Osvrt na knjigu: Eugen Kvaternik, Promemorija princu Jeromeu Napoleonu, Preveo i predgovor napisao Franjo Bučar, Matica hrvatska, Zagreb, 1936.

Ako je Ante Starčević (1823.-1896.) ideolog moderne hrvatske državnosti, onda je suutemeljitelj Stranke prava, njegov stranački sudrug Eugen Kvaternik (1825. – 1871.) praktična strana te državotvorne politike.

Njih dvojicu, upravo zato, kako su to neki posmrtno pokušavali, nije moguće razdvajati. Oba su na temelju prirodnoga i hrvatskoga državnog prava zastupala stvaranje nezavisne i ujedinjene hrvatske države. Nu za razliku od Starčevića, koji je osmišljavao filozofiju hrvatske politike, Kvaternik je u međunarodnim odnošajima tu politiku pokušavao praktično voditi, pa zbog svoga položaja unutar međunarodnih emigrantskih i  revolucionarnih skupina, bez obzira na njezine trenutne uspjehe, on je kao ministar vanjskih poslova svoje nepriznate države, u spomenutim krugovima figurirao i kao prvi moderni hrvatski državnik.

Stojeći pak na raskrižju dvaju svjetova – feudalne Hrvatske koja je umirala s Jelačićevim političkim neuspjehom i građanske Hrvatske koja se rađala u revolucionarnoj Rakovičkoj buni, Kvaternik je utemeljitelj nacionalne revolucionarne borbe, koja će u različitim oblicima sve do 1990. i obnove hrvatske državne samostojnosti pratiti pokušaje nacionalnih snaga da po potrebi i silom sruše  Jugoslaviju te tako oslobode Hrvatsku. Na tom političkom raskrižju Eugen Kvaternik je i prvi u nizu od modernih hrvatskih političkih emigranata, koji su gledajući složaje međunarodnih odnošaja unutar europskih političkih kriza tražili mogućnost da u povoljnom međunarodnom trenutku iskoriste prigodu i proglase državnu samostalnost. Bez obzira na tada gotovo zanemariv uspjeh u zauzimanju međunarodnih čimbenika za ostvarenje hrvatskoga prava, veličina Kvaternikove osobe otkriva se u njegovoj postojanoj borbi, koja bez ljutnje i razočarenja, na kraju dizanjem ustanka nastavlja samostalnu misiju, koja će se ostvariti, očito kad za to dozrije stanje u samoj Hrvatskoj - 120 godina poslije njegova povijesnoga Rakovičkoga ustanka. Ako pak u diplomatskom smislu tada i nije uspio polučiti znatnije rezultate svoje borbe, Kvaternik je europskim silama ipak dao do znanja kako na jugu Europe tinja neriješeno hrvatsko pitanje, koje su tadašnja središta moći, samo htjela uklopiti u sustav za ostvarivanje vlastitih nacionalnih probitaka. To je na hrvatskom prostoru značilo dogovor s Madžarima, što je Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. kao političkim ugovorom, naravno na štetu Hrvatske, i realizirano, odnosno stavljanjem Hrvatske pod srpsku prevlast, što se i dogodilo 1918. nakon propasti Austro-Ugarske.

Kvaternik stoji na još jednom političkom raskrižju razapeta hrvatstva – on je doista zadnji hrvatski romantik, koji definitivno ubija hrvatsku romantiku, kako su to već uočili njegovi kasniji emigrantski sudrugovi, i sije sjeme hrvatske revolucije, koja će se kasnije u nacionalnom obliku pojaviti u cijelom nizu revolucionarnih akcija, bilo da je riječ o Velebitskom ustanku 1932. ili pak onom Bugojanskom 1972. Njegov duh će zahvatiti i dio hrvatske ljevice, koja se poput Augusta Cesarca oduševljavala Kvaternikovim revolucionarnim idejama. Osim toga, Kvaternik je u svoje revolucionarne redove uvrstio i pravoslavne Hrvate, jer je zajedno s njima podigao ustanak, uključivši čak i izdajicu, koji ga je prokazao Austrijancima. Nakon Kvaternika, proces koji se širio iz Rusije preko Srbije, te Austrije i Ugarske, ali i politikom Narodne stranke, pretvorit će znatan dio do tad pravoslavnih Hrvata u Srbe, čime će oni započeti svoju stoljetnu borbu protiv hrvatske države. U čemu je danas, kad je stvorena hrvatska država, ma koliko god mi njome bili zadovoljni, aktualna Kvaternikova politička misao?

Dok su mu mnogi domaći „prosvijetljeni“ političari prigovarala na katoličkom fanatizmu, kojim je navodno neuspješno kod pravoslavnih Rusa tražio pomoć u stvaranju hrvatske neovisnosti, jednako kao i kod slobodnozidarskih revolucionara u Italiji, Kvaternik je pokazao kako geopolitika često nadilazi svjetonazorne razlike, što se pokazalo upravo tijekom prošlostoljetne borbe za stvaranje hrvatske državne neovisnosti. S druge pak strane, na vjeri u Božju prisutnost u čovjekovoj, a onda i narodnoj povijesti, Kvaternik je temeljio održivost hrvatskoga državnog prava i svoju vjeru u cjelovitost hrvatske države.

Uostalom, nije li dozreli osjećaj upravo toga državnog prava proključao svom silinom u hrvatskoj mladosti, koja se tek s krunicom oko vrata i povjerenjem u Providnost digla 1991. u obranu Lijepe naše. Aktualnost pak njegove „Promemorije princu Jeromeu Napoleonu“, kojem nudi uspostavu hrvatsko-poljsko-francuskoga saveza, kako bi nezavisnu i cjelovitu Hrvatsku ugradio u sustav novih međunarodnih odnošaja u Europi, ne pokazuje samo divljenja vrijednu diplomatsku misiju ministra bez države, koji na politiku gleda kao na dinamičnu djelatnost, nego i osmišljenu geopolitičku studiju, koja bi nakon ulaska Hrvatske u EU mogla u prerađenoj inačici imati svoje značenje u suradnji Hrvatske sa srednjoeuropskim državama, kojima je zbog svoga položaje, brojnosti i političkoga ugleda već sad Poljska postala svojevrsnim liderom unutar EU.

U varijanti nepovoljnoj za Francusku, Kvaternik je upozoravao Pariz, kako engleska politika preko Italije i tadašnje Ugarske pogoduje Srbima u njihovim nastojanjima da zauzmu BiH, ali i ostale hrvatske zemlje. Žrtvom te politike postali tijekom 20. stoljeća doista Hrvati, čija je Narodna stranka i sama surađivala s Ilijom Garašaninom, ali i Madžari, koji su ostali bez znatnih dijelova državnog teritorija te pola stoljeća stajali zaposjednuti pod sovjetskom vlašću, koja je u teritorijalnom smislu, nakon 1945. realizirala samo ono što je ruskoj politici bio cilj otvaranjem tzv. istočnog pitanja.

Mate Kovačević