Zapadni svijet u kojem živimo, bez obzira stavljali nas s ovu ili onu stranu granice, nastao je na kršćanskim temeljima. Rascvjetao se u Srednjem vijeku. Kršćanstvo ga je primilo kao poganina i kada se malo uljudio počeo je sustavno iskorištavati sposobnosti koje mu je Bog dao. Razvila se tako znanost, umjetnost, gospodarstvo. U znak zahvale Bogu ljudi su stali podizati katedrale. Bile su i jesu veličanstvene. Spoj ljudske duhovnosti i duševnosti, djelo ljudskog uma i duše. Jednu od veličanstvenih uloga u svemu tome odigralo je redovništvo. Kada bi se Crkva umorila, ono bi stupalo na pozornicu. Svjedočilo je da u njoj uvijek ima snage koja će je pokrenuti naprijed.

Redovnički duh ili duh onih koji u potpunosti žele slijediti Boga (da netko ne bi nešto krivo razumio) bije i u današnjem papi na odlasku, Benediktu XVI. Reče da je došlo vrijeme da se Bogu posveti u molitvi. Upravljanje Crkvom prepušta nekome drugom. Oni koji su mu zviždali za vrijeme pontifikata nastaviše i dalje. Predbaciše mu sada da je kukavica. A uvijek su htjeli da ode. Što je najžalosnije pridružiše im se u tome i neki glasovi iz same Crkve. Odavno su mu zamjerali da nije dovoljno širio duh II. vatikanskog sabora. Oni to, kao, jesu. Zbog toga se sada uvijek ne zna je li neka zgrada crkva ili neko skladište, dvorana i sl. Prvenstvo su dali razumu, a dušu su ostavili negdje uz kraj. Prestaju govoriti o kršćanskoj etici, a sve više o nekoj svjetskoj. Ni kršćanskog se Boga više toliko ne spominje, sad je to Vrhovno biće. I htjeli bi da te stvari novi papa ima na umu pa putem medija pritišću kardinale da izaberu nekoga takvoga. Srećom konklave su blizu, kardinali će biti zaključani i onda što nam Bog dade, nama konzervativnima, njima ne znam. Razmišljajući o svim tim napadima papa ih prozva »nečuvenima« i »strašnima«. Nema razloga da i sami ne prihvatimo te njegove riječi.

Sadašnjeg su papu voljeli svađati s muslimanima, onima zagriženim. Išlo je to u tri kruga. Najprije bi istrgnuli neke njegove riječi iz konteksta i proširili ih putem medija. Nakon toga ti isti mediji razgovarali bi s njegovim protivnicima s raznih strana, pa i iz same Crkve. Treći korak bi tako bio spreman. Fundamentalisti među muslimanima sve bi to prihvatili i počele bi gorjeti crkve, počeli bi bivati ubijani kršćani i svećenici. Netko se zlobno smijao u pozadini. Umjetnik Luca Signorelli rekao bi da je to Antikrist. Naslikao ga je u Orvietu kako propovijeda. Nastojao je oponašati Krista, ali otvorenima duhom bilo je jasno tko je on. Oni drugi su mu klicali.

Nije samo papa u pitanju već i sam život. U Francuskoj, Nizozemskoj, jednostavno Zapadu nastavljaju se priče oko pomoći u smrti. Donose se zakoni da se izbor što više olakša onima koji to žele. Sve se pravda time da bolesni imaju pravo na kvalitetan život te da ga mogu prekinuti kad nije takav. Danas oni, a sutra će biti kad to žele i drugi, jer tko je vidio da nas netko gnjavi svojom slabosti. Crkva i tu ide drugim putem. Ona između ostaloga govori o pomoći onima koji se brinu za bolesnike. Život je Božji dar i nema ga nitko pravo prekidati ili uzimati po svojoj volji. Zaraženi zapadnjačkom mišlju gone po svome. Tako u Venezueli počinju uhićenicima zabranjivati duhovnu skrb. Govore o njihovim pravima, dok su ih zapravo sveli na broj. Čupaju im dušu i uništavaju tijelo. Sve u skladu s ljudskim pravima. Znamo mi to na ovim stranama dobro. Čak i na medijskom polju. Hrvatima su uskratili pravo imati medije na svom jeziku, iako ovih dana mašu nekom rezolucijom o medijskim slobodama. Izglasovao ju je Odbor za građanske slobode Europskog parlamenta. Očito sve služi samo za opravdavanje basnoslovnih nadnica. Mogu reći da su nešto radili. Što se to nije primilo, nisu oni krivi.

