Iz jednog libanonskog kuta gledanja na krizu u Siriji uočava se ponovno pasivnost međunarodne zajednice. Taj kut nije nužno samo libanonski, jer posljedice mogu biti puno veće za čitavu regiju, time ne mislim samo na Bliski istok nego i dio ili čitavu Europu.

Kriza ili rat u Siriji traje već više od dvije godine. Ulaskom u taj rat ušlo se u tunel za koji se ne zna koliko je dug, jer svjetlo se ne vidi niti s jedne niti s druge strane.

Koliko izbjeglih Sirijaca ima više se ne zna. U Libanonu ih ima registriranih više od milijuna, a nije lako to ni registrirati. I prije je bilo puno Sirijaca koji su svakodnevno prelazili granice tražeći bilo kakve poslove kako bi prehranili svoju obitelj. Naravno, takvi izbijanjem rata nisu registrirani kao izbjeglice. No, više se nisu vratili natrag u Siriju.

Brojka sama po sebi je velika i za Siriju sa svojih 20 milijuna stanovnika i velikim prostranstvima. A tek za Libanon koji ima oko 4 milijuna stanovnika na površini zemlje od 10,000 kilometara četvornih? Ne samo da je previše nego je i nehumano, jer Libanon ne može zbrinjavati toliki broj izbjeglih a pomoć arapskog svijeta kao i uvijek, kako kažu i sami Arapi je prazno obećanje ili tinta na papiru.

Njihova pomoć gladnima i žednima mora imati političku opravdanost, a kad je ona uvjetovana onda i nema garancije da pomoć stiže.

Prvi problem koji se javlja u tim zajednicama su incidenti među samim izbjeglicama kao i incidenti s libanonskom stanovništvom. Nisu to ograđeni prostori ili logori, ljudi su u međusobnom kontaktu svakodnevno i incidenti mogu prerasti u nešto više. Ionako je podijeljenost Libanonaca očigledna na one „za“ i „protiv“ Sirijaca, a to je rezultat vladanja jednog režima koji je harao Libanonom niz godina i ostavio, nažalost trag u Libanonu i među Libanoncima. Dakle, drugim riječima incidenti su vatra koja tinja neprimjetno, a i sam režim priželjkuje takav scenarij kao jedan vid pritiska na zapadne zemlje kako bi prestale pomagati oporbi.

Drugi problem je socijalno-politički kao posljedica dugog boravka u izbjeglištvu. U tim zajednicama se sklapaju brakovi, rađaju se djeca, umiru bolesni i stari. To se događa bez osobitog dokumentiranja jer nema te organiziranosti na način da su se formirale neke službe koje to vode. Tako je broj izbjeglih, rođenih i inih sasvim drugo od onog kako se službeno vodi i promijenit će prvobitnu sliku. Kako to traje duže situacija je sve teža.

Treći je problem organiziranost i nije na osobitoj razini. Zdravstvena briga je u toj kategoriji i u tim uvjetima života teško je organizirati zdravstvenu službu. Zdravlje ljudi je zanemareno, mogućnost obolijevanja je veća, briga je manja i širenje bolesti je veliko. O tome problemu se malo razgovara.

Četvrti je sigurnosni problem koji je vrlo važan za Libanon. Među velikim brojem izbjeglih ima kriminalaca, lopova, švercera i izbjeglih iz zatvora i sličnih profila ljudi, a to je prilika da se među njima infiltriraju snage kojima je cilj destabilizacija Libanona i preseljenje rata u Libanon. Ako se uzima u obzir da policijski i svaki drugi nadzor u tim uvjetima nedostaju, u zajednicama kojima je život težak, na rubu gladi, život u velikoj neimaštini, onda i nije teško izazivati sukob. Takvi sukobi nisu ograničeni na izbjegle Sirijce nego mogući su među Libanoncima različitih vjera i uvjerenja.

U tim okolnostima nastat će još jedan problem – sigurnosni. To neće biti izolirani problem Libanona nego puno širi i složeniji. Naime, u takvim okolnostima, nestabilan Libanon, ili Libanon u sukobima predstavlja jedno određeno rasterećenje za režim u Siriji koji  pokušava poraziti pobunjenike i opstati te trajati još do nekih drugih događanja. S druge strane režim u većoj mjeri može podržavati Kurde u Turskoj, davati im naoružanje, obećati im veću autonomiju ili slične pogodnosti. Tako ohrabreni Kurdi mogu pokušati destabilizirati Tursku. U tom slučaju je teško garantirati da određenih nereda neće biti po čitavoj Turskoj.

U pojedinim zemljama zapadne Europe nedvojbeno boravi puno pripadnika određenih terorističkih skupina i ostalih ekstremističkih grupacija koje traže priliku kako bi za sebe,i svoje istomišljenike, osigurali određene političke ciljeve.

Prema tome, nameće se pitanje - kako biti siguran da se i u Bosni i Hercegovini neće  probuditi neke snage koje će pokušati tu zemlju pretvoriti u državu po mjeri muslimanskog čovjeka. Zar toliko milijuna muslimana u Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Engleskoj ne čekaju pogodan trenutak  u kome bi jasno izložili svoje političke zahtjeve i zaprijetili primjenom sile…

Ali, vratimo se u Libanon, te iz njega pokušamo izaći na drugu stranu, tamo u Izrael. Razvojem situacije u Libanonu ili izbijanjem eventualnog rata izraelska vlast neće biti dovoljno oprezna, jer mora se priznati da Izrael unatoč višegodišnjem neprijateljstvu sa Sirijom uglavnom zadovoljan režimom koji nikad nije digao pušku na Izrael.Poznato je da Sirija vječito ratovala s Izraelom ali isključivo na verbalnoj razini ali nikada Sirija nije napala Izrael, nego je u oba rata, 1967. i 1973., Izrael napao Siriju. Dakle, Sirija je vječito preko medija ratovala protiv Izraela. No, Izrael svjestan sadašnje situacije više prihvaća opstanak sadašnjeg režima nego dolazak drugih možda i ekstremnijih režima.

U drukčijim okolnostima Izrael neće ostati indiferentan prema situaciji u okruženju, a ukoliko se uvuče u rat onda nema više točnih i mogućih prognoza što će se u konačnici dogoditi. Tko će onda moći ugasiti požar u šumama velikih površina i nepristupačne gustoće? Slikovito rečeno, požar nošen vjetrom, a uvjeti gašenja su otežani, jer i Rusija i Kina ne sudjeluju u gašenje smatrajući sebe daleko od požarišta ili im se samo čini da su daleko pa svoje kanadere drže isključivo za gašenje svojih lokalnih požarišta.

Kakve su onda dugoročne vremenske prognoze i smjer vjetrova…?

Jean Chedid