Još u svibnju 2015. godine, kada je u Glasu Koncila najavljena inicijativa zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, koju je iznio na sastanku sa pomoćnim biskupima i predstavnicima nadbiskupskih institucija, da se na međunarodnoj razini organizira znanstveni simpozij o odnosu blaženoga Alojzija Stepinca i Srba u Hrvatskoj, osobito u kontekstu Drugog svjetskog rata, dogovoreno je da organizator bude Hrvatsko katoličko sveučilište.

Odmah sam predosjećala i pribojavala se da će to opet biti nastavak onoga istoga obrasca kakav se ustalio još od vremena bivše Jugoslavije, pa nastavio i u tobože slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj, osobiti od 2000. godine na dalje, da neki crkveni čimbenici, kad pokušavaju braniti blaženog kardinala Alojzija Stepinca od velikosrpskih, srpskopravoslavnih svetosavskih i komunističkih napada, laži i mitova, to rade tako da sve te najgnusnije laži prihvaćaju o odnosu na mučeničku Nezavisnu Državu Hrvatsku, a tobože brane zagrebačkog nadbiskupa mučenika od tih istih lažljivih zlikovaca.

Namjerno koristim izraz "lažljivi zlikovci", a slobodno mogu reći "zločinci", jer je činjenica da su hotimične, a i prihvaćene laži najveći zločin, jer iz takvih verbalnih zločina kao posljedica nastaju i najužasniji stvarni zločini o kojima hrvatski narod predobro zna, jer ih je već toliko puta na najstrašniji način osjetio na vlastitom nacionalnom biću. Stoga se zaista čudim da u samostalnoj i slobodnoj suverenoj hrvatskoj državi, Republici Hrvatskoj, nema gotovo nikoga na značajnim političkim, kulturnim, znanstvenim, medijskim, moralnim i duhovnim institucijama tko bi se autoritativno suprotstavio tim zločinačkim velikosrpskim lažima, a koje predvodi Srpska svetosavska pravoslavna Crkva, uz sve njihove tobože intelektualne znanstvene institucije, protiv hrvatskoga naroda.

Jednom mi je, još 1991. godine, rekao Amerikanac židovskog podrijetla Anton Irek, koji je u to vrijeme boravio u Zagrebu i surađivao sa nama, majkama "Bedema ljubavi", pa čak i štrajkao glađu kako bi Sjedinjene Američke Države priznale Republiku Hrvatsku: "Ni jedan narod na svijetu nema takve neprijatelje, kao što vi Hrvati imate Srbe i Beograd. Oni su vas toliko oklevetali da u današnje vrijeme jedan prosječan Židov više mrzi Hrvate negoli Nijemce!".

Budući da smo mi Hrvati proživjeli pravi genocid od strane velikosrpskih komunističkih vladajućih struktura i budući da su nam iza Drugoga svjetskoga rata posjekli skoro cijelu intelektualnu i duhovnu elitu, sa preko 660 svećenika i drugih duhovnih osoba, među kojima su odveli u smrt i blaženoga Alojzija Stepinca, nije čudo da se vrlo teško stvarala nova hrvatska intelektualna i prava moralna i duhovna elita i da se valjda u genetske strukture našega naroda uvukao toliki strah od slobode, pravde i istine, da u današnje vrijeme nema nikoga od značajnih javnih djelatnika ni medija tko bi uzviknuo, uzmimo na primjeru Šaranove jame, u kojoj nema, što je stručno i znanstveno dokazano, ni jedne ljudske kosti, a lažljivi zlikovci još uvijek govore o 40.000 ubijenih i u nju bačenih Srba i prave lakrdije od vjerskih komemoracija nekoliko puta godišnje, i to još uz nazočnost predstavnika hrvatskih vlasti: "To je ogavna laž!".

Eto, u takvoj atmosferi održao se i taj famozni cjelodnevni znanstveni simpozij u Zagrebu, 24. studenog 2015. godine na Kaptolu, u prepunoj dvorani "Vijenac".
Sudjelovalo je više, odnosno 10 tobožnjih znanstvenika, sa hrvatske strane 8, a sa srpske strane dvoje.

Izlagatelji tema bili su: iz Zagreba, s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta Tomislav Anić, Jure Krišto i Mario Kevo, s Filozofskog fakulteta Ivica Šute, sa Hrvatskog instituta za povijest Mario Jareb, iz Centra za obnovu kulture Robin Harris, iz Postulature kauze za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca Juraj Batelja, iz Slavonskoga Broda, sa Hrvatskoga instituta za povijest - podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Miroslav Akmadža, te iz Beograda, sa Instituta za savremenu istoriju Milan Koljanin i sa Instituta za noviju istoriju Srbije Radmila Radić.

