U slučaju da MOL-ov udjel u Ini kupi jedna od ruskih naftnih kompanija, ruski bi naftni div bio praktično gospodarski, a onda i politički monopolist na hrvatskom području, a kako ruske tvrtke imaju uglavnom upravljačke udjele u naftnim tvrtkama u Srbiji i Republici Srpskoj, možebitnim preuzimanjem Ine, ruski bi se utjecaj jednostavno protegnuo na gotovo cijelu istočnu obalu Jadrana

Hrvatska je već nekoliko godina punopravna članica NATO saveza, a odnedavno je i u Europskoj uniji, nu čini se kako njezini političari od članstva u ove dvije moćne organizacije još uvijek ne mogu, ne znaju ili pak za svoju državu ne žele izvući koristi, koje im samo po sebi daje to članstvo. Čini se kako, nažalost, hrvatski dužnosnici nemaju razrađenu nacionalnu strategiju pa od trenutka do trenutka svojim diplomatskim potezima i retorikom izgrađenom još u predpristupnom razdoblju očituju tek subjektivne osjećaje odnjegovane odrastanjem u bivšoj jugoslavenskoj komunističkoj državi.

Upravo iz te osobne riznice i potječe političko nazivlje kao što su „ovi prostori“, „naši prostori“, „naša regija“, ali i poslovično podilaženje Srbiji i srpskoj manjini u Hrvatskoj, koja među svim hrvatskim manjinama uživa najpovlašteniji položaj u državi. Iz Beograda pak na hrvatsko pružanje ruke gledaju kao na hrvatsku slabost, pa zato od službene srpske politike sve do pojedinih oporbenih političara svakodnevno pristižu zahtjevi za oživljavanjem svojevrsnih inačica plana Z4. Iz nedavno objavljene poruke visokoga dužnosnika srbijanske vlade Aleksandra Vučića, koji poručuje kako samo jaka Srbija može zaštititi Srbe od događaja kakva je bila hrvatska vojno-redarstvena akcija Oluja, koju je nazvao najvećim etničkim čišćenjem nakon Drugog svjetskog rata, može se razabrati tek da Srbija i dalje svoju politiku gradi na stoljetnom velikosrpskom planu osvajanja susjednih država.

Unatoč sve učestalijim susretima sa Srbijancima, teško je povjerovati da bi hrvatski dužnosnici, naravno ne računajući na tvrdokorne pojedince, bez obzira na svoje političko odrastanje, danas bili spremni poduprijeti još jedan velikosrpski projekt, koji se perfidno, najčešće skriva iza već spomenuta „regionalnog“ nazivlja. Vučićeva poruka je srpski odgovor na nesretnu poruku predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića o tomu kako Srbija ima pravo na drukčiji pogled na Oluju. O istovjetnim pogledima u Hrvatskoj i Srbiji na Oluju suvišno je i razgovarati, jer je Hrvatska vojničkom pobjedom oslobodila svoja zaposjednuta područja te time učinkovito porazila velikosrpsku politiku, koja je gotovo cijelo stoljeće pod okupacijom držala ne samo hrvatske, nego i zemlje drugih naroda, nasilno zguranih u Jugoslaviju. Poražena pak Srbija, a to svjedoči upravo Vučićeva poruka, nije, niti će u budućnosti odustati od svojih osvajačkih planova pa je doživljaj Oluje jednima legitimna pobjeda, a drugima isto tako legitiman poraz. Zato još neizgrađene političke poglede hrvatskih dužnosnika prema Beogradu treba gledati tek kao višak Jugoslavije u njihovu duševnom ustrojstvu, kojeg dobronamjerno žele podijeliti sa Srbijom.

Nasuprot tom pogibeljnom putu, koji bi u trenutku ulaska Srbije u EU mogao zaživjeti i kao možebitni projekt zajedničke balkanske „regije“, raniji ulazak Hrvatske u EU omogućuje joj da se vrati u svoje prirodno i kulturno srednjoeuropsko i mediteransko okruženje, na što je svojedobno pozivao i nedvojbeno hrvatski prijatelj, madžarski predsjednik vlade Viktor Orban. Samo nekoliko dana uoči primanja Hrvatske u EU, Orban je Hrvatskoj televiziji izjavio kako su u Europi Hrvatsku krivo tumačili kao tzv. zapadnobalkansku zemlju, poručivši hrvatskom narodu: Niste Balkan, pripadate Srednjoj Europi. Hrvatske pak političare dobronamjerno je upozorio da isprave tu nepravdu. Kad je pak uvidio da se preko još uvijek nesređenih odnosa između poslovnih partnera Ine i Mola prelamaju različite političke koncepcije, Orban je više puta upozoravao kako te probleme ne treba dizati na višu političku razinu, već ih treba ostaviti na razini poslovnih problema, koje rješavaju uprave tih dviju tvrtki. Nu po nedavnim reakcijama iz hrvatske Vlade, a i odgovoru iz MOL-a čini se kako su problemi već nadišli uobičajene poslovne odnošaje pa bi se po svemu sudeći u njihovo raspetljavanje mogla umiješati i visoka politika.

>>Ruski Gazprom ulazi u Hrvatsku - Vlada pokušava istisnuti MOL

Naime, MOL je u posjedu 49 posto udjela u Ini, a kako su objavili neki inozemni mediji, zbog sve zaoštrenijih odnosa s hrvatskom Vladom, koja je 44 postotni vlasnik Ine, najavio je prodaju svoga udjela u hrvatskoj kompaniji. U slučaju da taj udjel kupi jedna od ruskih naftnih kompanija, ruski bi naftni div bio praktično gospodarski, a onda i politički monopolist na hrvatskom području. Budući da ruske tvrtke imaju uglavnom upravljačke udjele u naftnim tvrtkama u Srbiji i Republici Srpskoj, možebitnim preuzimanjem Ine ruski bi se utjecaj jednostavno protegnuo na gotovo cijelu istočnu obalu Jadrana. Time bi se poništila politička prednost koju je Hrvatska stekla pojedinačnim ulaskom u EU, ali u pitanje dovela i vjerodostojnost Hrvatske kao članice NATO-a, a proces tzv. regionalne balkanske integracije nastavio punom snagom.

Ako Ivo Josipović, doista nije pod snažnim političkim utjecajem svoga savjetnika Dejana Jovića, onda bi kao predsjednik Republike Hrvatske, u njezinu euroatlantskom interesu što prije trebao na Brijune pozvati madžarskoga premijera Viktora Orbana i, kad već to ne mogu uprave tvrtki, riješiti probleme u međusobnim odnosima Ine i MOL-a, a sad već i dviju susjednih država Hrvatske i Madžarske.

Mate Kovačević