Može predsjednik bošnjačkog SDP-a uvjeravati javnost i sebe kako on želi sve najbolje državi i građanima, ali razorni efekti njegovih akcija su više nego očiti. I to najrazorniji baš sa stanovišta ciljeva koje tobože želi postići

Nomen est omen. Davno je ta izreka zapisana i puno puta upotrijebljena. I opet se nameće u ovom najnovijem bosanskohercegovačkim razvoju događaja. Naime kaj, što bi rekli Zagrepčani. Lagumdžija pisan velikim slovom je predsjednik SDP-a, stranke koja je pobijedila na parlamentarnim izborima u Federaciji BiH, a lagumdžija pisan malim slovom na turskom znači palitelj mina.

Zlatko Lagumdžija doista, iako se predstavlja  velikim zaštitnikom države kao da sve čini da sruši ionako krhku zajednicu triju naroda i oko četiri milijuna građana.

SDP, reći će primjerice Pero Sudar, pomoćni biskup sarajevski, nije drugačiji od onih koje optužuje za rušenje BiH. Njegovi posljednji potezi, prema ocjeni ovog svećenika, izravno idu protiv daytonskog sporazuma koji osigurava kakvo takvo jedinstvo.

O nasilju nad pravnim poretkom, protuustavnim sjednicama i majorizaciji progovorila je i Elvira Abdić- Jelenović, Hrvatica po vlastitom izboru i kćerka Fikreta Abdića, osuđenog u Hrvatskoj pod vrlo maglovitim okolnostima, koju ni  američki veleposlanik nije uspio nagovoriti da digne ruku za Lagumžijinu vladu.

Dvostruki sindrom

Zlatko Lagumdžija kao da ne shvaća u čemu je problem. Najprije je pomoću svoje nazovi socijaldemokratske, a u biti nacionalne bošnjačke stranke, jer u njoj uglavnom nema nikoga osim Bošnjaka, koristeći se Ustavnim šupljinama i najobičnijim smicalicama, izabrao dva puta Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva za kojega nije glasovalo niti pet posto Hrvata.

Ohrabren uspjehom te operacije napravio je sada korak dalje. Bez stranaka koje su dobile 90 posto glasova hrvatskih birača formirao je Dom naroda i Vladu te izabrao predsjednika i potpredsjednika Federacije.

Ocjena Središnjeg izbornog povjerenstva kako se radi o nelegalnom aktu njega uopće ne zanima. Naravno sve to on ne bi mogao bez pojedinaca iz redova manjinskog naroda, koji nemaju povjerenje naroda, ali imaju povjerenje Zlatka Lagumdžije. No, uvijek se nađe velikih vezira na carevoj porti.

U osobi Zlatka Lagumdžije i njegovim političkim metodama zrcali se dvostruki sindrom. Prvi je hegemonistički sindrom, karakterističan za politiku i političare većinskog naroda, koji žive u uvjerenju kako im  većina i brojčana snaga daju za pravo odlučivati u ime drugih i o drugima. Oni se s prijezirom odnose spram volje, interesa mišljenja i osjećaja slabijih.

Drugi je sindrom komunističko-revolucionarni, sindrom kreiranja zbilje prema svojim idealima. Revolucionari zamjenjuju stvarnost svojim željama i ponašaju se upravo po onom hegelijanskom: ako se činjenice ne slažu s teorijom, to gore po činjenice. Njima je također imanentno nepoštivanje zakona. Oni se titovski drže samo svojih zakona i, eventualno, zakona svoje partije.

Put u pakao, opet jedna stara i nikad potrošena izreka, popločan je dobrim namjerama. Može Lagumdžija uvjeravati javnost i sebe kako on želi sve najbolje državi i građanima, ali razorni efekti njegovih akcija su više nego očiti. I to najrazorniji baš sa stanovišta ciljeva koje tobože želi postići.

Čak je i Muhamed Filipović, istaknuti bošnjački intelektualac  izjavio kako praksa biranja hrvatskih predstavnika od strane drugih legitimira težnje za odvajanjem.

Milorad Dodik se cinično smije i zadovoljno trlja ruke. Nemogućnost funkcioniranja bošnjačko-hrvatskog dijela države i njega oslobađa odgovornosti za funkcioniranje cjeline. On okreće leđa BiH, a lice prema Srbiji, gdje ga Boris Tadić čeka raširenih ruku. Ovih je dana u Banja Luci održana zajednička sjednica dviju srpskih vlada.

Zbijanje redova

Lagumdžijina politika dominacije, majorizacije i ignorancije urodila je očitim radikaliziranjem hrvatskih stanovišta i zbijanjem redova.

Katolički biskupi, koji nisu uvijek bili jednodušni, ali su većinom bili možda najupornijim zagovornicima bosanskohercegovačkog jedinstva, povratka izbjeglica i multietničnosti sada zajednički upozoravaju na nepodnošljiv položaj svojih vjernika, odnosno hrvatskog naroda.

Franjo Komarica govori o afirmaciji prava jačega, a već spomenuti Pero Sudar spominje čak i podjelu koja bi, kaže on, bila bolje od ovoga što sada imamo.

Ni politički vrh Hrvatske nije šutke prešao preko pokušaja nametanja pa su svoje negodovanje zbog nepriznavanja volje birača izrazili premijerka Jadranka Kosor, predsjednik Ivo Josipović pa i Zoran Milanović,  predsjednik SDP-a Hrvatske, koji je otvoreno na parlamentarnim izborima podupirao istozvanu bošnjačku stranku Zlatka Lagumdžije.

Dva HDZ-a u BiH najavljuju održavanje prije deset godina intervencijom međunarodnih tenkovskih snaga grubo ugušenog svehrvatskog sabora, te formiranje vijeća županija i općina s hrvatskom većinom, što bi mogao biti uvod u formiranje hrvatskog entiteta.

Ali ta najava  ne bi smjela nikako biti tek prosvjednim činom, koji će biti neutraliziran nekim jalovim kompromisom, nekim sedativom koji ublažava bolove, nakon kojega će se bolest opet manifestirati.

Sada je kristalno jasno da su manipulacije moguće pa i nužne dokle god načela nisu usklađena s institucionalnim rješenjima. Može se do iznemoglosti govoriti o jednakopravnosti naroda, ali nju naprosto nije moguće osigurati bez toga da svaki narod ima svoju političku zajednicu, koja će s drugim zajednicama delegirati svoje predstavnike i novac na saveznu razinu i dogovarati zajedničke nadležnosti.

To je ujedno recept i za funkcionalnu državu.

Josip Jović / Izravno.com