Kako izgleda sve je ovo u skladu s Deset, ne Božjih, već njihovih zapovijedi. Uklesali su ih u kamen poznat kao Georgia guidestones. Dogodilo se to u lipnju 1979. Evo što kažu: 1. Održavati ljudsku populaciju ispod 500 milijuna u stalnoj ravnoteži s prirodom.; 2. Mudro usmjeravati razmnožavanje – poboljšavati sposobnost i raznolikost.; 3. Ujediniti čovječanstvo novim živim jezikom.; 4. Razumno upravljati  strašću - vjerom - tradicijom - i svim stvarima.; 5. Zaštititi ljude i narode pravednim zakonima i nepristranim sudovima.; 6. Dopustiti svim narodima samoupravu, a vanjske razmirice prepustiti svjetskom sudu.; 7. Izbjegavati beznačajne zakone i nepotrebnu birokraciju.; 8. Uravnotežiti osobne slobode s društvenim obvezama.; 9. Cijeniti istinu - lijepo - ljubav - tražiti sklad s beskonačnim.; 10. Ne biti rak zemlji - Ostaviti prostora prirodi - Ostaviti prostor prirodnome. Tako oni. Novi svjetski poredak. Pusti Boga i njegovih 10 zapovijedi. A što to zapravo znači najbolje smo vidjeli u Francuskoj revoluciji. Digli su se tada protiv Crkve. Obeščastili su glasovitu Notre-Dame u Parizu i počeli se klanjati Božici razuma i Vrhovnom biću. Pjevali su Himnu slobodi. Slobodni zidari ili masoni (kažu da vuku podrijetlo od onih koji su gradili katedrale) disali su punim plućima. Ali jedan od glavnih ideologa, Robespierre, i sam uskoro završi pod giljotinom. Nije bio dovoljno napredan.

Puno od ovoga nama je dobro poznato. Komunistička svijetla budućnost nastala u spomenutim krugovima nemilosrdno nas je šibala. Čini to još i danas. Nedavno HTV tek u 24. minuti središnjeg Dnevnika progovori kratko o njezinim nedjelima. Na otoku Jakljanu do toga trenutka pronašli ostatke 30-ak pobijenih, dok ovo pišem već ih je više od 100. Ali našoj javnoj tv to ne bi vijest pa sve baciše na sami kraj, mrvicu prije športa i vremenske prognoze. Poslije se naravno o svemu ušutiše. Ne bi tako bilo da se otkopala makar jedna žrtva njemačkog, ustaškog, domobranskog... zločina. No, njima sve žrtve nisu iste. Svijest im je na razini političkih komesara iz toga vremena. Ali domobrani se skupiše i natjeraše vlast da pokrene ovo iskapanje, što je jasan putokaz svima nama kako se nikada ne smijemo okaniti pravednih zahtijeva.

Svoga puta ne okanjuju se ni oni koji idu putem zla. Uzmimo za primjer dobro nam poznatu Carlu del Ponte. Promaknuta je u članicu istražne komisije UN-a za zločine u Siriji. Kaže da bi sudila obje zaraćene strane. Ne reče ništa o onima koji su sve pokrenuli. Nagrada joj je to za progon Hrvata u Haagu. Optuživala je one koji su se branili, a ne i one koji su napadali. Ipak, bila je neuspješna pa pustiše dvojicu naših nevinih generala. Ona se ne ispriča. Ali, da ne ponavljamo, priču znamo. Htio sam samo ukazati na silnice potekle od onih njihovih 10 zapovijedi. Nije, dakle, čudo što mrze papu. Bit će nezgodno kad ga prestanu mrziti.

Prave stvari zaista nam pokušavaju svakodnevno gurnuti u stranu, a one loše prikazati nam kao postignuće. Dok to ne prihvatimo, oni će samo pokušavati i ništa više.

Miljenko Stojić