Nasilni i bosanskohercegovačkim narodima neprihvatljivi međunarodni projekti, osuđeni su unaprijed na politički neuspjeh jer održiva država počiva na svojoj unutarnjoj arhitekturi

Nedavni istup bošnjačkoga člana predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, koji tvrdi kako bi pristao na federalno ustrojstvo Federacije BiH, pod uvjetom da se Bošnjaci u tim federalnim jedinicama ne osjećaju manjinom, kao da je otvorio mogućnost za možebitno sporazumijevanje s Hrvatima. S druge pak strane predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, odgovarajuće na bošnjačke opsake glede opstanka BiH, u jednom je javnom nastupu poručio kako on, premda nosi cipele broj 47, na njima može povući više od 49 posto zemlje. Obje se izjave, dakle i Izetbegovićeva i Dodikova, premda izrijekom ne spominju hercegbosanske Hrvate, odnose upravo na njih. Višegodišnja bošnjačka politika nastojala se nametnuti kao odlučujući čimbenik u uzajedničkoj Federaciji s Hrvatima. Zato je dopustila majorizaciju, odnosno preglasavanje hrvatskih zastupnika, čime je bitno promijenjena srž izbornoga zakona, a autonomija županija u kojima se ostvarivala kakva-takva hrvatska konstitutivnost svedena je na tek na razinu mjesne uprave, koju su imali seoski knezovi u Otomanskom Carstvu.

Bošnjačka je politika nažalost dopustila, ali i odobravala Petritschevu pljačku Hercegovačke banke, kojom je slomljena gospodarska podloga hrvatskoga opstanka u BiH, a žrtvom te politike neizravno su postali i sami Bošnjaci, koji su danas u dužničkom ropstvu različitih austrijskih banaka. Međunarodna politika također nije jedinstvena u odnosu prema Bosni i Hercegovini. Naime, za njezin status quo kao da su prividno zainteresirani svi glavni međunarodni čimbenici.

Rusija se, primjerice distancira od prosvjedničkoga vala u većinski bošnjačkim dijelovima Federacije, što je i razumljivo, jer je ruski kapital uglavnom rasprostranjen po dijelovima Republike Srpske. Premda se crtač tzv. Tuđmanove salvete Paddy Ashdown, javio svojim vapajima za pomoć BiH, iz njih se, iako je znatan dio britanskoga kapitala raspoređen u energetskom sektoru istočnih dijelova Republike Srpske, nije mogla odčitati jasna poruka, koja bi eventualno sadržavala, mogućnost raspetljavanja bosanskohercegvačkoga političkog čvora. Turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu požurio se u Sarajevu posjetiti, kako je rekao, svoj drugi dom, nu za razumijevanje takvoga stajališta imali su izgleda samo Bošnjaci, i to oni okupljeni uglavnom oko političke ostavštine bivšega bošnjačkoh vođe Alije Izetbegovića. U javnost je dijelom prodrlo i navodno Davutoglovo stajalište o pozivu za političkim približavanjem Hrvata i Bošnjaka.

Europska politika, koja se trebala temeljiti na nedavnoj Rezoluciji Europskoga parlamenta o federalnom ustroju buduće BiH, kao da je u Sarajevu naišla na odbijanje ponude europskoga povjerenika za proširenje Stefana Fuele. Američa pak stajališta mogla su se odčitavati iz službenih priopćenja Veleopslanstva SAD-a u Sarajevu. U tim se priopćenjima uglavnom pozivalo na socijalni naglasak bošnjačkih prosvjednika te pozivalo političare da ne prosvjede ne pokušavaju pretvarati u etniče napetosti. Kako god tko te poruke shvaćao, one se mogu gledati i kao poziv unitarističkim bošnjačkim političarima da prestanu huškati vlastiti narod protiv Hrvata, kao što je to nakon paljenja županijskih i stranačkih hrvatskih ustanova moglo tragično završiti u Mostaru.

Kad se pogledaju sva navedena politička stajališta ona se uglavnom, što izravno, a što opet neizravno odnose na Hrvate, što pokazuje da, unatoč svojoj ustavnoj nejednakopravnosti sa Srbima i Bošnjacima, hrvatski narod u razgovorima o BiH ima jednu od ključnih uloga. U najmanju ruku, pod svojim ga pokroviteljstvom žele imati i Srbi, ali i Bošnjaci. Ne može li se to zaključiti i iz one Dodikove izjave kako će u slučaju odlaska RS iz BiH sa sobom povući veći postotoka zemlje od 49 posto, koliko je BiH pripalo Republici Srpskoj? Bošnjačka politička elita, premda znatan dio Bošnjaka nema ništa protiv hrvatske ravnopravnosti, još uvijek nije spremna napustiti povlašteni položaj u Federaciji i na kraju radi vlastitoga naroda zauzeti se za jednakopravan status Hrvata.

Navedeni prividna ne/zainteresiranost velikih sila, ali i naroda koji žive u BiH, ako doista žele funkcionalnu državu, prisiljava ih na unutarnje uređenje države, koja može zadovoljavati suvremene standarde svojih stanovnika. To se može napraviti samo ustrojavanjem i hrvatske teritorijalne jedinice, koja će biti jednakopravna bošnjačkoj i srpskoj. Unutar tih jedinica mogu se voditi lokalne politike i zaštita interesa konstituvnih naroda, a na razini savezne države zajednička politika, koja bi zasupala interese savezne države. Tek tako ustavom uređena država ima mogućnost za opstanak.

U protivnom, nasilni i bosanskohercegovačkim narodima neprihvatljivi međunarodni projekti, osuđeni su unaprijed na politički neuspjeh. Pokazuju to svi dosadašnji projekti s BiH kroz cijelu njezinu povijest od pada pod osmansku vlast, preko austrougarske uprave, jugoslavenskih država pa sve do sadašnjega međunarodnog neuspjeha. Održiva država, naime, počiva na svojoj unutarnjoj arhitekturi.

Ako to vrijedi za sve ostale, zašto ne bi vrijedilo i tako uređenoj BiH.

Mate Kovačević