksi. To djecu samo opterećuje znanjem koje nije prilagođeno njihovoj dobi. Najbolje je kada roditelji imaju mogućnost svoju djecu ciljano prijaviti na nastavu spolnog odgoja koji smatraju prikladnim. Tako se na najbolji način može iskazati poštovanje prema raznolikosti vjerskih i društvenih uvjerenja i normi. Osim toga, učitelji koji ne poštuju osjećaj stida kod djeteta i koji ruše granice stidljivosti, uklanjaju jedan važan element u odgoju, element koji mladima pomaže seksualnu aktivnost ostaviti za kasnije.

Homoseksualni obrazovni programi kažu da mlada osoba koja se bori sa seksualnim problemima iste može riješiti kada donese odluku sukladno tome „kako se dobro osjeća“.

NARTH: Odluke od životne važnosti, koje traže visoki stupanj zrelosti i sposobnost razlučivanja, ne mogu se donijeti samo temeljem toga da se netko „dobro osjeća“. Homoseksualne udruge potiču tinejdžere da slijede svoje osjećaje i da svojim promjenjivim seksualnim osjećajima daju prednost pred savjetom roditelja, vjerskim autoritetom i psihološkim savjetnicima.

Ako se od mladih traži da prerano imenuju svoj seksualni identitet, moglo bi se dogoditi da mnogi donesu pogrešnu odluku. Rizik od pogrešne procjene jasno se vidi ako pogledamo jedno proučavanje iz 1992. koje je uključilo skoro 35.000 tinejdžera iz Minnesote. Proučavanje je pokazalo da 25,9% dvanaestogodišnjaka nije sigurno je li hetero ili homoseksualno. Budući da druga proučavanja pokazuju da se samo oko 2-3% odraslog stanovništva smatra homoseksualnim (Robert T. Michael, John H. Gagnon, Edward O. Lauman, Gina Kolata: „Sex in America: A definitive Survey“), to znači da bi se oko 24% mladih pogrešno proglasilo homoseksualnima kada bi se o tome izjasnili sa 12 godina.

Mnogi faktori mogu dovesti do toga da mlada osoba, koja još nije sigurna u svoju seksualnost, upadne u homoseksualno ponašanje – uključujući i znatiželju, usamljenost ili jednostavno buntovništvo. Mladići koji imaju problema sa svojim identitetom često idealiziraju druge mladiće jer imaju osjećaj da sami nisu dovoljno muževni. Ima djevojaka koje traže žensku brižnost i međusobnu emocionalnu usklađenost koju nisu našle kod svojih majki. Djeca koja su bila seksualno napastovana sklona su vjerovati da su homoseksualna, jer su privukla pozornost neke homoseksualne osobe.

Što možemo reći o mogućnosti mijenjanja spolne orijentacije?

NARTH: Mnogi ljudi vjeruju da će im njihovi seksualni osjećaj reći tko su. Mnogi drugi su uvjereni da im njihovi homoseksualni osjećaji ne kazuju tko su i zato su napustili svoj homoseksualni način života. To treba reći mladima. NARTH je 1997. obavio istraživanje nad 882 muškarca i žena koji su iskusili određeni stupanj promjene u svom seksualnom usmjerenju. Istraživanje je objavljeno u znanstvenom časopisu „Psychological Reports“ (Byrd, Dean et al., Retrospective Self-Reports of Changes in Homosexual Orientiation. A Consumer Survey on Conversion Therapy Clients, in: Psychological Reports, 86, 2000). 68% ispitanika, muškaraca i žena, prije terapije se smatralo isključivo ili skoro isključivo homoseksualnim. Poslije terapije ih je bilo još samo 13%. Svi govore i o značajnim poboljšanjima na sljedećim područjima:

-       Prihvaćanje samoga sebe, razumijevanje samoga sebe

-       Osjećaj za vlastitu snagu i samosvijest

-       Osjećaj jasnoće i sigurnosti u odnosu na vlastitu muškost ili ženskost

-       Veće samopoštovanje.