Na simpoziju su bili nazočni i crkveni dostojanstvenici Katoličke Crkve, Srpske pravoslavne Crkve, Muslimanske vjerske zajednice i predstavnici drugih vjerskih zajednica, kao i više veleposlanika stranih država u Republici Hrvatskoj.

Osobno u publici nisam bila nazočna, jer sam bila spriječena važnim razlozima, ali sam čula sve što se događalo od ogorčenih nazočnih prijatelja.
Ta inicijativa i njezino ostvarenje je za mene, kao i mnoge moje prijatelje, a vjerujem i za većinu poštenih Hrvata, potpuno neprihvatljiva i ponižavajuća, najviše za samoga našega sveca i njegovo dostojanstvo, do kojeg je čvrsto držao cijeloga svojega života, blaženoga Alojzija Stepnica, i za cijeli hrvatski narod, a držim da ni službenik Božji, blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, takvo poniženje nikada ne bi predložio ni prihvatio.

Pitam se kakvi su to naši hrvatski znanstvenici, doktori znanosti, koji su sebi dozvolili sjediti za istim stolom sa najobičnijim lažljivcima i mrziteljima, koji se zovu znanstvenicima, a svjesno šire izmišljotine i mitove u svijet protiv hrvatskoga naroda, a najgore je što tako u obrazovnom sustavu svoje zemlje Srbije i među Srbima izvan Srbije uče svoju djecu lažima kako bi izazivali sukobe i ponavljali užasne zločine kakve su im činili djedovi i pradjedovi.

Drugo, postavljam pitanje kada su ti naši znanstvenici pokrenuli te teme, zatražili znanstveno sučeljavanje, znanstvene argumente i istinu na širim međunarodnim simpozijima, te pokušali riješiti ta temeljna znanstvena, moralna i humanitarna pitanja.

Na tome nazovi znanstvenom simpoziju sudjelovali su ili bili nazočni i toliki crkveni dostojanstvenici Katoličke Crkve u Hrvata. Nije se čulo da se itko od njih pobunio i tražio cjelovitu istinu i o velikosrpskom teroru i zločinima od 1918. godine na dalje, do Drugoga svjetskoga rata, niti o velikosrpskom teroru i zločinima nad hrvatskim narodom u tome ratu i poraću, i posebno u cijelome razdoblju do 1990. godine.

Na ovom simpoziju naši tobožnji znanstvenici su branili blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, a prihvaćali sve monstruozne laži o NDH i ustaškome režimu, kao da oni nisu ništa drugo radili nego iz čista mira provodili teror i ubijali nedužne Srbe, Židove i Rome, iako je svakome normalnome jasno da svaka država želi uspostaviti mir i red, ali da se mora i braniti od nasilnika i terorista.

Nitko od tih znanstvenika nije spomenuo velikosrpski teror u vrijeme prve Jugoslavije, nego samo usput ubojstvo zastupnika Hrvatske seljačke stranke u krvavom beogradskom parlamentu, 20. lipnja 1928., kao da je tada slučajno sve počelo.Zar ne znaju, bar iz Krležinih "Deset krvavih godina", gdje između ostaloga piše: "Dvadeset i četiri političke smrtne osude. Šest stotina političkih ubojstava i 30.000 političkih uhićenja, to je desetogodišnji bilans našega narodnog Oslobođenja i Ujedinjenja.". Tome je dodao da se "ni za zločin od 20. lipnja 1928. godine ne može ustvrditi da je to čin pojedinca, izbezumljenog u afektu, kome je mrak pao na oči.".

Zar ne znaju za užasne četničke pokolje po hrvatskoj Lici, Dalmaciji i Bosni i Hercegovini o kojima piše Zdravko Dizdar u svojoj knjizi "Prešućeni četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1941.-1945.", koju je izdao sa Mihaelom Soboloveskim u Zagrebu 1999. godine, i to sve po službenim naređenjima u Srbiji rehabilitiranog četničkoga "antifašista", najvjernijeg suradnika talijanskih fašista, Dragoljuba Draže Mihailovića?

Zar ne znaju za službena izvješća četničkih zločinačkih zapovjednika o klanju tisuća muslimana i katolika Hrvata, te pljački i uništavanju njihove imovine?

Zar ne znaju za 663 duhovne osobe mučenike na najužasniji način, među kojima preko 600 svećenika, pa i 2 biskupa?

Zar ne znaju da hrvatski narod nije proživio samo deset Krležinih krvavih godina, nego preko 75 krvavih godina, od strane svetosavskoga kalifata, koji je bio gori od suvremenog džihadističkog kalifata? Džihadisti ISIL-a, kao što znamo, odrubljuju glave, a svetosavci hrvatske mučenike žive peku na ražnju, razapinju na križ i živima im gule kožu.