Evo nekih tipičnih komentara sudionika proučavanja: „Izgubio sam četrnaest godina na razne terapeute koji su mi govorili: 'Ti si homoseksualac, navikni se na to'. Mislim da to nije etično“. „Mnogi ljudi vjeruju da je homoseksualan život za njih ispravan. Ja sam našao životni mir tek kad sam počeo tražiti promjenu“. „Uvjeren sam da smo stvoreni da se nadopunjavamo s drugim spolom, uključujući i u seksualnom smislu – i zato me nešto drugo nikada ne može posve zadovoljiti“.

Govori se da savjetovanje ili terapija koja oslobađa od homoseksualnosti nije etična, budući da se homoseksualnost više ne smatra poremećajem.

NARTH: Dr. Robert Perloff, bivši predsjednik američke udruge psihologa, rekao je 2001. na godišnjoj konferenciji udruge psihologa: „Ako klijent želi promjenu, slušajte svoga klijenta“. Dodao je da američka udruga psihologa „sprečava znanstvena istraživanja o terapijama za promjenu homoseksualnog usmjerenja, zato što se jednostrano vezala uz ciljeve homoseksualnog pokreta“.

Dr. Brent Scharman, bivši predsjednik udruge psihologa Utaha koji sebe smatra „normalnim“ psihologom, t.j. nije angažiran ni na jednoj strani rasprave u pitanjima homoseksualnosti, kaže da svi homoseksualno orijentirani muškarci i žene imaju pravo težiti za promjenom. Klijent, kaže on, mora moći sam odlučiti u kojem smjeru treba ići terapija.

Dr. Warren Throckmorton, donedavno predsjednik američke udruge profesionalnih savjetnika za psihičko zdravlje (American Mental Health Counselors Association) posvetio je velik dio svojih istraživanja kritičnom ispitivanju mogućnosti mijenjanja homoseksualnog usmjerenja. Throckmorton tvrdi da su takve terapije učinkovite i da bi trebale biti na raspolaganju svima koji to žele.

Dr. Robert Spitzer, vodeći psihijatar koji je doprinio tome da se homoseksualnost izbriše s popisa psihičkih poremećaja, nedavno je izjavio: „Muškarci i žene koje sam ispitivao uvjerili su me u sljedeće: mnogi od njih su se temeljito promijenili i prešli s homoseksualnosti na heteroseksualnost. U početku sam bio skeptičan. Sada tvrdim da te promjene mogu biti stvarne“.

Dr. Mark Yarhouse izlaže u jednom članku časopisa „Psychotherapy“ kao i u „American Journal of Family Therapy“: „Psiholozi imaju etičku odgovornost da muškarcima i ženama omoguće terapiju koja ima za cilj smanjiti homoseksualnu privlačnost … ne samo zato što to potvrđuje klijentovo pravo na dostojanstvo, samoodređivanje i pomoć, nego i zato što se time iskazuje poštovanje prema različitim načinima života“ (Mark Yarhouse, „When Clients Seek Treatment for Same-Sex Attraction: Ethical Issues in the 'Right to Choose' Debate.“ Psychotherapy vol. 35, 1998).

Homoseksualni pokret je protiv takvih terapija!

NARTH: Skupine i udruge homoseksualnog pokreta zastupaju samo interese muškaraca i žena koji se žele identificirati s homoseksualnim načinom života. Ne zastupaju interese onih homoseksualnih muškaraca i žena koji su nezadovoljni svojom homoseksualnošću. Važno je znati da te dvije skupine dijeli ideološka provalija. Osim toga, predstavnici homoseksualnog pokreta se skoro uvijek ogorčeno bore protiv prava drugih homoseksualaca, koji žele promjenu svoje spolne orijentacije putem psihoterapije.

Mladi moraju imati mogućnost pristupa savjetniku ili duhovniku koji ima iste etičke vrijednosti kao oni. Učenici koji nisu načisto sa svojom seksualnošću ili imaju pitanja, imaju pravo pristupiti svim mogućnostima i alternativama sukladno njihovim godinama. Važno je da postoji mogućnost izabrati put na kojem će umanjiti svoje homoseksualne sklonosti i razviti svoj heteroseksualni potencijal.

I još nešto: svaki glas u raspravi proizlazi iz nekog sustava vrijednosti. Programi spolnog obrazovanja koji odobravaju homoseksualnost ne nude nikakav „vrijednosno neutralni“ odgovor na pitanja koja se postavljaju u društvu.

Lidija Paris