Zar ne znaju što piše fra Lucijan Kordić u svojoj knjizi: "Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj" (Chicago, 1988.)? On donosi podatke o načinu ubojstava 300 svećenika i redovnika: razapeti živi - 2; prepiljeni živi - 2; probodeni živi i pečeni - 2; bačeni u oganj živi i spaljeni - 4; ugušeni - 3; nakon mučenja zavezani u vreće i bačeni u more - 2; mučeni i živi bačeni u kanal - 8; teško mučeni i potom ubijeni - 15; poliveni benzinom i zapaljeni - 15; prostrijeljeni - 12; ubijeni na različite načine bez presude - 196; obješeni - 3; rasječeni na komade - 3; ubijeni u zatvoru od posljedica mučenja - 4; klonuli u logorima i umrli - 7; nestali, po svoj prilici ubijeni - 28; prisiljeni trčati vezanim nogama i željeznim kladama kao konji - 1; kamenovani - 1; oguljeni živi - 2.

Također znamo kako je užasno mučen Grahovski župnik rodom iz Postira na Braču, Juraj Gospodnetić, tako da su ga potkovanog vukli po cijelome Grahovu i na kraju živoga pekli na ražnju pred očima vlastite majke. U isto vrijeme, 27. srpnja 1941., kada se provodilo etničko čišćenje svih Hrvata istočne Like i sjeverozapadne Bosne, mučenjem i ubijanjima svih Hrvata toga kraja, počinjeno je i ubojstvo majke obitelji Barać sa 8 djece.

Zar ne znaju za knjigu doktora znanosti Josipa Jurčevića sa Instituta Ivo Pilar u Zagrebu: "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina", objavljenu u Zagrebu 2012. godine, o do tada otkrivenih 1.517 masovnih grobišta diljem Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, sa stotinama tisuća hrvatskih žrtava, od kojih 88,53% tih grobišta i jama su napunile velikosrpske komunističke vlasti, a da samo 0,13% grobišta, odnosno 2 grobišta, potječu od ustaša i NDH. Ostali postotak potječe od drugih vojski.

Našim tobožnjim znanstvenica na ovome nazovi znanstvenom simpoziju falio je još jedino Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i "veliki znanstvenik" Slavko Goldstein.
Na ovome simpoziju, kojeg je suorganizator i Zagrebačka nadbiskupija, sramotno se dozvolilo velikosrpskim "znanstvenicima" lažljivcima da nam dođu u vlastitu kuću, izbljuju svoje laži, poput Aleksandra Vulina nad Šaranovom jamom, pred stranim veleposlanicima, o Srbima kao nedužnim milijunskim žrtvama "genocidnog" hrvatskoga naroda, iako je, prema popisu pučanstva u Jugoslaviji 1948. godine svih naroda i narodnosti bilo više nego prije rata, osim Hrvata, kojih je bilo milijun manje, a Srba je bilo oko milijun više nego prije rata.

Naš svetac, kardinal Alojzije Stepinac, je podnio mučeništvo sa smrtnim ishodom od strane velikosrpskog komunističkog režima, a tu presudu je priznala i potvrdila jedina u svijetu takozvana Srpska pravoslavna Crkva, kao što je potvrdila i takozvanu presudu na smrt vješanjem patrijarhu Hrvatske pravoslavne Crkve u NDH, Grigoriju Ivanoviču Maksimovu Germogenu, u dobi od 86 godina, kao i svim svećenicima te Crkve u NDH.

Tako oni dođoše nama u Zagreb, svoje laži izrekoše i još se dobro pogostiše i smijući se dalje nastavljaju kao i do sada. Što na kraju reći, nego ponoviti riječi Oca Domovine dr. Ante Starčevića iz knjige "Nekolike uspomene" izdane u Zagrebu u srpnju 1870. godine: "Uistinu, mi Hrvati doživjesmo što ne doživi ni jedan drugi narod - kad nas tuđe himbe ne prevariše, tuđe spletke ne spletoše, kad nam nikakva izvanjska vlast ne skloni narod na poniženja i sramotu, to sve učiniše protiv pravu i volji naroda njegovi domaći izrodi."

No, mi znamo da je naš uzor i mučenik za pravdu i istinu, kardinal Stepinac, svetac u Božjim i našim narodnim očima, a da nije bitno priznanje od ljudskoga praha i pepela, te da, kao što reče sv. Aurelije Augustin, "čestitost i poštenje mogu biti ludost u svijetu nepoštenja, ali uvijek ostaju jedna od temeljnih vrjednota koje čovjeka čine čovjekom i ne pripadaju ovim ili onim vremenima, običajima ili naraštajima"!


dr. Ružica Ćavar

Share
0